Nemamo kam lojtru nasloniti

U “mom tjednu” bila su tri sajma s kojima sam po profesionalnim zadaćama vezan. Poljoprivredna. Na dva sam želio ići, a nisam mogao (Pomurski i Bjelovarski), a na jednom, voćarskom u Donjem Kraljevcu, sam bio, ali ne obvezom posla, već u lijepom i opuštenom obilasku jer je, što je trebalo napraviti za novine, preuzeo je kolega Dražen Kovač koji prati teren donjokraljevečke Općine.
Informacija iz prve ruke ni s jednog mi ne manjka (ipak mi je poljoprivreda skoro osobna strast), pa upravo moram podijeliti sa širim krugom ljudi ocjenu koju sam čuo (u obliku vica) kako mi (ne) koristimo prilike koje nam se pružaju čak i sad kad su pale granične barijere zbog kojih je bilo teško izlaziti s eksponatima izvan Hrvatske.
Pomurski sajam u Gornjoj Radogni uporno, godinama zove naše poduzetnike, obrtnike – dođite, susjedi, zajedno možemo puno toga... Uvijek smo slušali: išli bi, ali je granična procedura komplicirana, skupa... A pale su konačno granice, znalo se i kad padaju i ipak se za taj sajam spremilo tek desetak poduzetnika iz Općine Nedelišće. Vratili su se s dobrim iskustvima, s pismima namjere i predugovorima. Napravili posel! Ali, samo oni.
Što je s ostalim, “propulzivnim” našim poduzetnicima, s onima koje se stalno spominje i kiti nagradama kao “svijetle primjere” ovoga i onoga?
Ne znam, ali mi je upućen čovjek objasnio: mi smo ti, kaže, kak skupina (prisebnijih) luđaka koja se spremala zbrisati iz ludnice. Planirali su bijeg i zaključili: jedina mogućnost je ujutro od pet do šest do šest i pet. Noćni portir ide na vlak, jutarnji s tog vlaka dolazi, lesa je samo zaključana, deset minuta nema nikoga... Ali lesa je visoka, trebamo lojtru. No, kao u filmu, došli su malari u ludnicu, rade, noću ostavljaju lojtre uz zid u hodniku. I skupina bjegunaca dobila je priliku. Uzeli su malarsku lojtru, pa kad je kucnuo čas, dvojica su krenula postaviti je, ostali su čekali signal za bijeg... No, umjesto signala, evo dvojice s lojtrom natrag: dečki, ništa od bijega, došel je dostavni kamion, lesa je otprta, nemamo kam lojtru nasloniti! Toliko o odlasku na Pomurski sajam.
Voćarski u Donjem Kraljevcu druga je priča: najvažnija stvar koja je okupljala voćare – utvrđivanje tržišnih pravila i odnosa za ovosezonski urod jabuke – izostala je, kao i resorni ministar (prvi put otkako sajam radi), a po rasporedu štandova (isti godinama), izlagačima (isti godinama, ali ih je manje), po ceremoniji (ista godinama) – očigledno je da treba nešto osvježiti, inovirati... Budući da je tržna cijena jabuke (samo u Hrvatskoj!) prepuštena tržišnom divljaštvu, što je ostalo kao motiv za dolazak na sajam? Roštilj i besplatna degustacija medice ili orehovca?
I konačno – Bjelovarski sajam na koji nisam otišao iako je Međimurska županija ove godine partner sajma. Nije važno što ja nisam bio (jer je i tamo sve isto, isto, isto godinama). Ali nije tamo bilo ni dovoljno međimurskih poduzetnika ni poljoprivrednika da bi opravdali to - županija partner sajma. Zašto? Ne znam. Na tu temu još nisam čuo dobar vic.