Kolumne 08.02.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:36.

Nisu znali?! Vrlo važno. Trebali su znati!

Gradila se velika zgrada. Prava, urbana mamutica. Pod zemljom parkirališta, garaže i teretana, u razizemlju prostor za mondene trgovine, a iznad njih šest katova sa stanovima. Njih više stotina. Na posljednjemu, sedmome katu, bazen. Postavljen je, prema pravilima gradnje, nadzornik radova koji nadzire poštuju li se zadani gabariti, ugrađuje li se u konstrukciju propisan čelik, stavlja li se u beton dovoljno cementa, jesu li instalacije za struju, plin, vodu, odvod i telekomunikacije pravilno postavljene i od, naravno, propisanog, kvalitetnog materijala. Istovremeno, dok traje gradnja mamutice, šef projektanata, šef zidara, šef instalatera... podižu na obližnjim parcelama obiteljske kuće.
Od deset kamiona betona namijenjenog gradnji mamutice, vozači dva odvezu na gradilišta šefovskih kuća. Jednako je s parketom, pločicama, vratima, prozorima, željeznim mrežama, radijatorima, slavinama, kvakama... No, tu je računicu idealno zamišljene podjele građevinskog materijala prekinula tragedija. Mamutica se – tek što je podignuta – urušila. Srećom, noću. Stradali su „samo“ čuvari.
Nakon nesreće, šef gradilišta novinarima je dao jezgrovitu i znakovitu izjavu: „Iznenađen sam!“ Kada su ga bezobzirni novinari pitali hoće li zbog rušenja zgrade dati ostavku na mjesto glavnonadzirućeg, iznenađen šef gradilišta uvrijeđeno je odbrusio: „Pa, zar vi mislite da je moguće baš sve znati?! Kako ja mogu znati tko je koliko željeza ugradio, a koliko ukrao? Kako ja mogu znati koliko je kamiona betona dovezeno na gradilište?! Pa nisam ja supermen!“
Građani znaju
Priča je plod mašte?! Vraga. Istina, nije se urušila zgrada, ali nam se, već duže, urušava čitava država. Urušava se tako da zaduženi za funkcioniranje i nadziranje sustava ništa o tom urušavanju (tobože) ne znaju. I oni su, poput šefa gradilišta, iznenađeni. A kada ih pitate i spočitnete: „Pa, gospođe i gospodo, kako možete biti iznenađeni? Vaš je posao da nadgledate i da – znate!?“ – uvrijede se. Gledaju u vas kao u neprijatelja, u nekoga koga treba maknuti iz njihova obzorja.
Ne smijete im – dok oni predano ne kontroliraju baš ništa i predano ne znaju baš ništa – kvariti dojam, radnu atmosferu te ih sputavati u poslu. Kojem? Ne zapitkujte previše. Znaju oni – koji ništa ne znaju i koji su urušavanjem države iznenađeni – što je u ovakvim prilikama raditi. Što? Čuditi se. Opet neka moja suluda priča. Na vašu i moju nesreću, nije. Vi koji čitate pisma – a pišem ih gotovo 18 godina (to je već i kolumnistička punoljetnost!) – možete biti svjedoci koliko sam puta u ta gotovo dva desetljeća upirao prstom u nezajažljiv lopovluk. I nisam bio, dakako, usamljen u prozivanju lopova. Zato me jako smeta kada premijerka Jadranka Kosor javnosti poručuje: „Iznenadili su me razmjeri korupcije!“ E, pa, moju malenkost razmjeri korupcije nisu iznenadili. Razmjeri korupcije nisu iznenadili čak ni većinu građana. Zato što oni, za razliku od većine od naroda otuđenih političara, posljedice te korupcije svakodnevno osjećaju na svojoj grbači.
Šeks se ruga
I Vladimir Šeks, daleko najmoćniji i najdugovječniji političar ne samo u HDZ-u, kaže: „Iznenađen sam dubinom i širinom koruptivne mreže!“ A – visinom? Ako koruptivna mreža ima dubinu i širinu, mora imati, bez dvojbe, i visinu. Ta se koruptivna mreža proširila po čitavoj Hrvatskoj. I uhvatila je, nije se teško složiti sa Šeksom, duboke korijene u javnim poduzećima, ministarstvima, općinama, županijama, komunalnim tvrtkama. Ali je, poput brzorastuće biljke penjačice, prodrijela jako visoko. Do Banskih dvora u kojima stoluju premijeri, ministri, državni tajnici, saborski zastupnici... Oni koji bi u državi trebali imati ulogu nalik ulozi šefa nadzora na gradilištu. Tome što se sustav urušava, a urušava se sigurno i nekontrolirano, nisu krivi građani, već vlast. Ne vjerujem da je Vladimir Šeks ičim što se događa u Hrvatskoj, pa ni bujajućim kriminalom u državnim tvrtkama, iznenađen. Njegova izjava je tek stiska figura ili neka vrsta ruganja, zajebancije. I sa samim sobom, i s narodom, i s HDZ-om u kojem je on glavni izakulisni meštar.
Šeks o koruptivnoj mreži zna više nego sto neupućenih Bajića zajedno. A zna li štogod o tome Jadranka Kosor? Ne znam zna li ona. Ali znam da bi - s obzirom na to da je u vlasti ili blizu vlasti već 15-ak godina – morala znati. Znam da Jadranka Kosor zna da se čak ni s premijerskom plaćom ne može kupiti kuća u centru Zagreba. Tko ju je kupio? Sanader. Odakle mu novac?!

