"Najmeđimurskiji" - Miroslav Magdalenić

Godine 1969., 25.studenog, napustio je ovaj svijet Miroslav Magdalenić (r.16.VII.1906.), međimurski, dakle i hrvatski skladatelj, glazbeni pedagog, teoretičar, orguljaš, autor glazbenih udžbenika i zborovođa. Razlog je dakle prigodne naravi ali ne samo to, nego me barem još dvoje potaklo za ovu prigodnicu: najprije što je „M.M. kompozitor koji je dva puta umro, prvi put biološkom smrću, a zatim i kao skladatelj jer ga nitko ne izvodi“ (A. Čelar), pa stoga nikad dosta podsjećanja na sve naše takve zavičajnike , a drugi je što bijaše „najizvorniji, najmeđimurskiji hrvatski skladatelj“ (M.Vuk), neprestance se nadahnjujući na narodnoj popijevci rodnoga mu kraja, kao i Štolcer, Vrhovski, Pintarić i mnogi drugi.
Ako li će se činiti suhoparnim i odveć poznatim bilo čiji životni put, mislim da nije naodmet ponoviti osnovne etape Magdalenićevog bogatog života zato što većini nas on ipak nije poznat. Ma da je i poznat, Miroslav Magdalenić zaslužio je da se o njemu iznova govori, makar i ovako, prigodno. Rodio se u Čakovcu; otac mu bijaše siromašni šoštar, majka kućanica, r. Baranić. No već kao dječak upoznao je glazbu jer je otac u kući svirao harmoniku. Nakon osnovnoškolske naobrazbe, dijelom i na mađarskom jeziku, upisao je Učiteljsku školu (1921.-1925.). A to vjerojatno i bijaše presudno za kasnijeg skladatelja: na Školi je službovao profesor Janko Slogar, koji je 1919. došao iz Zagreba u Čakovec - tada kad je na Školi započela nastava na hrvatskom jeziku - glazbeni pedagog koji je za sobom imao značajnu glazbenu i zborovoditeljsku djelatnost. Kod svoga profesora mladi preparandist započinje učiti glazbu a u župnoj crkvi nedjeljom i blagdanima počeo je svirati orgulje. Iz toga njegova razdoblja valja međutim izdvojiti bilješku profesora Ljube Kuntarića o mladom Magdaleniću, bilješku koja zorno oslikava tadašnje doba („zadojeno jugoslavenskim integralizmom“) ali, još više, i mladoga Miroslava: „ On je pred samo maturalno praktično predavanje u vježbaonici, kao strasni nogometaš, sudjelovao na utakmici izvan Čakovca. Bio je premoren jer je putovao cijelu noć. Jasno je da je predavanje bilo slabo. Ocjena: nedovoljan. Ja sam tada imao na maturi hrvatski jezik. Magdalenić je pismenu radnju napisao za ‘dobar’, što je potvrdila i pismeno ispitna komisija.“ Međutim, predsjednik ispitnog odbora, velikosrbin, predložio je negativnu ocjenu iz hrvatskog jezika, očito i zato što je mladi Magdalenić bio viđen kako se vozio biciklom, okićenom hrvatskom zastavom. Uskraćena mu je bila mogućnost završetka Učiteljske škole, to je mogao ostvariti tek godinu poslije. Magdalenić se 1925. odlučuje na studij na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Kao što je bio slučaj s mnogim nadarenim a siromašnim studentima, tako bijaše i s Magdalenićem: da bi mogao studirati davao je privatnu poduku iz solfeggia, harmonije i kontrapunkta i vodio pjevačke zborove u Vrapču i Sesvetskom Kraljevcu te zagrebačka pjevačka društva „Triglav“, Zvijezda“ i „Zvonimir“. Predavali su mu ugledni profesori : Franjo Lhotka, Franjo Dugan st., Blagoje Bersa, Krsto Odak. Nakon diplomiranja, 1928., dobio je mjesto nastavnika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu.
