Ni hoteli više nisu gdje su negda bili

Kada danas stranac-putnik-turist dođe u Čakovec, „metropolu“ Međimurske županije, pa u njemu unaprijed namjerno ili po nenadanoj potrebi ostaje preko noći, nema mu druge, nego – pored nekih drugih adresa koje će u nepoznatom mu gradu malo teže naći – pokucati na vratima Hotela Park iza kojih će mu se ljubazno hotelsko osoblje pobrinuti za udoban smještaj i ugodno noćenje. Sutradan će svoje zadovoljstvo iskazati urednim podmirenjem računa i kojom lijepom riječi osoblju pa, bude li mu to kadgod zatrebalo, čitav postupak ponoviti sam ili preporučiti drugomu. Malo koga će zanimati nešto više o hotelu o kojemu se već na prvi pogled vidi da je iz novijega vremena – ako se njegova starost od nepunih pedeset godina može tako označiti. Još je manje onih koji će htjeti saznati što je bilo prije toga hotela, kako je Čakovec onda dočekivao i ugošćivao svoje posjetitelje, a i od tih još je manje onih – provjereno je! – koji će takvima znati i moći znatiželju zadovoljiti.
A prvu takvu stvar koja će se tijekom dugih stoljeća razviti u moderan hotel treba u davnini tražiti uz glavnu cestu koja je iz južnih, čak primorskih krajeva preko Zagreba, Varaždina i Čakovca vodila dalje na sjever, u Panoniju i Srednju Europu. Nema sumnje da je na tom putu i ovdje bila jedna od postaja na kojoj su službeni, a svakako i imućniji putnici mogli umorne konje zamijeniti za druge, odmorne i brže. To je bilo itekako važno, na primjer, za glasnike: kad je zbog hitnosti trebalo, na takvim su se postajama mijenjali ne samo iscrpljeni konji pod jahačima, nego ponekad i umorni jahači na konjima! Putnici pak kojima se nije previše žurilo, a dosadilo im je drndanje makar i u najudobnijoj diližansi, mogli su na takvim mjestima dobiti okrepu u obliku jela ili čak sna.
U Čakovcu je tomu namijenjena bila zgrada na početku današnjih ulica Kralja Tomislava i Matice hrvatske koja na vrhu danas neobična portala nosi oznaku 1789. godine. „Prenoćište“ u njoj – preteška bi bila riječ „hotel“ – bilo je u funkciji još u sedmom desetljeću prošloga stoljeća, Naime, čak i kad je Hotel Park od Stare godine 1966. već funkcionirao, ne malo gostiju radije je noćilo u tom skromnom svratištu Zrinski u gradu, nego pješačilo podaleko izvan grada do kako god luksuznog hotela.
Slično je bilo i s hotelom sagrađenim nasuprot kolodvora 1898. godine koji je pod imenima Bahnhof Hotel-Restauracija, Svratište, Vasúti szálloda, Royal i možda još kojim, služio svemu i svačemu, čak i za „štacun“, dok nije čitava zgrada došla u takvo stanje da ju je trebalo srušiti! Potom je na istome mjestu sagrađen novi ugostiteljski objekt koji pod imenom Royal no 1 „također pruža usluge prenoćišta, restauracije i – diskokluba“.
No, treba nam se vratiti u treće desetljeće prošloga stoljeća, kad je Cilika rođ. Koprek i udata za Blaža Šanteka, nadstrojara u ovdašnjem Paromlinu, 10. studenoga 1928. od „Slavonije d.d. za industriju drva“ kupila zemljište „sa površinom od 948 kv. hvati sa jednokatnom kućom za 320.000 Dinara“ usred Čakovca. Kuću je srušila i, kako je sama zapisala, „godine 1929. počela sam graditi u Čakovcu u ulici Kolodvorskoj 8 hotel i restauraciju sa zajmom koji sam podigla od Državne hipotekarne banke u Zagrebu, …koji sam trebala otplatiti u roku od 25 godina. Godine 1931. bio je hotel gotov te sam u istomu počela poslovati sve do okupacije Medjimurja po Mađarima 1941. godine.“
I mnogo kasnije, čak u dvadeset prvom stoljeću, spominje se da je njezin Hotel Metropol tada bio „jedini pravi hotel u našem Čakovcu. Sobe su bile prostrane, dobro namještene, uredne i čiste, zatim su tu bile i kupaonice s tekućom toplom i hladnom vodom. Metropol je bio poznat po svojoj dobroj kuhinji“ i tako dalje. Nedugo poslije muževe smrti, kako ponovo sama Cilika piše, „po dolasku Mađara u Medjimurje nastali su odmah progoni našeg življa, te je Hrvatima bilo onemogućeno na svakom koraku privređivanje, a osim toga je prijetila i opasnost oduzeća imovine“. Stoga se snašla i uspjela svoj dobro uveden hotel u Čakovcu zamijeniti s Ružicom Kovač za kuću u Zagrebu i početkom 1942. godine otići odavde.
Metropol szálloda, kako se taj hotel zvao za „mađarije“, još je kako-tako postojao do kraja rata, a potom je bio konfisciran vjerojatno kao „ratna dobit“, pa se u njegovo prizemlje i prvi kat ugurala Općina Čakovec-vanjska, a na drugom je katu bio Vojni odsjek. Nakon različitih promjena u organizaciji državne uprave, čitavu je zgradu 1963. godine preuzela jedinstvena Općina Čakovec i s južne ili dvorišne strane dogradila joj podugačak jednokatni dio s novim ulazom i nizom „kancelarija“, a u kavanskom i restauracijskom dijelu nekadašnjega hotela smjestila Matični ured. Takav objekt u cjelini potom je preuzela i njime se služi uprava Međimurske županije.

P.S. Ime Cilike Šantek rođ. Koprek, žene očito neobične poduzetnosti, spretnosti i odlučnosti, dosad nije našlo svoje mjesto u našoj čakovečkoj, a kamoli u općoj međimurskoj povijesti, čak ni u onim vrlo rijetkim slučajevima u kojima se spominje njezin Hotel Metropol. Možda bi tako bilo i u ovom slučaju da izvor navedenih podataka o njoj ne zadire u neke itekako važne događaje iz naše ne previše davne prošlosti. Zato će Cilika u svoje vrijeme dobiti posebnu „Sitnicu“.