MOJ TJEDAN: Vitezovi i kukci

U ovom tekstu neće biti ničijeg imena. Na jednoj društvenoj mreži prije nekoliko dana jedan me poznati socijalni aktivist iz Čakovca pozvao da komentiram jedan javni natječaj za zapošljavanje. Sve u jedan. Natječaj je koncipiran tako da mu je nedostajala samo fotografija kandidata koji će dobiti posao. Inače, stjecajem okolnosti, sadržaj natječaja pred javnošću je morao “razjasniti” jedan zaposlenik lokalne samouprave koji je na isti način dobio posao. Po natječaju kojem je nedostajala samo njegova fotografija. Zove li se takva situacija ironičnom?

Bez obzira na ironiju, smatram da je dobro okružiti se ljudima od povjerenja na nekim vodećim pozicijama (pročelnici, ravnatelji, direktori...) i ne vidim puno toga spornog u nakani da se javnim natječajem traži zapravo ta neka osoba kojoj se vjeruje. Znamo da natječaj mora biti raspisan jer tako nalaže zakon. Ali nemojte onda u raspisu isticati da mora biti diplomirani to i to! Napišite da kandidati moraju imati diplomu iz društvenih, humanističkih, prirodnih, nekih znanosti. Time nas barem nećete vrijeđati.

Životopis

Kontempliram malo na tu temu i po tisućiti put zaključujem ono što je očito: ljudi bez veza, bez pedigrea, bez čvrstih poznanstava i bez istaknute podobnosti - nikada neće dobiti priliku u javnom sektoru. Dobit će je u privatnom. Tamo gdje životopis ima težinu. Tamo gdje poslodavca nije briga tko su vam mama i tata, ni tko su vam kumovi i kumčad, a još ih manje zanima u kojoj ste stranci. Prave poslodavce zanima tko ste, jeste li marljivi i što ste dosad radili, volontirate li, jeste li vizionari, imate li mašte, jeste li timski čovjek? Na nekim drugim razinama to nema nikakve veze. Zato se jedan dio društva zove stvarnim, a drugi imaginarnim. Apsurd je u tome što ovaj imaginarni upravlja stvarnim. Zato smo tu gdje jesmo.

Dapače, zadnjih dana svjedočim tome da imaginarni svijet uništava stvarni život. Sve u želji da svojim utjecajem razbije nečiji životopis, a dade prostor osrednjoj podobnosti. Ali znate, ne može se nečiji životopis obrisati, niti se nečiji može na silu stvoriti i ispisati kao bolji. Kad životopis ispišemo crno na bijelom, tad ispisujemo i svojevrsnu potvrdu. Dokazni materijal. Međutim, ne može papir prekriti život. Ljudi znaju koliko vrijedite. Ili ne vrijedite.

Riječju, ili ste viteškinja/vitez, ili ste kukec.

Život je krhak

Kad nam zauvijek odu dragi ljudi ili ih shrva bolest, tad spoznamo koliko je život krhak. Zato ga valja živjeti dan po dan i uzeti od njega najbolje. Život je zapravo dobar, samo ga mi ljudi nastojimo prevariti, pa za sebe biramo krive stvari. Što nam je činiti? Pa jednostavno. Okrenuti se i posvetiti onome u čemu smo dobri, a život i rad dijeliti s onima koji su nas svaki dan spremni prigrliti. Sve ostalo nije vrijedno ničega, a najmanje ljudskog života.