MOJ TJEDAN: Eh, kad bi se pisalo samo o lijepim temama!

Dok su krajem prošlog tjedna internetski portali bili zatrpani različitim „valentinovskim“ i naslovima poput „Severina sva u crvenom“ (taj mi je bio hit), gotovo pa potpuno neopaženo prošlo je novo izvješće o indeksu medijskih sloboda u svijetu koje svake godine izrađuje organizacija „Reporteri bez granica“. Hrvatska je zauzela 65. mjesto, odnosno za jednu je poziciju niže nego prošle godine. Za usporedbu, od nama bližih zemalja, Slovenija je 34., Mađarska 56., Austrija 12., BiH 68.
I dok se o stanju u nacionalnim medijima, raznim oblicima pritisaka i sličnome govori i piše barem povremeno, šira javnost o situaciji u lokalnima, onome što često stoji iza objavljenih članaka, televizijskih reportaža, radijskih priloga, vjerojatno zna vrlo malo.
Slučaj od prošlog tjedna koji ću opisati nije prvi takav koji sam doživio. Možda ne zadire izravno u pojam „slobode medija“, a bilo bi netočno okarakterizirati ga i kao „pritisak“ ili još težim riječima, no, ako ništa drugo, pokazuje neke pojave.
Nakon objave članka u kojem smo nedavno izvijestili o određenom, ne malom, problemu, za isti slučaj, prošli sam tjedan, poslavši službeni upit, zatražio eventualne nove informacije. Odgovorna osoba uzvratila mi je da listu Međimurje o dotičnoj temi više ne želi davati informacije. Tvrtka na čijem je čelu javno poduzeće te time podliježe Zakonu o pravu na pristup informacijama, što znači da medijima, kao i svakom građaninu koji to zatraži, MORA odgovoriti na određenu informaciju. Odgovorna to ili ne zna ili ne želi znati. Tek usput, spomenut ću da konkretna tvrtka velik dio prihoda ostvaruje izravno od građana, što zasigurno predstavlja dodatan javni interes. A što je izazvalo revolt odgovorne osobe? Ne tekst članka za koji je navela da je u cijelosti sadržajno i činjenično točan. Problem je bila „oprema“, odnosno pojedine fotografije koje su nam, međutim, poslužile samo kao okvirna ilustracija onog što se problematizira u članku. Objavljivanje „ilustrativnih“ fotografija uobičajena je praksa. U svim medijima.
Mnogo prostora zauzelo bi opisivanje nekih sličnih prijašnjih slučajeva. Posebice raznorazni pokušaji demantija u kojima su osobe koje su se našle u našim novinama zbog ne lijepih razloga iznosile svoju istinu, no, činjenično nisu opovrgnule službene i lako provjerive informacije koje su i bile povod za konkretne napise. Dakako, njihovo je pravo braniti se načinom koji sami izaberu, no, gdje je tu društvena odgovornost, tim više ako se uz osobu na određenoj odgovornoj funkciji vežu kaznene prijave, odnosno podizanje optužnica. Siguran sam da bi javne osobe bile najsretnije kada bi se o njima pisalo isključivo lijepo, no, svakome je jasno da je to nemoguće.
Dok dovršavam ovaj tekst, kroz prozor redakcije gledam umirovljenika koji je u kanti za smeće pronašao plastičnu bocu za koju će dobiti pola kune. Kakav bi tek odgovor uslijedio da smo se osobe spomenute u ovoj priči drznuli pitati kolika im je mjesečna plaća? Premda je i to javna stvar i javni podatak. Ali, hoćemo, sigurno!