NEĆE SVI KINEZI JESTI MEĐIMURSKE JABUKE NITI PITI NAŠE VINO

Kineska veleposlanica u Hrvatskoj, gospođa Deng Ying, dovela je u Međimurje skupinu poslovnih ljudi iz svoje zemlje. Nije to bio turistički posjet. Došli Kinezi da razmotre mogućnosti poslovne suradnje s našim poduzetnicima. S takvim namjerama dolaze u naš kraj i poslovni ljudi iz drugih zemalja, ali samo sad, kada su stigli kineski poslovnjaci, u dijelu javnosti podsmijeh! Na to su ih naveli usporedni podaci o veličini mogućih budućih poslovnih partnera. Prema posljednjem popisu, Međimurska županija ima 113.804 stanovnika koji naseljavaju područje ukupne površine 729,58 četvornih kilometara. Narodna Republika Kina sada već ima oko jednu milijardu i 300 milijuna stanovnika, a površina joj iznosi 9,5 milijuna kilometara kvadratnih. Što mi imamo ponuditi toj mnogoljudnoj i golemoj zemlji, pitaju se pesimisti, da ne kažem, zlobnici? Nažalost, i u poslovnom svijetu, ali ne samo u Međimurju, otvaraju ovakvu dilemu. Začudo, te vrste pesimizma nema kad naši ljudi sklapaju poslove s, primjerice, Njemačkom i njenih 82 milijuna stanovnika, Rusijom sa 150 ili SAD-om s 300 milijuna stanovnika. Ispada da ove, također mnogoljudne  zemlje, možemo namiriti svojim proizvodima ili uslugama, ali Kinu ne!

Naravno, laprdanje je to bez pokrića. Nije svojedobno Građevni kombinat Međimurje gradio za cijeli bivši Sovjetski Savez, ali da je tamo imao nekoliko gradilišta, jest. Nekoliko naših tvrtka izvozi u Njemačku, pa i SAD, što ne znači da u tim zemljama u cijelosti podmiruju njihove potrebe svojim proizvodima. Ili, zar bismo trebali poslovati jedino s Maltom, Ciprom, Liechensteinom ili Luxembourgom koje bismo, možda, naglašavam - možda, mogli u potpunosti opskrbiti, recimo, jabukama? Po toj logici, samo veliki s velikima, a mali s malima? Nasreću, u poslovnom svijetu nije tako. Ne podcjenjujmo se. Imamo mi što ponuditi i Kini i bez milijunskih količina, kao i Kina nama. Neće svi Kinezi jesti međimurske jabuke, niti piti naše vino. Stoga, kao što pozdravljamo i prihvaćamo poslovne ponude iz drugih zemalja, tako trebamo i kineske. Dajbože da ih bude jer Hrvatsku su dosad posjetila kineska izaslanstva na najvišoj razini, pa ništa. Tko zna, možda su Kinezi uočili bogomdani geografski položaj Međimurja na tromeđi srednjoeuropskihzemalja, sve članica Europske unije, pa tu vide pogodnosti za svoja ulaganja.

Cijene benzina padaju brzinom puža

S Kine na naftu. U svijetu padaju cijene sirove nafte ispod 80 dolara za barel, s tendencijom daljnjeg pada. U posljednjih nešto više od mjesec dana, to smanjenje iznosi više od 30 posto. Padaju kod nas i cijene naftnih derivata, pa su one za benzin, koji najviše trošimo, nešto iznad 10 kuna. Da je njihova cijena padala u postotku kao sirovoj nafti iz koje se proizvode, trebala bi biti ispod 8 kuna! Ali, neće. Ne da država. Treba joj novac od visokih trošarina. Tako se ponavlja dobro nam poznat scenarij: kada cijena nafte raste, benzini skaču ko ludi, kad pada, cijene benzina spuštaju se brzinom puža. Užasno me to smeta, kao i sve vas, ali nemoćni smo.