I Glavaš zna
Premijerkino javno iščuđavanje razmjerima korupcije izazvalo je reakciju bjegunca od hrvatskoga pravosuđa Branimira Glavaša. Nepravomoćno osuđen ratni zločinac ukazao se saboru mladih HDSSB-a videovezom. Iz hercegovačkog azila Glavaš je premijerki nastojao odagnati neke nedoumice: „HDZ je 2005. godine novcem iz poznate afere kamioni, u kojoj je sudjelovao bivši ministar obrane Berislav Rončević, financirao kampanju Jadranke Kosor za predsjednicu Republike Hrvatske.“ Priča je to koja godinama kruži kuloarima. S još jednim dodatkom.
Nakon što je crni stranački fond obogaćen za desetak milijuna kuna, bivši je premijer Sanader, navodno, izjavio (u užem, povjerljivom krugu): „Nisam ni sanjao da je Rončević u stanju HDZ-u pribaviti toliko novca!“ Ta kuloarska priča objašnjava zbog čega su mnogi HDZ-ovci više od četiri godine opstruirali istragu o preplaćenim vojnim kamionima.
Uostalom, nije bez vraga izreka: „Tko državu opljačka, dostojan je slave, a tko sitno krade, ostane bez glave.“ Mnogi osumnjičeni političari, tzv. menadžeri, šefovi državnih poduzeća, državni tajnici... tretirani su još do prije nekoliko mjeseci kao nedodirljivi heroji.
Doći će vrijeme, budite uvjereni, u kojem će premijerka reći: „Iznenadio me broj lažnih branitelja i ratnih invalida.“
Uostalom, kako to da (trenutno) dobro usklađen HDZ-ov dvojac ništa ne zna o tome da se dobar dio usluga u kampanjama plaća – solarno. Na ruke. U kešu. Jesu li se ikada upitali odakle stranci keš?! Neka Jadranka pita Šeksa. Ako ona ne zna (a mora znati), zna Šeks.
Korupcija je moguća uz
korumpiranu vlast
Hoćemo li mi, koji svo vrijeme jurišamo na lopovluk, nepravdu, izdaju (ti koji su opljačkali Hrvatsku najveći su izdajnici), nečinjenje (koje omogućuje nesmetan zločin) i frapatno bogaćenje mnogih političara dobiti kakvu (moralnu) satisfakciju? Figu frišku, a ne zadovoljštinu. Oni koji ništa nisu znali, ili su samo glumili da ništa ne znaju, zbog mimo njihovih zasluga promijenjenih okolnosti i volje drugih, pokupit će vrhnje, a istinski borci protiv nepravde i korupcije i dalje će biti obilježeni donkihotstvom. I dalje će nam politički karijeristi i pokvarenjaci svisoka držati bukvicu kako su naša idealistička stremljenja u sukobu s realnošću. I u Saboru se o korupciji u pravilu govori demagoški, čime ju se, naravno, ne sputava, već potiče. Ne jednom, ne sto puta, već... bezbroj puta saborski dizači ruku i trbuhozborci pokušali su obmanuti javnost tvrdnjom da lopovluk nema stranački predznak. Ima, i te kako ima. Čime to argumentiram? Je li neosporno da razne vlasti – 16 godina HDZ-ove, 4 godine SDP-ove – toleriraju lopovluk i potiču korupciju? Da to ne čine, da korupciju sprečavaju, korupcije ne bi bilo. A kako je Hrvatska jedna od najkorupiranijih zemalja na svijetu, Hrvatska ima i jednu od najkorupmiranijih vlasti u svijetu. Uz vlast koja je predana ostvarivanju poštenja, nemoguće je bujanje korupcije. A svaka vlast ima, naravno, stranački predznak. Zato korupcija, odnosno, lopovluk ima i te kako jasan stranački biljeg. S točnim brojem zastupnika, s preciznom stranačkom podjelom resora te Ustavom i zakonima određenim odgovornostima.

P.S.
U jednome je intervjuu HDZ-ov najmoćniji političar Vladimir Šeks rekao: „Sanader me ponizio kada je za predsjednika Sabora predložio Luku Bebića.“ Bebić mu, naravno, nije ostao dužan: „Pa što je Šeks rođen za šefa Sabora?!“ Krenimo od Šeksa. Nije, naravno, Sanader predlagao. Sanader je postavljao. On je naređivao. I njega se bespogovorno slušalo. Slušao ga je i Šeks jer i on je digao ruku za Bebića. No, postavivši (istina, za formalnu odluku zastupnici su ipak morali podići ruke) Bebića za predsjednika Sabora, nije Sanader ponizio samo Šeksa, već i sve netroglodite u Hrvatskoj. To što danas govori o Bebiću i Sanaderu, Šeks je trebao izreći prije dvije godine. A sada o Bebićevom pitanju je li Šeks rođen za šefa Sabora. Nije, ali je tisuću puta rođeniji od Bebića. Šeks, a ne Bebić, rješava sve krize. Šeks, a ne Bebić, osigurava izglasavanje zakona čak i kada ih je – prema zakonu i poslovniku – nemoguće izglasati. Šeks vuče konce, a Bebić trapavo paradira. Uostalom, u trenutku u kojem je Sanader nakanio izvesti puč u stranci, sve su oči (i uši) bile uperene prema Šeksu. A mudar političar poput Šeksa dokazao je i bahatome, bolesno samoljubivome autokratu Sanaderu kako se kormilari strankom. I kako se traje.

Izvor: 2859