Novine su mrtve! – ŽIVJELE NOVINE!

Prije ravnih devedeset godina, 5. i 6. travnja 1922., s povijesne, političke i „medijske“ pozornice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj sišla su dva lista: čakovečki „pučki tjednik“ „Medjimurske Novine“ i varaždinsko „glasilo jugoslavenske demokratske stranke“ „Volja Naroda“. Premda se to dogodilo, barem za širu i neupućenu javnost, iznenada i neočekivano, u svojim vlastitim obrazloženjima oba su lista priznala da se to duže pripremalo – ovdje ne treba ponavljati već iznesene razloge. Činilo se to tako brižljivo, sračunato i „na duge staze“ da se već unaprijed znalo što će biti kad njih više ne bude. Sve to podsjeća na bolesnike koji u dugotrajnoj neizlječivoj i smrtonosnoj bolesti znaju i svjesni su kraja koji ih čeka, pa na vrijeme napišu oporuku i tako one koji ostaju ili dolaze poslije njih oslobađaju brige oko toga što i kako činiti da se njihovo djelo nastavi. U tome je smislu čitava stvar ovdje označena parafrazom poznate francuske uzrečice o smjeni osoba na prijestolju. Prvi njen dio odnosi se na prethodnu „Sitnicu“, drugi pokušavam ovdje objasniti.
U našem, dakle, slučaju „oporuka“ onih koji su nestajali bila je objavljena već u najavi vlastita nestanka. Ipak je pojava novoga lista pod nazivom „Glas Medjimurja i Zagorja“ 12. travnja 1922. u „Čakovcu-Varaždinu“ bila ponovno spomenuta pod naslovom „Čitaocima, prijateljima!“ u pet kratkih rečenica u kojima zapravo nema ničega osim malo samoreklame:
„Po prvi puta diže zajednički svoj Glas demokracija Zagorja i Medjimurja. Diže ga ponosno i samosvijesno, jer je Glas demokracije glas istine, pravice i poštenja. I zato taj Glas treba da dopre u svaku sljednju kućicu našega lijepoga Medjimurja i Zagorja, a da to bude, treba da se za to u prvom redu pobrinu naši prijatelji. Neka ne bude mjesta u Zagorju i Medjimurju, gdje se ne bi čuo naš glas, Glas Medjimurja i Zagorja! Neka zamukne pred njim podzemno mumljanje protivnika demokracije!“
Te godine, toga mjeseca i tih dana – 16. travnja 1922. – bio je Uskrs, pa čovjek nehotice pomišlja nisu li možda „smrt“ jednih i „uskrsnuće“ drugih novina simbolično usklađeni s najvećim vjerskim blagdanom svekolikoga tadašnjega međimursko- zagorskoga pučanstva. Zato čitatelj tih novina iz mnogo kasnijih vremena ne bez razloga na deset stranica prvoga broja „Glasa“ traži neku vezu između njegove pojave i proslave blagdana koja tada nije mogla ostati nezapažena čak i za onoga tko nije u njoj sudjelovao. Može se ponadati da će mu znatiželju zadovoljiti uvodni članak koji svojim naslovom „Alleluja!“ daje naslutiti da je tekst posvećen biblijskomu „protagonistu“ po kojemu se već devetnaest stoljeća u kršćanskome svijetu slavi pobjeda života nad smrću, slobode na d ropstvom, ljubavi nad mržnjom – što bi onda moglo upućivati i na pobjedu prave demokracije u smislu prava naroda na samostalnost i samoodređenje.
