MOJ TJEDAN: Gospodin Srebrni vratio se u grad!

Čestitati mu, nije dovoljno. Dužni smo mu zahvaliti. Filip Ude ponovo nam je osigurao radosti do suza i ponosa napretek. Naš srebrni olimpijac iz Pekinga 2008. godine u utorak se s trenerima vratio iz kineskog Nanninga sa srebrom Svjetskog prvenstva. Na konju s hvataljkama vježbao je besprijekorno i ponovo ispisao povijest hrvatske gimnastike, a uz istinsko poštovanje prema uspjesima Marija Možnika koji je osvojio broncu i Roberta Seligmana, ta povijest još uvijek istinski pripada samo Filipu.

Naime, odvažnost i usmjerenost naših gimnastičara vrijedna je poštovanja. U ovom sportu nije lako postati najbolji, a kamoli to ostati. Traži se vrhunska izvedba jer - svaki se detalj mjeri. Suci valoriziraju sve elemente od kojih se sastoji jedna vježba, njezinu težinu, držanje svakog milimetra tijela... Sad tome pridružite podatak da je Filip u njemu sretnoj Kini vježbu izveo s dijagnozom - bronhitis.

Dakle, uspjeh je sve samo ne slučajan, a kad uspiješ, moraš uložiti novih 100 posto da ostaneš i odeš korak dalje. Fizički i mentalni pritisci su veliki, izdržat će ih samo najčvršći. Iako Filip pod svjetlima borilišta sam jaše svog konja, u njegovoj su vječitoj pratnji treneri Igor Kriajimskii i Mario Vukoja. Oni znaju sve. Kako izgleda pijenje šest tableta dnevno da se suzbije bronhitis i vrati narušena snaga, kako izgledaju treninzi, veselja, problemi. Nije uvijek lako, ali kad uspiju, tad se i mi s njima radujemo.

Kad je trojka u utorak stigla kući nakon trideset sati putovanja, na pressici u nedelišćanskom Atonu Mario Vukoja poručio je: “Vjerujte u nas.” Ta nam je poruka dovoljna. Vjerujemo.

I ponovo čestitke

Opisani gimnastički uspjeh zapravo je uspjeh tjedna, mjeseca, godine, no, uspjeh je i titula najboljeg djelatnika u sustavu turističkih zajednica Republike Hrvatske koja je dodijeljena tajniku županijske Turističke zajednice Rudiju Gruli. Ponekad je rezultate rada teško kvantificirati. Netko osvoji određeni broj medalja, netko ostvari prihod u novcu, a netko se zadovolji komplimentima (gostiju, primjerice).

Ovo posljednje ne može se precizno izmjeriti. Za mjeru zadovoljstva ne postoji skala, doza niti broj, ali pobuđuje osjećaj pobjede ravnopravan onom kad se stavi medalja oko vrata, dobije odličan u školi ili zaradi željeno. I tako u ovom kratkom “romanu toka misli”, iako nisam Virginia Woolf, dođem do točke na kojoj propitujem zadovoljstvo. Pa mi memorija nametne česte komentare mojih prijatelja kako se uvijek djetinjasto veselim malim stvarima. 

Zadnje čemu sam se obradovala su “tetovaže” za auto koje su mi osigurali Davor Fileš i Krešo Gašparić. Dečki su mi auto ukrasili naljepnicama koje prolaznicima kradu oko. A onda su se pobrinuli i za to da se od radoznalih očiju sklonim iza mliječnog stakla koje to nije. Oni su jednostavno majstori za foliju. Ako bujna mašta može svašta, onda je ljepljiva folija svakako njezin dio.