Nije tu u kutu nikomu na putu...

Na dan objavljivanja ove Sitnice navršava se ravnih sto trideset godina od smrti jednoga po mnogo čemu osebujnoga čovjeka. Njegove veze s Međimurjem nisu takve da bi se olako moglo proći mimo njih. Prije svega, bio je rođen u Prelogu 10. rujna 1827. Drugo, tek postavši punoljetan, priključio se dragovoljcima bana Jelačića i 11. rujna 1848. sudjelovao u oslobođenju Međimurja od mađarske vlasti. I treće, pošto je završio studij na tadašnjoj zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji, neko je vrijeme kao sudski pristav radio u svom rodnom mjestu Prelogu koje će uskoro potom opet potpasti pod tuđinsku vlast.
Riječ je, dakle, o Preložaninu i, po domaćem, Priločancu Dragutinu Antoleku. Pošto ga je 1863. godine, već u lijepoj životnoj dobi, adoptirala (posvojila) plemkinja Ana Oryssek, vlasnica Beretinca kod Sv. Ilije, svojemu je prezimenu dodao i njezino, ali pohrvaćeno, pa se otada potpisivao Antolek-Orešek. Onomu što je već ovdje napisano o njemu treba ukratko dodati da je, poput ostale tadašnje međimurske djece koja su se odlučila za školovanje, poslije osnovnog obrazovanja u rodnome mjestu, gimnaziju polazio vjerojatno u Velikoj Kaniži i(li) Varaždinu, a potom je, u domoljubnom zanosu, napustio bogosloviju i pošao u rat s Mađarima. Oni su ga u jednoj bitki zarobili i zbog veleizdaje – kao Međimurac bio je mađarski podanik! – osudili na smrt. Iz dostupnih podataka ne vidi se jasno kako je uspio biti pomilovan i utamničen u Pešti, a zatim i pobjeći te vratiti se u Hrvatsku. Završivši studij prava, bio je sudac najprije u Delnicama, tek potom u Prelogu i onda Ivancu, a 1862. godine za stalno se nastanio u Varaždinu. Do umirovljenja 1871. godine – vjerojatno iz političkih razloga kao izraziti i otvoreni protivnik „nemškutarov“ ili „švaboljubov“, kojih je grad bio pun– tu je bio gradski i županijski službenik te odvjetnik, a ujedno je više puta bio izabran za gradskog i saborskog zastupnika.
No, poznatiji je po drugome. Sa suprugom Slavom rođ. Bertić živo je radio, piše jedan njegov životopisac, na podizanju narodne, razumije se, hrvatske narodne svijesti i njihov je dom bio sastajalište mnogih varaždinskih rodoljuba. Istaknuo se kao jedan od osnivača kasnije poznatog pjevačkog društva Vila i suorganizator dobrovoljačkih kazališnih priredaba, a nešto kasnije i jedan od pokretača gradnje kazališta u gradu. I inače je bio poznata, može se reći i popularna osoba u javnom životu tadašnjega grada, što neka potvrde dvije pojedinosti. Jedan od mnogih njegovih navodnih političkih protivnika Maks Maller napisao je protiv njega pamfletističku brošuru Dole s krinkami!. S druge pak strane Johann Ernest Christoph, dirigent Gradske glazbe direktor Glazbene škole i važna osoba u glazbenom životu grada, posvetio mu je harmonijsku skladbu Dragutinova poputnica.
Posebno pak mjesto u hrvatskoj i varaždinskoj povijesti zaslužio je idejom i pokušajem da izda prvi hrvatski humorističko-satirički list. Naime, za vrijeme Bachova apsolutizma toliko je zamrzio austrijske Nijemce da je poslije njegova pada i uspostave ustavnoga stanja (20. listopada 1860.) lako došao na pomisao da im se naknadno osveti – šalom i satirom na hrvatskom jeziku! Za to je zatražio, a 15. lipnja 1861. i dobio dozvolu Županijske oblasti u Varaždinu pa je četiri mjeseca kasnije, 12. listopada, objavio da će uskoro početi izdavati list pod naslovom Podravski jež: izlazit će tri puta mjesečno, dakle, svakih deset dana, a stajat će za pola godine tri forinta, pa izdavatelj i odgovorni urednik poziva zainteresirane da se pretplate ili barem predbilježe i tako omoguće taj jedinstveni pothvat. Tada, naime, još nije bilo takvoga lista u Hrvatskoj, a i sam Varaždin dobit će prve hrvatske novine – Pučki Prijatelj Bartola Francelja – tek pet godina kasnije.
Premda je odaziv na taj poziv bio gotovo nikakav, Antolek – još nije bio i Orešek – nije odustao, nego je 17. ožujka 1862. izdao dvije tisuće primjeraka „pokusnog broja“ humorističko-satiričkog lista „Podravski jež“ s uvodnikom pod motom „Pak ste rekli, da ga nebu!“ Bio je tiskan na četiri stranice ukusna formata i s tri izvorne slike od kojih ona na naslovnoj stranici prikazuje ježa koji iz gospodskoga, „švapskoga“ cilindra vadi i jede „švabe“, žohare. Slična je aluzija na Nijemce i na posljednjoj stranici gdje Hrvati odbijaju uzeti iz Frankfurta pristigle „frankfurtere“! Time se tako zamjerio vlastima da mu je zaprijetio izgon iz grada, pa je sam pobjegao u Beč, ali se nakon nekog vremena vratio. Mnogo kasnije htio je izdavati sličan list Stršen, ali je na nagovor prijatelja odustao od toga.
Teško je reći zašto su toga društvenoga čovjeka najednom svi napustili, pa ga je nagla smrt od srčanoga udara našla u dubokoj osamljenosti. Svoje razočaranje time izrazio je željom da mu i grob na osami bude označen napisom „Nije tu u kutu nikomu na putu…“, što je još danas jedna od zanimljivosti na varaždinskomu groblju.

P.S. S dužnim poštovanjem prema ovogodišnjim obljetnicama smrti članova hrvatskoga roda Zrinskih, i to ne samo 342-oj Petra, nego i drugima, ova je Sitnica posvećena čovjeku koji se, doduše, ni po čemu ne može mjeriti sa Zrinskima, ali povijesno nije zanemariva. Razlog je jednostavan: o onima se upravo ovih dana govori i piše mnogo, a ovoga već odavno nitko nije ni spomenuo. No, ni Zrinski neće biti prikraćeni: dobit će najmanje tri Sitnice, ali u drugo doba ove godine.