Niti s naftom - ništa novo!

Nedavno potpisivanje nekakvoga ugovora - „nekakvoga“ ovdje u smislu nejasnoće za laika u takvim stvarima kakav nisam samo ja – simbolično (samo simbolično?) na našem, međimurskom tlu s mađarskim MOL-om koji želi prodati, i ruskim (nisam upamtio čim pa recimo) PETROL-om ili nečim sličnim što se, navodno, zanima za kupnju naše ili, točnije, nekad naše hrvatske INA-e, PETROKEMIJE, ili kako se već zvalo ono što je nekad bilo naše, a sad je još uvijek u granicama naše države možda još samo zato što se ne može natovariti na šlepere, pa odvesti onomu i onamo komu i gdje bi to više vrijedilo - potpisivanje, dakle, toga i takvoga ugovora potaknulo je pitanje što se i koliko u javnosti zna o prošlosti „tekućega zlata“, kako se nafti s punim pravom „tepalo“. To utoliko više što je u vezi s njom na pomolu nekoliko lijepih, okruglih i pomalo jubilarnih obljetnica.
Da u njihovu kraju ima „črnoga pekla“, a i da on ima svoju višestruku i važnu uporabnu vrijednost, Međimurci su znali mnogo-mnogo prije nego su im ne samo učeni ljudi, uglavnom oni sa strane, nego i vješti trgovci, također sa strane, objasnili da je to nafta, kemijski spoj itd., što ih ni danas ne zanima previše. Njima je dugo bilo dosta to što se „pekel“ – a kako se drukčije moglo to zvati?! – sam cijedi iz zemlje („Ne ga treba iskati i z mukom skapatii!“), da rado i dobro gori, da je mastan, pa se njime mogu osovine kola i drugih kotača podmazivati, da je dobar za rane, posebno za one na životinjama, čak i da se njime može i „srbeščica“ ili svrab izliječiti i još koješta drugo.
Nešto od toga „drugoga“ spomenuo je i turski putopisac Evlija Čelebi u XVII. stoljeću, kad je zabilježio da je sudbinu Nikole IV. Zrinskoga u Sigetu 1566. godine odlučila baš međimurska nafta: navodno, baš su njom bile polijevane naizgled neosvojive i nesavladive zidine tvrđave, pa zapaljene. Ne bi onda bilo nikakvo čudo kad bi se saznalo da su Turci stoljeće kasnije jednaku taktiku primijenili i na Novom Zrinu Nikole VII. Zrinskog i tako mu se osvetili za spaljeni most preko Drave kod Osijeka, a pitanje je onda je li i taj gorio bez naftnoga „začina“?! No, ne trebaju nam takva nagađanja kad se zna da su Mađari 1848. godine upravo njenom pomoću spalili most na Muri kod Murskog Središča da bi spriječili prijelaz bana Josipa Jelačića u Mađarsku, što im ipak nije uspjelo.
Prirodno izviranje nafte ovdje bilo je, dakle, od davnine poznato, a najbolji dokaz za to su nazivi jednoga od najstarijih naselja u tom kraju, Peklenice i nešto mlađe Črne Mlake koji nemaju, a ne mogu niti imati korijen u drugomu, nego baš i samo u „peklu“ za koji stari zapis iz 1836. godine kaže da je bio vađen „iz zdenca dubokoga nekoliko metara“ (možda baš osam?!).
Sve to odavno je bilo više nego dovoljan razlog i za državne vlasti i za ozbiljne znanstvenike – svakako u doba Josipa II. (1780.–1790.) ako ne i njegove majke Marije Terezije (1740. – 1780) - da se tim fenomenom i ozbiljno pozabave. Tako, na primjer, Jakob Winterle, sveučilišni profesor u Pešti, Međimurje i naftu u njemu spominje u svojim zapisima 1788. godine, a je li to sve, možda će pokazati istraživanja sadašnjih mladih znanstvenika. Mnogo više i sadržajno važnije građe u sredini XIX. stoljeća (1856.) ostavili su austrijski geolozi V. Zepharovich za područje Peklenice te Th. Posewitz i J. Noth za Selnicu. Istraživanja su bila provođena prvenstveno za smeđi ugljen, ali ni nafta očito nije ostajala po strani. Tako je Zepharovich uzorke pekleničke nafte poslao na analizu u Veneciju i na destilaciju u Dravograd, pa je na temelju dobivenih rezultata grof Juraj Feštetić - vjerojatno ipak ne kao rudar ili „naftaš“ (!?!), nego kao vlasnik tim blagom bogatoga zemljišta - 1860. godine dobio prvu koncesiju (dopuštenje) za „industrijsku eksploataciju“ nafte na jednom „polju“ u Peklenici, ali nije poznato, što je s njom učinio. Unatoč općenitom nedostatku podrobnijih podataka za tadašnje Međimurje i druge naše krajeve, moglo bi se prihvatiti da su tri bušotine bečkog industrijalca W. Singera u Peklenici - jedna duboka čak 350 metara! - 1884./1885. godine bile prve, najstarije u Hrvatskoj, što o njihovoj sto tridesetoj obljetnici vrijedi spomenuti. Utoliko više što potom slijedi lijep niz jednako tako spomena vrijednih obljetnica kojima ćemo se povremeno vraćati.

P.S. Ovu sam „sitnicu“ htio završiti kratkim objašnjenjem kako se nafta - bez obzira na to što u izvornom, prirodnom, obliku i stanju ima crnu ili barem vrlo tamnu boju - odavno spominjala i kao „tekuće zlato“. Time je slikovito bio izražen odnos prema njoj i njena vrijednost, ali i razlika od drugoga prirodnoga, još nedavno vrlo važnoga i cijenjenoga goriva koje je, još prije nafte, s pravom bilo proglašeno „crnim zlatom“. Nije teško pogoditi: „crno zlato“ je ugljen i ne bi trebalo to dvoje, „tekuće“ i „crno“ zlato ni miješati ni mijenjati.
Priznajem, osjetio sam pritom i mrvicu ponosa što ću time i bez neke posebne namjere nekoga nešto poučiti, no, umjesto ponosa, gotovo me posramila jedna osoba sa samoga vrha državne vlasti, uprave ili kako se to već zove, kad je ne samo meni, nego i cijelom hrvatskom puku - koji (valjda ipak još) govori i razumije hrvatski - putem radija u manje od tri minute više od trideset puta spomenula edukaciju, educiranje i educirati, ističući to upravo u smislu poučavanja i osposobljavanja nekoga za nešto.
Bez obzira na takvo „educiranje“, ostajem ipak kod svojega: drago mi je ako sam ovom ili bilo kojom drugom „sitnicom“ nekoga poučio i on pritom nešto naučio.