Na zapadu Zagorci, na istoku Podravci, a v sredini Međimurci

„Na zluradost pesimista, iduća godina bit će svima bolja“, bile riječi su premijera Zorana Milanovića na prošlotjednoj sjednici Vlade RH. Nije proteklo ni nekoliko sati od te izjave, a na televizijskim ekranima pojavljuje se nekoliko ministara te iste vlade koji su nam zorno objasnili kako će nam to biti bolje. Podiže se PDV s 10 na 13 posto za šećer, mast, ulje, vodu i dječju hranu! Povećavaju se trošarine na benzin i druga motorna goriva i duhanske prerađevine. Ovim mjerama prikupit će od nas nekoliko stotina dodatnih milijuna kuna. Značajne prihode država očekuje i od najavljenog rezanja mirovina koje se isplaćuju po posebnim propisima. To su takozvane povlaštene penzije. No, do konačnog prijedloga rebalansa državnog proračuna smislit će još ponešto za naše „bolje“ sutra jer proračunska rupa je pogolema, a njegovi korisnici nezasitni.
Pitanje je, dakle, kome će to iduća godina biti bolja? Čime nas to ova vlast tješi? Kaže ministar financija Slavko Linić kako povećanje PDV-a ne znači da će porasti i cijene! Koje li ironije? Pa, tko je to dosad građanima nešto poklonio na svoju štetu? Trgovci? INA? Svi mi, nažalost, plaćamo brzopletost Vlade RH u donošenju odluka. S umanjenim pedeveom ugostiteljima s 25 na 10 posto, koji za uzvrat nisu snizili cijene, prokockane su dvije milijarde kuna. To se sada pokušava vratiti putem povećanih nameta na neke prehrambene proizvode koje svakodnevno koriste sva kućanstva. Nije bilo hrabrosti priznati promašaj, pa ugostiteljstvu i turizmu vratiti PDV na prvobitan iznos ili barem sadašnji povećati za pet ili deset postotaka. Učinak bi bio takav da šećer, ulje i dječju hranu ne bi trebalo dirati. Porastu li njihove cijene, što je realno očekivati, a benzin i dizel će svakako poskupjeti, ponovo ćemo se vratiti u eru masovnog šopinga u susjedne zemlje. Naše vlasti nikako da počnu učiti na povučenim krivim potezima i učinjenim pogreškama.
Popuštanje pod pritiscima
Pogreške ispravljaju samo onda kada ih netko drugi na to prisili. Znam, svi ste već pomislili da ću sada o Lex Perkoviću. Ne, ta pljuska je dovoljno jako i dugo odzvanjala u medijima i najširoj javnosti. Druga je tema u pitanju. Prije nešto više od godinu dana, HEP je na poticaj tadašnjeg potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva Radimira Čačića podigao cijenu struje za preko 20 posto. Uvjeravali nas tada da je to realna cijena. Tko zna dokle bismo je takvu i plaćali da se nisu pojavili trgovci električnom energijom iz Slovenije i Njemačke koji nude osjetno nižu cijenu? Sad najednom i HEP ima prostora za pojeftinjenje, pa će nam, navodno od mjeseca listopada, računi za struju biti nešto manji. Na smanjenje cijene za 6 do 7 posto sadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak slavodobitno izjavljuje kako se time ispunjava njihovo obećanje o nižim cijenama energenata! Kao da je zaboravio da su nam prije toga podigli cijenu za dvadesetak posto, a da nije stranaca, takva bi još dugo i ostala.
Prošli tjedan sastali se u Čakovcu župani ili njihovi zamjenici iz pet sjevernohrvatskih županija. Razgovarali su o međusobnoj suradnji i zajedničkim projektima. Što su jače i razvijenije regije, zaključili su, snažnija je i država. No, kako je hrvatski sjeverozapad kotač-zamašnjak, trebalo bi se više čuti i znati za njega u državnoj vlasti, pa samim time i više pomagati u razvoju, smatraju župani. Nisu, međutim, rekli da u tome oni osobno mogu, i trebaju, najviše učiniti, barem što se tiče Međimurske, Varaždinske i Bjelovarsko-bilogorske županije. U njima je stranačka struktura županijske vlasti sukladna s vlašću na državnoj razini, pa se samim tim očekuje veće razumijevanje Zagreba za potrebe Čakovca, Varaždina i Bjelovara.
Gdje je centar regije?
Čvršće povezivanje pet sjevernohrvatskih županija tendira k uspostavljanju regija o čijem se ustrojstvu sve češće govori u nekim političkim krugovima. Svojedobno je o tome najviše razglabano upravo u HNS-u, koji već ima i regionalni stranački ustroj. Pri regionalizaciji, što asocira na nekadašnje zajednice općina, Međimurci bi trebali biti oprezni, naročito ukoliko dođe do njihovog institucionaliziranja. Naime, dok su još bili gradonačelnici, već tada su, sjećam se, Ivan Čehok i Zvonimir Mršić lamentirali u medijima bi li centar sjevernohrvatske regije trebao biti u Varaždinu ili Koprivnici? Oni o Čakovcu ni riječi. No, ni iz Čakovca se nije nitko oglasio s nominacijom glavnog grada Međimurske županije za mogući budući regionalni centar. A upravo je Čakovec u središtu. Uostalom, na to upućuje čak i Žigina pjesma Kajkavci: “Na zapadu Zagorci, na istoku Podravci, a na severu (v sredini, op.a.) Međimurci.“
Prošli tjedan na dvije televizije, dvije reportaže iz Međimurja o Međimurju. Na Hrvatskoj TV sjajan dokumentarac Branka Lentića iz 1973. godine o međimurskom naj, naj… Premda u crno-bijeloj tehnici, Međimurje je prikazano pomoću likova običnih ljudi, svestranih, sposobnih i radišnih, koji, iako siromašni, iznad svega ljube svoj zavičaj. Nekoliko dana kasnije, na Novoj TV suvremena aktualna crna tema, doduše u koloru, o sve učestalijim krađama s međimurskih polja, voćnjaka i plastenika. Autorica Danka Derifaj profesionalno je odradila posao, pa gledateljstvu odaslala gorku sliku naše današnjice. Uz rizik da i ona bude proglašena ksenofobom - kao sumnjivce za najbrojnije krađe uroda s oranica naznačila je Rome koji su neizravno u razgovoru s njom to i potvrdili. Nedjeljko Marić, romski zamjenik načelnika u Općini Orehovica, izjavio je: „Zbog takvih pojedinaca, stvara se loša slika o svima nama.“

Umjesto P.S.-a

Pedesetih godina prošloga stoljeća, što dobrovoljnim, što prisilnim radom, dubio se opkop podno zidina Staroga grada u Čakovcu, kako bi se radnom narodu podarilo jezero. Radilo se uglavnom rukama i lopatama jer mehanizacije nije bilo. Na zaista lijepo uređenom jezeru bilo je i čamaca na vesla, a neko vrijeme bilo je i poribljeno. No, sedamdesetih godina, zbog izgradnje lateralnih kanala za zaštitu grada od poplava, ali i urbanizacije predjela Globetke, prekinut je prirodni dotok vode u jezero, pa je ono sve više prerastalo u baruštinu. Neko se vrijeme ona čistila od sve rasprostranjenijeg vodenog raslinja, ali se na kraju od toga odustalo. Godine 1977. jezero je isušeno. Navožena je zemlja koju su bageri razgrnuli i dobili smo “jezero” kakvo je i danas. Obećavano je da će zidine Staroga grada jednom ponovo oplakivati jezerska voda. Čekanje se odužilo, eto, već na 36 godina!