MOJ TJEDAN: Želi li država da više nemamo što izgubiti?

Članica sam Vijeća za prevenciju Međimurske županije kojim predsjeda župan. Radi to dobro. Tijelo je veliko. Puno je članova, puno različitih stavova, iskustava, razmišljanja. Ne izvještavam s tih sjednica jer je stvar tako posložena. Javnosti se obznani ono što se mora. Nemojte misliti da tu ima nekih tajni. Nema, nego naprosto ne stane sve u javnost. No, nije tajna da se u Vijeću za prevenciju uvelike vode rasprave o stanju sigurnosti u Međimurju i položaju romske nacionalne manjine.

Za početak konstatiram da je župan Matija Posavec u svojim istupima u Vijeću nedvomislen, pa probleme naziva pravim imenom i ne boji se suočavanja. Spreman je slušati, razgovarati, tražiti i nuditi rješenja i alternative. Tako je za iduću sjednicu zatražio od nas članova da se pojavimo s konkretnim prijedlozima (dakako, ako ih imamo) eventualnih izmjena legislative i praksi, koje bi svim građanima mogle pojednostaviti život kad je riječ o sigurnosti života i imovine. Iznjedrimo li nešto što smatramo dobrim, povući ćemo za rukav naše saborske zastupnike da pomognu maksimalno moguće.

Iznjedrimo li nešto dobro. Hm. Da ne kažem - nešto što će probuditi vjeru u državu koja je svojim građanima, osobito onim poštenima, nesklona. Zašto tako razmišljam? Zato što brinu podaci Državnog odvjetništva koji govore da je u prošloj godini rastao broj počinitelja kaznenih djela koji su maloljetni ili su mlađi punoljetnici, a dio su manjine. Zato što brine podatak da je taj broj ove godine dramatično u daljnjem porastu. Zato što brine podatak da se sve više djece iz redova romske manjine zbrinjava u udomiteljskim obiteljima i dječjim domovima jer su u svojim biološkim obiteljima odgojno zapostavljena.

Glasno se pitaju iz Centra za socijalnu skrb: zar ćemo im svu djecu oduzimati i davati udomiteljima i u dječje domove? Državi je svaki takav potez trošak. Riječju, trošak je svima koji taj budžet pune. Sve se plaća, samo se oštećenima u kaznenim djelima ništa ne plaća, niti se otuđeno vraća, a uništeno popravlja. Zašto da imam razumijevanja za državne politike koje su takav standard u društvu uspostavile? Zašto da imam razumijevanja za državne politike koje ne štite sve građane ove zemlje jednako i ne obeštećuje ih nakon što su okradeni ili im je uništena imovina - ma tko god da su počinitelji takvih nedjela? Da, nek država brine o (ne)povjerenju koje gajimo prema njoj i nek se pobrine da oštećeni građani budu obeštećeni iz državne kase u slučajevima kad to ne mogu riješiti putem suda. 

Zašto ne putem suda? Pa zato što su ih oštetili oni kojima se ništa ne može ili ne smije oduzeti. Čeka li država sa svojim politikama da sav narod dođe u poziciju da im se nema što uzeti i da nemaju više što izgubiti? A znate kakvi su ljudi koji više nemaju što izgubiti.