NEMAM VREMENA

Kad se sretnemo, uobičajen pozdrav nam je: -Bok!Kak si? Prvi dio pozdrava je, zapravo, ostatak drevnoga kršćanskoga pozdrava «Bog daj», ili «Hvaljen Bog», no drugim dijelom zapravo pitamo nekoga o njegovoj svakodnevnici , o onome «kak dura». Međutim, pritom vrlo malo nas ovim pitanjem očekuje, vrlo je malo nas pripravnih da nam upitani potanko ispripovijeda kak je kaj jer – mi nemamo vremena.
Jedan je mudar čovjek rekao da je najveći neprijatelj čovjekov – vrijeme, ono protječe i nama nije dano da ga eventualno usporimo, zaustavimo ili ubrzamo kad nam ne odgovara. Zapravo nekoliko je odnosa posrijedi. Jedni se ljudi bave nečim, hobijem, kakvom aktivnošću i odgovaraju : -To radim da mi prođe vrijeme. No, to «ubijanje vremena» može značiti i određenu prazninu, kad život nema sadržaja pa ga nečim treba ispuniti.
Drugi se mogu pitati – gdje mi je nestalo vrijeme što sam ga dobio i što sam od njega učinio? Jer u čovjekovu životu postoje četiri stvari što ih nije moguće vratiti: izrečena riječ, odapeta strijela, protekli život i propuštena prilika. Kako smo, dakle, iskoristili naše dosadašnje vrijeme?
Napokon, treći među nama nikad nemaju vremena. Vrijeme im stalno izmiče, što god radili, uvijek su napeti zbog onoga što ih još čeka. Zbog toga nikad nisu posve posvećeni onome što trenutačno rade. Oni žive ono vrijeme koje im još nije na dohvatu. Kao da se utrkuju s vremenom. Balog je to krasno rekao: -Jedan je čovjek stalno žurio, tako da je stigao prije Vremena! Vrijeme im je kao brzi vlak iz koga nikad ne mogu izaći. Takvi među nama nemaju vremena za miran razgovor; nemaju vremena ni za svoje najbliže. Jedan učenički rad, pod naslovom Veliju da smo srečna generacija glasi ovako:

Veliju si
da smo srečna generacija
kaj želimo
to dobimo
a ja bi rajši
da mi mama i tata
menje kupujeju
i več časa
za mene imaju.
Nešteri den rekla sam:
«Mamek, denes sam
tak nekaj lepoga doživela…
boš me poslušala?
A ona mi je odgovorila:
«Joj, ne stignem,
tek sam se s posla vrnula,
boš mi posle povedala»,
i po hiži je od posla letela…
A tateka da sam zaprosila,
…..računi su mi teški
boš mi ih pomogel rešiti?
Rekel je:
«Uh, nemam ve baš časa,
navečer da se vrnem z sastanka….»
A da se je vrnul,
ja sam več trdo spala
….A veliju si
kak smo srečna generacija mi.

A jedan je pjesnik, vjerojatno u trenutku kad je izdvojio malko vremena za se (što je metaizraz, nitko, naravno, ne može izdvojiti, uzeti vremena sebi, mi se tek možemo darovati vremenu i osmisliti ga!) pisao je otprilike ovako: -Nemam vremena da osluhnem dah zemlje, da čujem pjev ptica u granama.
Nemam vremena za jedre misli: vjetar ih u žurbi kida bez prestanka i nosi ih u ništavilo. Nemam vremena za posjet ispovjedniku, zubaru, postolaru, bolestnom prijatelju. Nemam vremena za suprugu, djecu, prijatelje, kumove jer moram raditi. Nemam vremena za molitvu, razgovor s Bogom jer moram gledati televiziju. Nemam vremena za nedjeljnu euharistiju jer se moram odmoriti od radnog tjedna, moram otići u trgovinu i obaviti toliko posla koje ne stignem jer nemam vremena.
Ako vrijeme ne možemo zaustaviti tad nastojimo za – pronađenim vremenom. Puno prije nas mnogi su mudriji od nas rekli ono što nam je i reći i znati; zato ih u ovim razmišljanjima navodim te ću još jednom. Dakle, jedan od tih mudrih ljudi rekao je u razgovoru i ovo: -Kada stojim – onda stojim, kada hodam – onda hodam, kada govorim – onda govorim, kada jedem – onda jedem, kad slušam – onda slušam, kada se odmaram – onda se odmaram, kada spavam – onda spavam, kada molim – onda molim». Sugovornik mu je na to odgovorio: -To i mi sve činimo». A mudrac mu je uzvratio: -Nije istina. Vi kad sjedite – onda već stojite, kad stojite – već trčite, kad trčite – već ste na cilju. Nemate vremena i strpljenja posvetiti se jednom poslu i zadatku i cijelosti, ostvariti puninu u onom što radite i živite. Zbog toga ste stalno napeti, stalno pod naponom, rastreseni i za nijedan posao nemate dovoljno vremena.
Zašto ti ovo pišem, poštovani čitatelju? Korizma je ili četrdesetnica (jer je riječ izvedenica od lat. quadragesima, odnosno tal.quaresima što znači četrdeset, četrdesetodnevno razdoblje do Uskrsa). Ima nas koji su to vrijeme odlučili da se odreknu cigareta, neki alkohola, mesa…No, to je sve usmjereno tijelu. Pokušajmo probuditi duh, a to među ostalim može značiti – nađimo, pronađimo vrijeme za prijatelja, bolestnoga, nemoćnika, za susjeda, ukućane.
Pokušajmo zastati, barem na trenutak, u ovoj bjesomučnoj trci. Vrijeme ipak nije novac jer bi to pretpostavljalo da onaj koji je «pretekao» vrijeme te se openezio, da je taj sretan, to sretniji što mu je deblji bankovni račun. Bit će prije obratno. Sretnik je onaj «mali čovjek» koji nalazi vremena za se i svoje bližnje.

Tada, kad smo izdvojili vrijeme, ide još nešto k njemu – ljubav. Uprazno, formalno ispuniti vrijeme, to nije pronađeno vrijeme, nego izgubljeno vrijeme ako ga ne obogatimo, ne oplemenimo ljubavlju za bližnjega.
Ljubav nije luksuzna roba koju se može kupiti.
Ljubav nije nešto što je samo za nježne ljude.
Ljubav je zadaća za sve ljude,
da žive jedni s drugima u miru i prijateljstvu.
Ljubiti znači bezuvjetno vjerovati,
imati i davati udjela u radostima,
ali i u trpljenjima i brigama bližnjega,
čak i onda kad svakodnevni zajednički život
može djelovati kao otrov na uzajamnu pažnju
i naklonost jednog prema drugome.
Dakle, čak i tada, ne kalkulirajmo i posvetimo vrijeme za ljubav, za okrenutost bližnjemu. Usprkos bilo čemu. Da ne ispadne onako kako je gorkohumorno rekao Francuz Claude Tillier: -Jedva imamo vremena da kažemo jednoj ženi:»Ja te ljubim!» Kod našeg drugog poljupca, ona je već sijeda starica.