MOJ TJEDAN: Ljudi nas oplemenjuju

Tjedan mi je prošao prebrzo. Odjednom je već bio petak, a još uvijek nisam imala definirane sugovornike u serijalu o mojoj prvoj učiteljici, odnosno učitelju. To mi je bila prva pomisao kad sam se ujutro izvukla iz kreveta. Cjelotjedno nazivanje brojnih osoba nije dalo ploda. Barem mi se tako činilo do trenutka u kojem mi je uistinu svanulo. Povratno sam dobila dva poziva i potvrde sugovornika. Odmah mi je dan bio ljepši.
No, nije isključivo posao taj koji mi dane čini lijepima, već ljudi. Ima ih sjajnih. Dobri ljudi nas oplemenjuju. Kako vrijeme neminovno donosi nova iskustva, tako sam naučila da isti efekt na mene imaju i oni drugi. Loši ljudi. Kakvi su loši ljudi? To su, primjerice, oni koji vaše pogreške uvijek vrišteći objavljuju, a svoje vješto (barem oni tako misle) prikrivaju ili ih nastoje prepakirati u tuđu krivicu i zlu nakanu. Imam za loše osobe još karakternih opisa i naziva, ali mi se ne da trošiti dragocjen tisak.
Bez uvoda
Dnevno putem elektronske pošte dobivam desetke poslovnih poruka. U nekima od njih pošiljatelji ne napišu ni rečenicu uvoda. Pošalju samo ono što je njima od primarnog interesa. Bez uvoda, bez odjave, pozdrava, adekvatnog potpisa. Ne moraju napisati ništa dugačko. Dovoljan je uvodni pozdrav, sedam riječi zašto se javljaju i pozdrav. Znam razmišljati: Dobro, možda pišu u žurbi. Možda nisu educirani za pisanu komunikaciju (osim one koja se tiče samo njihovog predmeta interesa). Možda su jednostavno nekulturni? Sve mogu prihvatiti. I žurbu, i needuciranost i malo nekulture jer nam se svima omakne. Ali teško prihvaćam činjenicu da se na opisani način obraćaju osobe koje rade u prosvjeti.
Naklon
Gledam neke ljude iz svoje sredine. Ljude koji su uspjeli potpuno slučajno, pa sad žive na oblaku. I u tom svom bestežinskom stanju gledaju odozgo na nas većinu. Gledam i one koji se pred takvima klanjaju. Ne razumijem ih. Ljudima koji se nisu realizirali nikako drugačije osim poltronstvom, podobnošću i prosječnošću ne treba se diviti. Treba ih zaobilaziti.
Ljudi bez težine, oni iza kojih ne stoji ništa - ali stoji netko, nesigurni su, vječno uplašeni i time ranjivi. A pouzdati se možemo samo u one koji imaju čvrstu kičmu.
Na kraju tjedna
... vam moram reći da sam se okušala u jogi. Sustav joge u svakodnevnom životu kod Berte Kosor, svojedobno dugogodišnje suradnice Lista Međimurje, je kao ništa dosad relaksirao preopterećenu mi sivu koru. Nema saune ni masaže, izležavanja na plaži ili druženja s prijateljima koji me u toj mjeri oslobodio nakupljenog stresa kao joga. Nemojte misliti da moj trener aerobika Tomica Debelec ovo ne odobrava. I on misli da je joga super. Dok mi kolege Marijan Belčić i Vlado Trstenjak kažu nek se konačno udam, pa neću morati ni na aerobik ni na jogu. Ne kužim.