Za 2. rata, zbog poznavanja mađarskog jezika, Magdalenić je bio imenovan za kulturnog atašea pri Veleposlanstvu NDH u Budimpešti. Tamo je imao prilike usavršavati se kod Zoltana Kodálya. Ženi se učiteljicom Marijom Antonijom Tadić. Nakon rata vraća se u Čakovec i odmah, 1945. godine, za profesora na Učiteljskoj školi, ali se odmah svim žarom posvećuje buđenju glazbenog života u rodnom mu gradu. Najprije je zdušno organizirao gostovanja poznatih zagrebačkih solista i ansambala: u Čakovcu su tada, dakle neposredno nakon rata, nastupili pijanist Petar Duić, prvakinja HNK Marijana Radev, violončelist Antonio Janigro, Zagrebačka filharmonija…, a sve to zahvaljujući Magdaleniću; neke je druge soliste i sam pratio na glasoviru. No, istodobno je nastojao pokrenuti i gradski glazbeni život te je osnovao zbor pjevačkog društva „Naprijed“. A 1.siječnja 1946. osnovao je Gradsku muzičku školu; ne samo što ju je osnovao nego je „predavao solfeggio, harmoniju, dirigiranje, solo-pjevanje i klavir, a vršio i dužnost direktora škole, vodio kompletnu administraciju, prepisivao partiture, ukrašavao zidove učionica vlastitim portretima skladatelja“ (D.Salamunić)! Pored svega toga nije zanemario, naprotiv!, glazbeni život na Učiteljskoj školi te je u tim prvim poslijeratnim godinama s mješovitim zborom Škole redovito osvajao prva mjesta na smotrama i natjecanjima. Kojeg li glazbenog entuzijazma! Ubrzo su stigla i priznanja: 1947. Nagrada Narodnog odbora grada Čakovca te nagrada Savjeta za prosvjetu NR Hrvatske.
U šk.g.1951/52.odlazi u Zagreb, predaje na Državnoj muzičkoj školi. Mnogostruku njegovu djelatnost dotrgla je smrt 25. studenog 1969. godine.
Osim pedagoškog izuzetnog doprinosa hrvatskom (glazbenom) školstvu, Magdalenić je stigao i pisati: objavio je, među ostalim, Školu za klavir za muzičke i učiteljske škole, Jednoglasni i dvoglasni solfeggio na osnovu narodnog muzičkog izraza za općeobrazovne i muzičke škole (u dvije knjige) te, osobito, Osnove tonskog sloga, za koju je knjigu 1968. dobio nagradu grada Zagreba, kao prvi glazbeni pedagog u Hrvatskoj.
Napokon, a možda i na prvom mjestu, Magdalenić je bio skladatelj. S područja vokalne glazbe skladao je više solo popijevki te pedesetak zborskih, za solo instrumente skladao je za glasovir i orgulje, pisao je i iz područja komorne glazbe, orkestralna djela (među kojima valja izdvojiti Međimursku suitu), vokalno- instrumentalna glazba u njegovom je opusu zastupljena sa sedam kantata, a okušao se i na području glazbene scene tragikomičnom operom u tri čina pod nazivom Krapinski sudec. Riječju, opsežan, raznolik i svakog divljenja vrijedan opus, pored svih prije spomenutih aktivnosti!
Ali, kakvu vezu s ovim svakoga divljenja vrijednim djelom ima naslov moje prigodnice? Osim posizanja za motivima iz svih hrvatski krajeva Magdalenić je, kao pravi zavičajnik, rado posizao za kajkavskim , pisanim i usmenim (narodnim temama). Dostatno će biti tek navesti neke naslove skladbi, vokalnih i instrumentalnih, bez vrstovnih razdioba: Crn-bel (Galović), Pri zibici, Ftiček, Cirkvica, Motika, Na oranju (Pavić), Mudrijaš, Nazaj, nazaj (Jakševac) te narodne: Dil dil duda, Međimurje malo, Oj, ti lepa moja či, Sadila sam rogozek, Tibet robec, Plesovi iz Međimurja…
Magdalenić je izjavio: „Najviše volim skladati skladbe za razne zborove na narodnu liriku bez upotrebe narodnih motiva, ali naglašavajući svoju pripadnost hrvatskom narodu“. A na Okruglom stolu uz Dane čakovečke glazbe „Josip Štocer Slavenski“ 1994. Miroslav Vuk je dometnuo: „Magdalenićeva glazba natopljena je međimurskim bojama i mirisima. Ona odražava vrijeme i prostor u kojem je nastala i zbog koje je, htio to netko priznati ili ne, jedini najizvorniji najmeđimurskiji hrvatski skladatelj“.
Usprkos svemu ovome o Miroslavu se Magdaleniću (pre)malo govori – zato i ovaj prilog – a tad i premalo izvodi.

P.S. A upravo zato bi Umjetnička škola u Čakovcu, koja nosi njegovo ime, mogla porazmisliti o „Danima Miroslava Magdalenića“, s programom isključivo Magdalenićevih skladbi.