Užasno me smeta i kad novinari unaprijed traže i nude sportašima alibi za mogući neuspjeh. U tome prednjače televizijski i radijski komentatori, posebice Drago Ćosić i Stjepan Balog. Najsvježiji primjer bio je uoči nogometne utakmice između reprezentacija Argentine i Hrvatske. Po njima, kako da se naša rezervna repka nosi sa svjetskim doprvacima čija je vrijednost zamalo 500 milijuna kuna veća od  prodajnih cijena svih naših igrača! Za sve njih treba izbrojiti koliko za Lionela Messija samog! Kao i mnogo puta dosad, i ovaj su put Ćosića demantirali sami nogometaši koji ovakvu vrstu alibija nikad od njega ni nisu tražili. Ravnopravno su se nosili s argentinskim milijunašima te pokazali da ne igra novac, već znanje, srčanost i borbenost. Ti isti „komentatori“ sasvim drukčiji pristup imaju u klupskom nogometu. Tamo ne spominju da, primjerice, Rijeka ili Maribor po istim tim transfer listama vrijede višestruko manje od, recimo, zagrebačkog Dinama, a po rezultatima u europskim natjecanjima šišaju ga sto posto. K tome, Maribor je čak u Ligi prvaka, koja je znatno jača od Europske lige koju igra Dinamo. Moglo bi se na tu temu meditirati unedogled.

Gdje je nestao moj Dinamo?

Svojedobno, dok je još čakovečko Međimurje igralo u Prvoj HNL, pa su se opetovano iznosile žalopojke kako se ne može ravnopravno nositi s klubovima koji imaju bolje plaćene nogometaše, moj je komentar bio: „Da ove igrače i možete platiti više, oni ne mogu igrati bolje!“ Dinamovi bi možda i mogli jer su ipak kvalitetniji, ali kad svake godine sastavlja ekipu od igrača sa svih strana svijeta, a ne uspije im uliti ljubav spram kluba u kojem igraju, misleći kako će sve riješiti novac, zalud sav trud. „Nije u šoldima sve!“, bilo je geslo rukometaša nekadašnjeg PIPO-IPC-a, nakon što su u Čakovcu srcem i borbenošću deklasirali velikog i bogatog njemačkog prvoligaša Flensburga. Da zaključim. Za sadašnji Dinamo igraju Eduardo, Pinto, Sigali, Wilson, Taravel, Ibanez, Machado, Soudani, Henriquez... te samo poneko domaće ime. To nije moj Dinamo, a nažalost, niti njihov. Njih zanima jedino izdašna Dinamova blagajna. No, zabluda je da samo novac donosi i rezultat, naročito ako uz to nema zajedništva i izgaranja za klupske boje, a visoke apanaže isplaćuju se bez obzira na zalaganje igrača. Stoga, moj je Dinamo bio onaj za kojeg su igrali Irović, Šikić, Koščak, Šantek, Režek, Crnković, Lipošinović, Čonč, Jerković, Matuš, Gašpert, naš Čakovčanec Benko, Banožić, Majerović, i nekoliko generacija iza njih do Kranjčara, Zambate, Belina, Čerčeka, Lamze, Kobeščaka, Cerina, Cvitanovića i naših Ladića, Vabeca i Bogdana..., kojeg je upravo krasilo zajedništvo i izgaranje za plavu boju. 

No, kad je preprodaja igrača izbila u prvi plan i postala svrha postojanja kluba, nestalo je mog Dinama, kao uostalom i Čakovca i Međimurja. Reći ćete - da, to je bilo neko drugo, romantičarsko doba. Ne, tako se i danas prema svojim klubovima odnose i najveći svjetski profesionalci. Stvar je u glavama, a nije „u šoldima sve“.

Umjesto P.S.-a

Nismo u Međimurju naročito skloni očuvanju tradicije, pa stoga priznanje onima koji to čine. U kulturi hvalevrijedan primjer je Međimurska popevka u Nedelišću koja se uspijeva održati desetljećima. „Iskopao“ sam fotku s njezinog 7. izdanja davne 1979. godine. Tada se još održavala na pozornici u dvorištu vatrogasnog doma. 

Prije priredbe upriličen je razgovor na temu Međimurska narodna pjesma danas čiji su moderatori bili vrsni folklorni stručnjaci dr. Jerko Bezić, prof. Zoran Palčok i prof. Marijan Zuber te prof. Stipan Blažetin iz Totszerdahelya. Te godine izvedeno je 18 izvornih međimurskih narodnih pjesama, a među izvođačima su bili i članovi tada vrlo aktivnog OKUD-a Veseli Međimurci iz Čakovca.