Nije zlato sve za što se misli …

… da sja! Primjera za to – koliko god hoćeš!
Prije osam i pol desetljeća, to jest 1925. godine, Hrvatsku je zahvatilo veliko slavlje koje se dugo pripremalo i još duže čekalo. Bila je to proslava 1000-godišnjice hrvatskoga kraljevstva koje je započelo brojiti godine od krunjenja kneza Tomislava Trpimirovića kraljevskom krunom; nju mu je, prema tadašnjem običaju i pravu, poslao papa Ivan X. Bilo je to 925. godine na Duvanjskome polju – danas bi se moralo reći: na Tomislavgradskome, tako prozvanome ipak ne po tome kralju Tomislavu nego po jednome mnogo mlađem kraljeviću takvoga imena! )
Može se danas raspravljati jesu li i koliko su Franjo Rački i Ivan Kukuljević Sakcinski imali pravo kad su u svoje vrijeme, u drugoj polovici XIX. stoljeća, pisali o spomenutome Tomislavu kao prvome hrvatskome kralju koji se poslije pobjeda nad Mađarima i Bugarima 925 godine proglasio kraljem i dao se okruniti kraljevskom krunom. Pretpostavke iz kojih su ti prvorazredni hrvatski povjesničari izvlačili zaključke mogu se jednako braniti kao i osporavati.
No to za spomenutu proslavu nije niti važno niti sporno. Nju su u početku ne previše javno zamišljali i predviđali mladi hrvatski rodoljubi još u vrijeme Austro-Ugarske – za Hrvatsku i Hrvate više „Ugarske“ nego „Austrije“, a za Međimurje i Međimurce samo „Ugarske“, bez „Austrije“!! Proslava je trebala je biti manifestacija hrvatskog državnog identiteta, puno tisućljeće neprekinutoga makar i stoljećima podvrgnutoga tuđim, ali vlastitom voljom izabranim kraljevima. S jedne strane raspad dvojne carsko-kraljevske monarhije koja je nepovratno otišla i povijest, a s druge strane poklon hrvatske neovisnosti, samostalnosti i slobode novomu kralju i njegovomu sinu-regentu, iako nehrvatima ipak navodno „narodne krvi“ (što se stalno naglašavalo!) te njegova obećanja kod zahvale za takav poklon, mogli su – i morali! – proslavi dati novi zamah, nove dimenzije i novo značenje.
Kad se čovjek sjeti oduševljenja koja je zavladala u Međimurju nakon njegova oslobođenja od mađarske vlasti – dogodilo se to 24. prosinca 1918., zatim njegova pripojenja majci zemlji Hrvatskoj – navodno se to dogodilo 9. siječnja 1919., i napokon formalnog uključenja u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca – što se konačno dogodilo 4. lipnja 1920. – ne može mu se zamjeriti što očekuje podatak da su se taj kraj i njegovi ljudi također oduševljeno i ponosno priključili jedinstvenoj proslavi svoje hrvatske braće kakve još dugo neće biti. To bi bilo još jedno njihovo iskazivanje one želje i volje koja je u tome kraju očuvala njegovu hrvatsku narodnu svijest u desetljećima teških pritisaka na nju da se odreče sama sebe. I to se moglo očekivati utoliko više što su mu na čelu bili – ili htjeli biti – isti ljudi koji su mu oslobođenje od tuđina i priključenje svojemu narodu zamislili, pripremili i uspješno ostvarili.
Ipak: uzalud će se u tada jedinim novinama namijenjenima svekolikom obavješćivanju i upućivanju međimurskoga puka u politička pitanja – s kićenim podnaslovom „Glasilo seljačke i građanske demokracije“ – tražiti informacija o tome što se i za koga sprema.Već sam naslov jedinoga članka o tome u godini jubileja „Zar proslava 1000-godišnjice?“ ima potpuno negativan smisao.
„Negdje oko godine 925 proglasi se hrvatski knez Tomislav kraljem , dok nema sigurnih istorijskih potvrda da li, od koga i gdje je bio okrunjen za kralja. Važnost kralja Tomislava je velika i za njegova vladanja zbivaju se mnogi važni događaji: suzbija navale Mađara, koji na žalost kasnije uspijevaju, da na 8 stoljeća zasužnje naš, narod, pomaže braću Srbe u njihovim borbama s Bugarima, , u njegovoj državi nalazi utočište srpski knez Zaharija i mnoštvo drugih srpskih odličnika; javlja se lik narodnog biskupa Grgura Ninskog, koji ustaje na obranu slavenskog bogoslužja protiv presizanja dalmatinskih latina i rimskih papa.
O dostojnoj proslavi 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva počelo se raspravljati već prije [Prvog] svjetskog rata.Danas kad Hrvati imadu nakon toliko stoljeća svoju slobodnu narodnu državu, u kojoj su ujedinjeni svi Hrvati kao nikad dosada u istoriji, i kralja domaće krvi, trebalo je tu proslavu izvesti što potpunije i snažnije. Kod te proslave trebao je da sudjeluje naš narodni vladar, državna vlast, parlamenat, sve kulturne ustanove , svi Hrvati bez razlike političkog uvjerenja, najbliža braća Slovenci i Srbi i svi ostali bratski slavenski narodi.“
Nepotpisani pisac takvoga „recepta“ za proslavu 1000-godišnjega jubileja nedavno nestaloga hrvatskoga kraljevstva ne spominje što je on ili netko iz kruga njegovih istomišljenika učinio da proslava bude takva kakva bi po njegovu ukusu i sudu trebala biti. Umjesto toga on se obrušava na organizacije s atributom „hrvatski“ u nazivu i krajnje bezobrazno izvrgava ruglu ono što su učinile i čega nije bilo malo.
„Međutim što se događa?“ pita se i sam sebi odgovara: „U našim nezdravim prilikama uzimaju izvjesni ljudi monopol hrvatstva i proslave 1000-godišnjice u svoje ruke i ne daju, da ona bude dostojna časa , koji se slavi. Samozvana klika, koja naturuje svoju volju svakome, učinila je iz veličanstvene proslave pravo ruglo i sablazan.“
A u čemu je to ruglo i sablazan? Među ostalim, na primjer, mora se „svakako spomenuti i ‘’Duvanjsko veče’’, jer tako istančanog književnog djela doista nismo još čuli. U njemu se preko 600-puta (ovo nije šala!) spominje riječ ‘’hrvatski’’“!!
Čovjek mora tri puta pročitati kako bi se uvjerio da je nešto takvo uistinu napisano. I servirano u Međimurju Međimurcima koji su nedavno bili – pripojeni Hrvatskoj!!