MOJ TJEDAN: Najpredi se zbincnemo, kaj se unda hapimo...

Dan nakon što je počeo MOJ TJEDAN, 30. rujna, zbog posla nisam bio u Mohaču (ali nije ni šteta što nisam bio) na početnoj konferenciji - po štacunjski: “kick-off” konferenciji - projekta Rehabilitacija krajobraza i zaštita biološke raznolikosti u okviru suradnje unutar prekograničnog područja Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav. Tamo su se sastali projektni partneri iz Hrvatske, s područja rezervata, i domaćini iz Mađarske. Slijedi sad vjerojatno i kakva “start up” konferencija, a tu praksu u provođenju EU projekata ja obično slobodno prevodim s - najpredi se zbincnemo (“kick-off”), kaj se unda hapimo (“start up”)... A tu je zbincavanje počelo, pred, vjerovali ili ne, tri godine! (Hapimo se - još ne!) Naime, kaj? Neizravni sam sudionik u projektu, Udruga uzgajivača međimurskog konja “Međimurec” koju vodim je pozadinska podrška, pa zbog toga već imam i par frugi na čelu od nalijetanja na zahtjeve projekt - menadžera sjedećeg u Budimpešti, birokrata koji spitavle do boga i nazaj kaj spametni ljudi ne bi niti pitali (jer mu već to piše u papirima koje je dobio). Ali dobro, kad hoćemo napraviti nešto dobro, mi Međimurci kaj kaj toga premagadimo. Naime, u Međimurju projekt podrazumijeva revitalizaciju izvornog pašnjaka uz Muru, površine osam hektara, kraj Sv. Martina na Muri, naseljavanjem malog krda konja (međimurskog, kojeg drugog!?), da bi se tradicijskim pašarenjem pašnjak i očuvao. Izgradit će se i zaklonište za konje s elektro-pastirom, čiga-pojilo, promatračnice za ptice... A projekt je zmišljen međimurski racionalno, s umlaćivanjem ne dvije, već roja muha jednim udarcem: očuvanje bioraznolikosti staništa i kritično ugrožene autohtone pasmine, povezivanje sa sadržajima u susjedstvu (poučna staza, ribički dom, mlinarska kuća) u turističku atrakciju... Ali treba savladati samo nekoliko “malih problema” (zbog toga ovo i pišem) da bi se realizirao. Nema više love iz EU-a unaprijed! Sve se prvo mora napraviti, da bi se fazno “odobrilo” (post) financiranje. A mi love nemamo, kao što je poznato svima (ali ne i ministrima B. Grčiću i V. Pusić, naprimjer). Znači, treba ići u kredit. Kakav, kome, gdje? Ima Vlada negdje za to lako prohodnu infrastruktru? Na papiru da, ali... Dalje: zbog problema koji su u fondu koji sve financira od ranije, projekt je odgađan... Pa je (jer mora biti gotov do 31. prosinca 2015.) skraćen rok realizacije (do ugroze samog projekta), ali to više sad nije problem ni projekt-menadžera ni onih dalje u Brislu, nego naš! I, kako čujem, nije to sudbina i problem samo ovog, malog projekta. (Ma mi bumo ga svejedno zvozili, garantiram!) Zato ne treba uvijek vjerovati da nešto “nismo povukli” iz kase EU-a zbog naše nesposobnosti, kak špotaju Grčić ili Pusićka. Birokratske bahatosti, lijenosti i nemara ima i po europama. Samo mi tutleki, i kad smo 100 posto u pravu, ne vupamo EU gospodu pitati: a kaj pak vi delate, boga vam nevaljanoga!?