MOJ TJEDAN: Kakav tjedan!

U trenutku kad pišem Moj tjedan, mom se radnom tjednu ne nazire kraj. Vikend je radni, a dobar dio kolega iz redakcije otišao je u posjet našem generalnom konzulu u Mostaru Velimiru Pleši. Kojeg povezujem i s košarkom u Čakovcu. Upravo se taj sport cijelog tjedna najviše spominjao.
Obradovali su me rezultati reprezentacije na Eurobasketu i proslava pedesete godišnjice igranja košarke u našoj maloj županiji. Sve se događalo u srijedu kad je košarkaški klub Međimurje održao svoju svečanu sjednicu Skupštine, a potom u seniorskoj postavi odigrao tekmu s Cibonom. Atmosfera u dvorani Graditeljske škole bila je izvanredna.
Igrači Nevena Spahije (čiji brat Jerko živi u Čakovcu pa je na utakmici navijao za baš sve koji su se pojavili na parketu) bili su bolji, no stanje na semaforu bilo je sporedno. Gesta Cibonaša, da svojim dolaskom čestitaju našim košarkaškim entuzijastima, bila je dragocjenija. Iskreno mi je drago što sam bila dijelom te košarkaške večeri. Vratila me u djetinjstvo i u sve lijepo što mi je košarka pružila u osam godina treninga i igre. Srčanost, fizičku izdržljivost, čistoću uma, razumijevanje pobjede, razumijevanje poraza. Onog oblika dostojanstva kojeg vam samo sport može dati.
A košarka je moj sport, od nje mi srce uvijek zaigra. Za atletiku i gimnastiku vrijedi isto, ali ti su mi se sportovi prikvačili nešto kasnije. Shvatih u srijedu da prisjećanje na djetinjstvo i mladenaštvo djeluje poput serotonina i endorfina. Hormona sreće. Zato mi je cijeli tjedan bio natprosječno ugodan.
Jeste li zanimljivi?
Prije sve ove ljepote koju spomenuh, pomutio mi se vid. Na pregledu kod oftalmologa u oči su mi utisnuli kapi za širenje zjenica. Pola dana mi je smetala svjetlost, a vidjela sam samo ono što mi je bilo na metar udaljenosti. Vrijedi to i za ljude. Kad bi me netko pozdravio, prišla bih skroz blizu da vidim o kome se radi. Komična situacija. Pokazalo se da su mi oči zdrave, dobro prokrvljene i da simbolična dioptrija nije prepreka da se zagledam u nekog zanimljivog.
Danka i Mišo
Kolegica Danka Derifaj iz Provjerenog Nove TV i snimatelj Mišo Maoduš proveli su dva dana u Međimurju prošlog tjedna. Boraveći s njima i pomažući im oko priloga koji su pripremili za iduće Provjereno, podsjetili su me na dobrobiti kolegijalnosti i važnost suradnje ma u kojem dijelu zemlje živjeli i djelovali.
Danka je višestruka dobitnica nagrada za istraživačko novinarstvo, a Mišo je kamerman izoštrenog osjećaja za okruženje u kojem radi. Dobro su se snašli u obilju podataka koje su uvodno čuli istražujući kompleksnu tematiku. Zanima me kako će deset minuta iz Međimurja u četvrtak u Provjerenom izgledati.
Mejl
Sredstvom elektronske komunikacije popularno zvane “mail” (čitaj mejl, na hrvatskom elektronska pošta) prijateljica Ivana mi povremeno pošalje dobre štoseve ili fotografije pejsaža od kojih staje dah. Primila sam tako i fotografiju starijeg čovjeka koji drži transparent s natpisom: Kad bogati pljačkaju siromašne to je biznis, a kad siromašni uzvrate to je nasilje.