"Na mladima svijet ostaje" - kakav to?

Na početku još jedne nove, mlade godine, kad smo svi – bez obzira na svu sumornu stvarnost – puni planova (jer smo u nadi, što pokušah reći u prošlotjednoj kolumni), nekako mi se kao pomalo ostarjelom učitelju (ali to pretpostavlja, usrdno se nadam, i iskusnom) nameće razmišljanje o našim mladim ljudima, točnije o svijetu u kome (i kako) žive. Premda, prihvaćam i ovo: tko smo mi, stariji, da razglabamo o mladima? Ali, sjetih se pritom aforizma: Na mladima svijet ostaje - na starima stoji do daljnjega…
Što bi se na početku moglo reći o životu današnjega mladog čovjeka, ili bolje: u kakvom svijetu svi mi živimo?
Ne ću reći ništa novo ponovim li druge kako živimo u izuzetno dramatičnom vremenu koje, među ostalim, obilježuju dva (pogubna) pojma: egoizam (samodostatnost, samodopadnost) i nihilizam (relativizam). Živimo u antropocentričnom svijetu koji niječe Stvoritelja kako bi postavio sebe kao biće od koga sve počinje.
Ne samo to, nego se i otvoreno sprda. Najsvježiji primjer: za ovobožićne polnočke u Kölnu jedna se 20-godišnja djevojka popela na oltar, razgolitila grudi a na njima je pisalo: „Ja sam Bog“. Tjelesno zamjenjuje duhovno, vrijednosti su „okrenute“, danas nam netko više nije prijatelj po dobroti nego onaj koji ima, dakle od koga možemo imati koristi. Veliča se nagonsko u čovjeku, veza spolova shvaća se gotovo isključivo kao tjelesna veza.
Odavno je, osobito u europskom sustavu vrijednosti, na djelu proces dekristijanizacije. Prezire se trpljenje (uvijek se divim našim starim mamama na stoičkom podnošenju svakodnevnog života!), preziru se moralna načela. A moral je čovjekova nužnost, „datost“, njime se razlikujemo od animalnoga svijeta koji opstoji na nagonu i instinktu. Čovjek današnjice želi potpunu slobodu. Ali, potpune slobode nema jer ne živimo sami u svijetu, te smo „uokvireni“ društvenim načelima, to je onaj Freudov super-ego („iznad-ja“). Pritom moramo znati da nismo savršeni, ni mi ni naš bližnji.
Svijest suvremenoga čovjeka nije pripravna mijenjati svijet; prema njemu je ravnodušna, nerijetko cinična, ali rado spremna na obračune. Niječe Boga, ali od njega neprestance traži da usliša njezine (materijalističke) želje. A kad se to ne dogodi, kad se dogodi nešto što je protivno njegovoj logici (bolest, smrt, siromaštvo) tad se Bog ne samo ostavlja nego i proklinje.
O suvremenoj dehumanizaciji možda najbolje svjedoči današnja umjetnost. Najprikladniji bi joj nazivnik mogao biti: destrukcija. Evo najprije jedan „književni“ primjer:

KVADRATI
p r o z o r
g u b i s e
o d p a s a
u t a m n o

č e k a j u
v r h o v i
n a d p u t
n e č e k a
Onda, masovna glazba (da se razumijemo: ne samo mladih). U jednoličnim, nabijačkim tonovima masa se trese u jednoličnom ritmu, u kakvom polumračnom prostoru; takav „ples“ podsjeća na ritualne plesove primitivnih plemena (probajte zamisliti da usred takve atmosfere jedan par zapleše valcer!), a vrlo je znakovito da su takvi prostori locirani pod zemljom, ispod razine tla (što asocira na podzemlje, pakao!).
Onda, slikarstvo: potpuni nered, nesklad, irealno (što eufemistički nazivamo „apstraktnim slikarstvom“). Dalje, (pojedine) dramske predstave u kojima se hotimice dokida klasična dramska struktura. Jedna je mlada redateljica izjavila: -Voljela bih da srušimo sve mitove i tek tada bismo dosegli nešto izvorno ljudsko, a to je stanje anarhije! Svijet bi tad bio savršen!
I tako dalje. Razložno se upitati je li u takvom društvenom, „civilizacijskom“ kontekstu odgajatelj uopće potreban i moguć? Što reći mladom čovjeku? Možda će sve ovo što pišem nekom činiti anakrono, iz konzervativne, građanske, „ognjištarske“ ropotarnice. A možda će i moje „kako dalje, kako izići, kako drukčije“ zvučati isto tako. Kako bilo, formulirat ću ih. Prvo. Najsnažniji, najpresudniji oblikovatelj djetetove ličnosti je obitelj. To jest: skladni obiteljski odnosi a ne svađa, bavljenje samim sobom. U toj obitelji mlada osoba treba osjetiti prije svega ljubav, ali i razboritost, to jest da mu ne može biti ispunjeno baš sve što poželi.
Drugo. Samo se po sebi razumije da odgoj pretpostavlja zadovoljenje osnovnih ekonomskih potreba; teško je biti roditelj u svijetu u kojem je mjerilo svemu „imati“ (najmodernije tenisice, odjevne predmete, mobitele, elektroničke hitove…), no u svemu treba pronaći mjeru. Treće. U mladih moramo razvijati sve pozitivne moralne vrijednosti – iskrenost, poštenje, međusobno povjerenje, rad.
Osobito ovo zadnje: jedna od osnovnih zadaća svima nama starijima, učiteljima i roditeljima, stvaranje je radnih navika, bez njih nema dalje! Četvrto – vlastiti primjer. Ako dijete vidi da roditelj (i odgajatelj) neradom ili kriminalom stječe dobit kako će ga naučiti da ono poštenjem krči sebi put u životu? S djetetom treba razgovarati kao s prijateljem, poštivati ga.
Uopće, nedostatak komunikacije velika je boljka današnjeg društva: članovi obitelji se kroz dan gotovo ne vide, a kad se navečer nađu, majka se „zabije“ u kuhinju, otac pred televizor a dijete pred računalo. Zato bi u ovom našem svijetu svatko od nas mogao zapitati – kojim pravom dijelite moralne lekcije mladom čovjeku ako li vi tako ne činite?
Makar zvučalo patetično ili prazno – trgnimo se dok je vrijeme!

P.S. Zaključio bih zato ovako: želimo li svi, i oni kojima je životni poziv odgoj djeteta (roditelj) i profesionalni poziv (odgajatelj, učitelj) našu izglednu budućnost, valja nam se najprije zagledati u sebe i – mijenjati se. Jedan je mudrac, Bayazid Bastami, ovako zapisao:
Kad sam bio mlad, bio sam revolucionar, i sve su moje molitve Bogu bile:
Gospodine, daj mi snage da promijenim svijet.
Kada sam došao u srednje godine i shvatio da je prošlo pola mojega života a da
nisam promijenio nijedne duše, promijenio sam molitvu:
Gospodine, podijeli mi milost, da promijenim
svoju obitelj i moje prijatelje, i ja ću biti zadovoljan.
Sada pak, kad sam ostario, i moji su dani izbrojeni, moja je molitva:
Gospodine, udijeli mi milost da se ja promijenim.
Da sam tako molio od početka, ne bih uzalud utrošio svoj život.