O Mihanovićevoj "Horvatskoj domovini"

Poticaj za ovaj naslov nije prigodni, kao to počesto činim – Antun Mihanović rodio se 10. lipnja 1796., umro 14. studenog 1861. a Horvatska domovina objavljena je u Gajevoj „Danici“ 14. sušca (ožujka) 1835. Tema se dugo „kvasila“ među ostalima a odlučih o njoj ponešto zapisati pretpostavljajući, doduše, da nas veći broj znade kako je ova pjesma podloga za tekst današnje nacionalne himne, ali da nas nešto manji broj znade cijelu pjesmu, budući da su za himnu posuđene samo četiri (dorađene) kitice od ukupno njih četrnaest.
Ovu Mihanovićevu pjesmu obično svrstavamo među budnice, tada, u hrvatsko preporodno doba aktualne, one dakle koje su imale buditi uspavanu nacionalnu svijest te su imale određen „bojovni“ ton; Mihanovićava pjesma dijelom jest takva, ali pokraj toga nudi se kao znatno šira, s nekoliko osnovnih tematskih sklopova. Ujedno na stilsko-jezičnom planu ujedinjuje sva tri hrvatska narječja (znamo li njen izvorni tekst, iz 1835.). Eto, već sam naslov: „horvatski“ je u ono vrijeme značio „kajkavski“. Naime, zbog turskih osvajanja h
Hrvatska je od 16. stoljeća pa nadalje bila svedena, okvirno, na područje „kajkavske Hrvatske“. (Uzgred, kako se povijest pokušala ponoviti: ovi zadnji agresori, iz ‘91., rado su govorili da će se granice Hrvatske moći vidjeti s tornja zagrebačke katedrale!). Dakle, „horvatski“ znači „kajkavski“ a da je tome tako svjedoče i naši pomurski Hrvati koji svoj materinski ne zovu „kajkavski“ (to smo mi u domovini tako naslovili u novije doba) nego samo „horvatski“.
Struktura pjesme je takva kakva priliči himničnoj pjesmi: sklad. Prve dvije kitice, što ih pjevamo (slušamo) u himni, a koje iskazuju divljenje spram domovine (anaforom „mila“ u drugoj kitici taj se odnos naglašava), zaokružuju se zadnjima dvjema, isto tako himničnima, u kojima se iskazuje ljubav i vjernost (parafraziram iz izvrstne monografije Jelene Očak o Antunu Mihanoviću).
Nakon toga, himničnoga okvira slijedi divljenje ljepoti domovine i uzoritosti njenih ljudi, što je očit romantičarski poetički element o istosti kraja i njegovih stanovnika ( a to će u modernoj osnažiti Matoš: „Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi“): Vedro nebo, vedro čelo,/ Blaga persa, blage noći,/ Toplo lěto, toplo dělo,/ Bistre vode, bistre oči:// Vele gore, veli ljudi,/ Rujna lica, rujna vina,/ Silni gromi, silni udi;-/ To je naša domovina!
Slijedit će treća cjelina, stihovi o radu. Oni metonimijski izražavaju radnu kulturu Hrvata, prizivajući idilu i sklad: Ženju serpi,/ mašu kose,/ Děd s žuri, snope broji,/ Škriplju vozi, brašno nose,/ Saša preduć malo doji:// Pase marha, rog se čuje, Oj,oj, zvenči, oj, u tmine,/ K ognju star i mlad šetuje;-/ Evo t’ naške domovine! To je i stvarna ali i žuđena idila i mir o kojima se stoljećima sanjalo na hrvatskom tlu: Gundulićeva dubrava, zamjećuje Frangeš, Mažuranićevo polje (Gacko polje, lijepo ti si/ Kad u tebi glada neima) i Mihanovićeva domovina jedno su; dodao bih – i međimurske senokoše i gajiči u himničnoj narodnoj Lepo naše Međimorje).
Nakon rada slijedi, jasno, veselje. Uvođenje vatre nije, naravno, samo u doslovnom nego i u metaznačenju, kao vatre u srcima, kad se veseli i pjeva: Luč iz mraka dalko sija,/ Po veseloj livadici,/ Pěsme glasno brěg odbija,/ Ljubni poje k tamburici:// Kolo vode, živo kolo,/ I na berdu, i v dolini,/ Plešu mladji sve okolo;-/ Mi smo, pobre, v domovini!
