MOJ TJEDAN: Građanska hrabrost i strpljenje

Medijskim redakcijama, a posebno sadašnjoj u kojoj odnedavno radim, često pristižu različite primjedbe građana. Čitatelji nas zovu tražeći pomoć pri rješavanju različitih nepravdi koje doživljavaju i problema koji ih tište. U mnogim su slučajevima, osobito kad se „bore“ s državnim aparatom i institucijama, u pravu. Nastojimo im pomoći, koliko kao medijski djelatnici možemo, a moć medija, dakako, nije zanemariva. No, je li pojedince zbog opće apatije i nezadovoljstva u državi počelo smetati skoro sve? Nezadovoljni, jave se medijima, a zatim se još boje javno istupiti, imenom i prezimenom. Ovotjedni primjer iz Ulice Otona Župančiča u Čakovcu koji nije usamljen mogao bi potvrditi tezu o nedostatku građanske hrabrosti i strpljivosti. Opširnije o tom slučaju pišem na drugome mjestu u ovome listu, no, ukratko - u spomenutom dijelu grada u tijeku su radovi na rekonstrukciji plinovoda, kakvi su u nekim drugim kvartovima već realizirani, dok će u nekima tek uslijediti. Čitateljica, a u ulici - koliko smo mogli čuti, ljutih ima još, nam se požalila da cijele dane mora trpjeti buku te da je sve prljavo i neuredno. Zamislite! Na stranu činjenica da su postojeće plinske cijevi u zemlji desetljećima, odnosno, vjerojatno od same izgradnje mreže te se očito mijenjaju radi povećanja sigurnosti. No, može li se ikoji građevinski zahvat izvesti u tišini i bez zadiranja u prostor? Nikome sve to nije posebice ugodno, no, i zaposlenici tvrtke koja izvodi radove, u konačnici, samo zarađuju kruh svagdašnji.
Farme nam smrde…
Primjera, ne tako različitih od navedenog, ima unedogled. Nedavno su tako „dobro“ upućeni pojedinci počeli dizati paniku da će se u čakovečkom kvartu Martane graditi tvornica iz kemijske branše koja će nas sve otrovati u roku keks. Koji bi političar ili bilo tko od onih koji odlučuju dopustio gradnju postrojenja da imalo ugrožava ljude. Taman da ga baš i briga, takvim čime počinio bi političko samoubojstvo. No, bez obzira i na to o kojoj se proizvodnoj grani radi, ponašamo se razmaženo, ponovo, kao da nam smeta sve. Tvornice zagađuju, farme nam smrde – no, želimo investicije i radna mjesta. Naravno da bi nam svima draži bili neki finiji poslovi. Možda smo i dosad takve investitore mogli privući, ali zbog manje-više poznatih razloga, a to je već neka druga tema, nismo. Od nečeg živjeti treba, pa nemojmo još bezuvjetno odbijati barem ono što nam se nudi. Dakako, niti prihvaćati pod svaku cijenu, ali pokušajmo sagledati realno.