MOJ TJEDAN: Inkejevica je također sretna

U srijedu sam službeno pratio humanitarni nogometni turnir za malog Lovru Pergara iz Mihovljana, o čemu detaljnije izvješćujem na drugome mjestu u novinama. Već dan kasnije, pišem najavu za humanitarnu priredbu koja će se održati u Strahonincu za djevojku oboljelu od karcinoma. Lijepo je znati da u našem malom kraju ima dovoljno ljudi spremnih pomoći jer i svatko od nas može se u svakom trenutku naći u svakakvoj vrsti nevolje.
No, organiziranje različitih dobrotvornih priredbi u Hrvatskoj, nažalost, postaje pravilo, a ne samo iznimka u nekim možda posebno kompliciranim slučajevima, čime se dodatno potvrđuje da sustav ne funkcionira kako bi trebao. I dok zbog zadanih „pravila igre“ Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje očito ne može izdvojiti nekoliko desetaka tisuća kuna za operaciju slabovidnog dječaka, za „bijesne“ automobile ministara i raznih državnih činovnika novaca se, eto, nekako uvijek pronađe. Priča već tisuću puta izrečena i prožvakana, no, toliko frustrirajuća i „iritantna“ da je vrijedi ponavljati iznova, pa možda jednog dana odgovornima dođe do „mozga“. Do tada ćemo vjerojatno i dalje svako malo na televizijskim ekranima gledati kako ministar zdravlja podiže telefonsku slušalicu i zahvaljuje građaninu na donaciji kasiranoj putem poziva. Onaj koji bi trebao dati – moljaka, što je otprilike kao da milijunaš na ulici, naslonjen na svoj crni Mercedes, od prolaznika žica lovu za nove gume.
Bilo kako bilo, kažu da u teškim vremenima treba biti optimist. Da ne velim biti „happy“. Sudeći po napisima i komentarima na društvenim mrežama, ali i reportažama brojnih medija, nama u Hrvatskoj što je gore, to smo sretniji. I to toliko da od sreće plešemo po ulicama. Da ne bi bilo krivo shvaćeno, sama ideja snimanja videospotova građana koji na ulici plešu na pjesmu „Happy“ zanimljiva je i originalna te je barem malo „probudila“ lagano uspavan Čakovec, a svakako je i dobro došla reklama, tim više jer smo u tome bili prvi.
No, posljednjih tjedana kao da se odvija natjecanje u disciplini „tko je sretniji“. Nisam nostalgičar, no, vrijedi se zapitati kako to da je u neka bivša vremena rijetko tko imao potrebe glasno vikati - ja sam sretan. I moraju li oni zaista sretni, valjda da ne „zaborave“ i da sami sebe uvjere da su zaista sretni, to ponavljati iz dana u dan. Ili ovi „glasni sretnici“ to čine jer su dubinski ipak nezadovoljni, možda i više od šutljive većine?
Uglavnom, „happy“ spotovi niču kao gljive poslije kiše, pa je u Međimurju, nakon Čakovca, a zatim i susjednog nam Varaždina, sretnim postalo i Mursko Središće… Kako je krenulo, možda se danas-sutra pojavi i spot „Inkejevica is also happy“. Za mlađe čitatelje, Inkejevica je napušteni zaselak smješten između Belice i Sivice.