Ali kamo „Glas“ cilja, jasno se vidi već iz početnoga dijela članka:
„Davno, davno bijaše … Nesmiljena, surova konjica s dalekih, neznanih stepa potisnula je preko Karpatskih gora sinove i kćeri Slavenske. Narod je jurnuo u toplije strane Juga sve do žala sinjega mora i zaplovio po njegovoj modroj pučini. A barjak, onaj bijeli, neokaljani, barjak zajedinstva, dotakao se mora i jedan mu se okrajak zamodrio. I bijelo-modri barjak je zalepršao veselo na suncu. [To sunce ubrzo se skrilo,] „a narod Jugoslavenski u stoljetnim tamnim noćima ronio je suze. Po zdenoj pustoši zaurlale olujine, podigli se talasi krute sudbine, uspjenili se, pobjesnili … U tmini zamnio bojni krik. Pakao se prijetio ognjem i ledom a Smrt je kročila i kosila … drugi se okrajak barjaka zarumenio. […] Tako je došlo Kosovo, Gvozd i Udbina, a s njima Osvetnici: Zrinovići, Nemanjići i Miloši; došao je Tvrtko, Karagjorgje, Gaj, Štrosmajer, Skerlić.
Tisućljetna strašna Prošlosti! – Troimeni narod Jugoslavenski padao je pod udarcima tudjinaca. Bičevan i mučen nosio je teški svoj križ, podnosio je krutu sudbinu svoju i robovanje; ali je nosio hrabro, ustrpljivo, jer je mnogo ljubio i mnogo vjerovao u svoje uskrsnuće u času razapeća na Kalvariji.“
I tako dalje sve u stilu i smislu „troimenoga naroda“ na pola novinske stranice velikoga formata, niti ne spominjući vjerski sadržaj i značenje blagdana koji su te godine svi kršćani – zapadni i istočni te oni „između“ njih – slavili istoga dana. Prikaz pak formalne proslave Uskrsa u Čakovcu dobit će u sljedećem broju novina ne više prostora nego nabačene ideje o osnivanju „pjevačkog društva“ ili obnavljanju vatrogasne limene glazbe, a ona u Varaždinu niti toliko jer nije bila ni spomenuta!

P.S. Novine imaju i svoje barem praksom, ako ne i zakonom, propisane osobine, pa vrijedi spomenuti da je taj „Glas“ preuzeo format „Medjimurskih Novina“, tj. 44x31 cm, i njihov red da „izlazi svake srijede“ i to „za sada redovno na 8 stranica, a kad se prebrode neke poteškoće tehničke naravi, Glas će izlaziti dva puta tjedno“. Treba odmah reći da te „poteškoće tehničke naravi“ nikad nisu bile „prebrođene“ pa ni „Glas“ nikad nije izlazio dva puta tjedno, a i broj stranica „redovno“ nije bio osam nego češće šest, a nerijetko se spustio i na četiri od kojih je uvijek najmanje jedna bila ispunjena oglasima – „0,75 din. po cm² u oglasnom dijelu, a u tekstu 1 din. Mali oglasnik stoji svaka riječ 0·25 din.“ Bez obzira na sve to „pojedini broj stoji 1 Dinar“, što je dvostruko od dotadašnje cijene „Medjimurskih Novina“.
Zanimljiva je numeracija po svemu novoga lista: brojevi se, doduše, nižu od početka, ali godište je označeno s „I. (V.)“, što upućuje i na vlastiti početak i na nastavak „Volje Naroda“! Razumljivo je da je uređivanje „Glasa“ preuzeo novi čovjek - bio je to najprije Ivo Tomašić, a već od osmoga broja Stjepan Vukalović. Znakovitije pak je što nisu označeni ni vlasnik ni izdavač „Glasa“, pa ih treba tražiti u tvrdnji posljednjega broja „Međimurskih Novina“ prema kojoj je „Predsjedništvo središnjeg odbora okružne organizacije Demokratske stranke za županiju varaždinsku i Medjimurje zaključilo“ da se napravi to što je bilo napravljeno. Razlog/e pak zašto se to predsjedništvo, organizacija ili čitava stranka nisu željele time hvaliti ili to barem priznati, anonimni „vlasnik i izdavač“ prepuštaju mašti i nagađanju onih koje to zanima i kojima to nije teško pogoditi ako imalo poznaju tadašnje političke okolnosti u tome kraju.