Ni jubileji više nisu...

Još iz davnih svojih školskih dana prisjećam se da jedna još (mnogo, mnogo) starija, čak iz antičkih vremena mudra izreka govori ne samo da nema, nego i da niti ne može biti dviju istih stvari, dviju istih osoba, dvaju istih bića, dvaju istih predmeta i tako dalje sve do dvaju istih događaja. „Isto“ je, naime, uvijek i samo jedno. Po nekim mjerilima, na primjer, po „dimenzijama“ ili po nečemu drugomu, dva, odnosno dvije ili dvoje nekoga ili nečega, u najboljem slučaju mogu biti samo jednaki, recimo, po dužini, širini, visini, težini, obliku, boji, sjaju, tvrdoći, položaju, trajanju, vrijednosti i možda još po čemu, ali već samim tim što su dva, dvije ili dvoje – nisu isto, nego, u najboljem slučaju, samo jednaki. (Ostavljam po strani činjenicu da suvremene tehničke mogućnosti mjerenja do mikrona, miligrama, tisućinke sekunde itd. točno stavljaju velik upitnik čak i na takvu jednakost te je svode samo na manju ili veću sličnost!)
Kad ponekad iz bilo kojega razloga pred ponekim kažem da danas gore navedenu misao bez ikakve rezerve potpisujem kao istinitu, gotovo redovito moram ponavljati ono što je nama učenicima tvrdio i objašnjavao profesor kad smo mu pokušavali „dokazati“ svoju suprotnu „mudrost“ s dvjema jednakim papirnatim vrećicama napravljenima na brzinu na „istomu“ mjestu i u „isto“ vrijeme, strogo pazeći na „isti“ izgled, veličinu i sve ostalo. Smješkao se dok nas je gledao i, na kraju, pitao jesu li obje napravljene od jednoga te „istoga“ komada papira a mi to pobjednički potvrdili, samo je dodao: „Da, prije nego ste ga razrezali i napravili dva!“ A kad je još zapitao čiji su otisci prstiju na jednoj, a čiji na drugoj vrećici, sve nam je bilo jasno!! Ipak si je još priuštio, pa iz novčarke izvadio dvije jednake novčanice i samo pitao: jesu li „iste“ kad jedna gore ili lijevo, a druga dolje ili desno, i kad dotiče jednu samo palcem, a drugu samo kažiprstom te kad razmišlja bi li za jednu kupio sebi kruh, a drugu poklonio prvomu „bogcu“ na ulici.
No, priznajem i ispričavam se: nakon toliko već napisanih redaka, temu ove starogodišnje „Sitnice“ – baš 31. prosinca! –nisam još ni spomenuo. A dogodilo se to (naime, da nisam spomenuo) – eto ponovo jednog jezično-logičkog problema: dogodilo se (da, potvrdno) da nisam spomenuo (ne, niječno)! Kako se dogodilo kad upravo kažem da se nije dogodilo, da nisam spomenuo?? Pojednostavnjeno: nešto jest što nije! Ali „nema problema“: i slažemo se, i razumijemo se! A da je bilo obrnuto (naime, da jednostavno jesam spomenuo), pa bi i „da“(potvrda) i „ne“ (nijekanje) jednostavno zamijenili mjesta i nastala rečenica „Nije se dogodilo to (naime, da jesam spomenuo)“ – bismo li se jednako tako složili i razumjeli?
Ozbiljno sumnjam, no, bez obzira na to, vratimo se temi od koje me je, na takva zastranjivanja, zavelo nekoliko razgovora o jubileju mjeseca (ovoga, prosinca), a teško će me netko uvjeriti da nije i jubilej godine. Naime, prije punih četiriju i pol stoljeća ili, zornije, prije ravnih četiristo pedeset godina, to jest davnoga 6. prosinca 1563., tadašnji feudalni gospodar i vlasnik Međimurja, poznati Nikola Zrinski Sigetski (1508.– 7. rujna 1566.) u svom je čakovečkom dvorcu potpisao i izdao povelju, u užem smislu darovnicu Župi, crkvi i župnicima Svetoga Jurja na Bregu – tada „na Vodi“, o čemu ćemo jednom posebno.
Dok su takve povelje počesto bile sasvim stereotipne, nerijetko bogate subjektivnim podacima o darovatelju, a škrte objektivnim podacima o uzrocima, razlozima, namjerama, mogućim uvjetima, očekivanim učincima i ostalim okolnostima koje su dovele do toga da se izda takva isprava, od časa njezina objavljivanja strogo obvezujuće i za darodavatelja i za daroprimatelja, ova je puna podataka neobično zanimljivih i objektivno vrijednih za sagledavanje i razumijevanje odnosa Zrinskih prema ne samo jednoj, nego i prema svim rimokatoličkim župama na njegovu veleposjedu. „Mi smo dužni davati kao pomoć za popravak i uređenje“ već spomenute crkve, piše u povelji koju je sam Nikola potpisao, ali ne samo nje „jer po trajnom vlastelinskom pravu nad spomenutim Međimurjem – dobio ga je 1547. godine – zakonito se skrbimo za sigurnost naših međimurskih crkava“, pa toj posebno daje, dopušta, naređuje i tako dalje, kako je to opširno pisano u podužem tekstu povelje.
Zato je sasvim opravdano da takav jubilej bude slavljen, i to ne kako god. Pa je tako i bilo: Župa Svetoga Jurja na Bregu učinila je to crkvenim slavljem i znanstvenim skupom u Pleškovcu, a Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić“ iz Zagreba (Posebna izdanja, knjiga 4) i Zrinska garda iz Čakovca objavom preslika rukopisnog latinskog izvornika, njegova prijepisa i prijevoda te iscrpne analize i komentara, za što najviše zasluga pripada preč. msgr. dr. Matiji Berljaku.
I tu sad nastaje razmišljanje, nagađanje, pa i pitanje: je li to jedna, jedinstvena, „ista“ proslava ili su samo razlog i povod uistinu isti – to se ne da poreći – za sve pak ostalo vrijedi već spomenuta – i dokazana! – klasična mudrost: „Ako dvojica čine isto, nije isto.“ A je li to uvijek i bolje, pitanje je sad.

P.S. Nisam ni slutio da će moja podjela onih kojima sam u prethodnoj Sitnici čestitao Božić izazvati toliko zanimanja i pitanja, a ako išta, onda barem to svatko sam najbolje zna. Zato i sad samo ponavljam: Sretna i u svakom smislu dobra neka sljedeća godina bude (a) onima koji mi se javljaju, (b) onima koji to ne čine i (c) onima koji novine odbace i prije nego to pročitaju. Jednom riječju: !!Sretno svima i svakomu!