Ali, i ta luč ima još jedno značenje, ona najavljuje ono što je idili i ljepoti suprotno a , nažalost, valjalo se ovim prostorima stoljećima – naime, rat. Motiv u pjesmi ispjevan je čak u četiri kitice, čime se nameće kao tematska dominanta, koja pak – gledano s današnje perspektive – nije vezana samo za ondašnje („tursko“) doba nego se iznova krvavo potvrdila u ovo naše najnovije vrijeme: Magla, što li, Unu skriva?/ Nije l’ to našiu jauk turobni? To tada nije prigodničarski, budničarski tekst nego svaka riječ ima svoje mjesto, svoju težinu i „probija vrijeme“, to je – makar je „magla“ – dramatičan pogled preko Une, gotovo mitske rijeke koja je u proteklim stoljećima bila razdvojnicom dvjema civilizacijama. I nakon tih „ratničkih“ stihova uslijedit će oksimoron, a on svoju tragično-junačku potvrdu dobiva u ovo naše doba: Veseli se, tužna mati,/ padoše ti verli sini,/ Ko junaci, ko Horvati,/ Ljaše kervcu domovini!
Uslijedit će zadnje kitice, koje (ponešto izmijenjene) znamo iz himne i to je smiraj, ljubav i vjernost prema domovini.
I opet Matoš: „ Pjesma je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao sredstvo samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom, nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažem hrvatskim. Rad i zemlja! To je cijela hrvatska poezija…“
U kasnijim verzijama Horvatska domovina je u mijenjana i dopunjavana. Vjerojatno nas najviše zanimaju stihovi pretposljednje kitice koje je Mihanović ispjevao ovako: Teci, Sava, hitra, teci/ nit’ ti Dunaj silu gubi,/ Kud li šumiš, světu reci:/ Da svog doma Horvat ljubi, u koje je, znamo, umetnuta Drava i sinje more, a u određenom vremenu našla se i Drina te je prvi stih glasio: Dravo, Savo, Drino teci. O tome bi se moglo šire, ali J.Očak je te intervencije kratko a izvrstno prokomentirala, to jest da se „time označi prostorna priroda domovine: da je panonska zemlja jer ima „Dravu“ (dakle, ne da se označi granica!), da je povijesna zemlja jer ima „Drinu“ (imala, op.!), da je primorska zemlja jer ima „sinje more“.
A još pak je zanimljivija činjenica kako Horvatska domovina nije postala himnom kakvim zakonskim aktom nego ju je narod spontano prihvaćao i izvodio (uglazbio ju je časnik i glazbeni amater Josip Runjanin): najprije je, 1847., izvedena kao podoknica banici Jelačić a „službeno“ je inaugurirana na otvorenju hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe 15. kolovoza 1891.; čak se i tadašnji ban Khuen-Héderváry „digao sa sjedala i otkrio glavu“. Općenito, koncem 19.stoljeća narod je pjesmu, nazvanu Lijepa naša domovino, počeo prihvaćati kao nacionalnu himnu. A zanimljivo je i to da je ona bila državnom himnom u NDH, ali i da je izvedena na početku svečanog zasjedanja ZAVNOH-a u Otočcu 13. lipnja 1943. i na Kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 25. lipnja 1944! U Ustav je amandmanom umetnuta tek 1972. godine.

P.S. Razna gunđala (ne ću drukčije kvalificirati) prigovaraju da je današnje izvođenje himne s rukom na srcu „ostatak hadezeovske prakse“ , ironizirajući da je to „hrvatska ruka na hrvatskoj lisnici“ ! A kako je lijepo vidjeti športaše-reprezentativce kad se izvodi nacionalna himna! Pa dok se jedni, iz drugih nacionalnih vrsta, drže zagrljeni, kao kakva vesela bratija na svatima, drugi pak drže ruku na leđima (i, oprostite, na stražnjici) a treći spuštene uz tijelo (što je svakodnevni, uobičajen položaj ruku), ruka na srcu gestom posvjedočuje osobni odnos prema zemlji i svečano raspoloženje za izvođenja himne te zemlje! Svaka čast, reprezentativci!