O mrtvima uz Dan mrtvih

O temi ove „Sitnice“ koja „ne čini povijest“, ali namjerava govoriti o njoj, u posljednji čas odlučio je slučajan susret s uglednim i uvaženim znancem. U velikoj je „brizi i poslu“: vrlo racionalan, vješt, umješan i uspješan u poslu, traži razlog i način kako bi predstojeći, ionako blagdanom već produžen, „vikend“ produžio još barem za jedan, ako već ne bi mogao i za dva dana! Nije vjernik, barem praktičan ne, pa ni formalno ne pripada nijednoj vjerskoj zajednici, ali dobro zna sve vjerske blagdane, pogotovo one koje je i država prihvatila, pa „podržavila“, i ne propušta proslaviti ih, ali na „strogo svoj“ način jer, kako kaže, „ne da si još i u tom od nekoga komandirati“. I sad se „prisjetio“ da je predstojeći Dan mrtvih, prvi dan mjeseca studenoga, zapravo „prekršten“ kršćanski, posebno katolički blagdan u kalendarima označen kao „Svi sveti“, u domaćoj kajkavštini „Si sveci“, u čemu bez svake sumnje ima pravo, a dobro zna da Katolička crkva neposredno iza toga „zapovijedanoga blagdana“ ima poseban dan mrtvih, tzv. Dušni dan. To nije, naglašava, „zapovijedani blagdan“, ali baš se zapravo toga dana posebno moli za mrtve i pale za njih svijeće, odlazi se na groblje i grobovi kite cvijećem. Doduše, on „osobno“ ne zna „kakvoga to smisla ima“ i zato, opet „on osobno“ ne čini ništa od toga, ali mu je „simpatično“ i iz toga izvlači neobičan zaključak: „masovni“ odlazak na groblje baš toga dana dopušta „stvarnu pretpostavku“ da se toga dana na – svim?! – radnim mjestima manje radi ili čak uopće ne radi!?! Ako je, dakle, tako, a prema njegovu mišljenju tako neosporivo jest, i njemu bi – svejedno: prije službenoga blagdana ili poslije njega – taj jedan dodatni dan u najmanju ruku „mnogo značio“ jer... i tako dalje, da ne ponavljam njegovo nabrajanje da ima negdje „nešto“, kako skromno govori, i dobre susjede koji će kao i on, a lijepo je vrijeme… i još koješta što ni s Danom mrtvih, ni sa „Svima svetima“, ni s „Dušnim danom“, ni s njegovim pokojnicima, najmanje pak s odlaskom na groblje nema ni najmanje veze.
A svemu je tomu „kriv“ blagdan koji, kako je i dotični rekao, vuče korijene iz mnogo ranijih kršćanskih vremena u kojima su vjernici uistinu častili uspomenu, prije svega, onih koji su zbog svoje vjere podnijeli mučeničku smrt, a onda i onih kojima to nije bilo dano, ali su svojim životom pokazali da su spremni i na takvu žrtvu. Vrlo brzo uvidjelo se, s jedne strane, da nitko ne može znati za sve takve, i, s druge strane, da i oni nepoznati zaslužuju jednaku čast i slavu kao i poznati. Stoga su na Istoku, posebno u Antiohiji, već u IV. stoljeću počeli jednim posebnim blagdanom slaviti sve njih.
Ideja se polako širila po kršćanskom svijetu, a posebno priznanje i potvrdu dao joj je 609. godine u Rimu papa Bonifacije IV. kad je poznati poganski Pantheon, hram podignut u čast „svim bogovima“, posvetio kao crkvu „Sv. Marije od mučenika“ i prenio u nju kosti mnogih takvih svetih ljudi. Prema tom primjeru, i mnoge su mjesne crkve počele slaviti svoje svete pokojnike, razumije se svaka na svoj način i na svoj dan. Ne samo zato da ukine tu spontanu i svakako dobronamjernu šarolikost, nego još više da taj oblik pobožnosti uzdigne na razinu čitave Crkve i time mu naglasi važnost i značenje, papa Grgur IV. je 835. godine odredio da se takav „Blagdan svih svetih“, slavi 1. studenoga. Blagdan je s vremenom dobio status „zapovijedanoga“ blagdana i takav je ne samo „preživio“ sve kasnije reforme i promjene u Crkvi, nego je u „zapadnom svijetu“ i općenito prihvaćen, često pod nazivom „Dan mrtvih“.
Uz taj dan, posvećen svima svetima, sljedeći je dan posvećen spomenu „svih vjernih mrtvih“. Uveo ga je 998. godine sv. Odilon, benediktinski opat u Clunyju, a Crkva ga ustalila 1311. godine i obdarila velikim povlasticama, a danas je praktično potisnut „u sjenu“ Blagdana svih svetih.

P.S.
Svakako vrijedi podsjetiti na jednog, ako me pamćenje ne vara – a ne bih imao ništa protiv toga da me u ovome slučaju vara! – i jedinoga redovitoga člana naše najviše i najuglednije ustanove svoje vrste, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, iz samoga kraja gornjega Međimurja. To je – izostavljam znanstvene, stručne i počasne „titule“ – Stjepan Ščavničar, rođen točno „pod svetim Oremušom“ u Štrigovi također točno 31. listopada 1923., tj., upravo prije devedeset godina. Premda se školovao u burnim predratnim, ratnim i poslijeratnim vremenima te premda je u djetinjstvu i mladosti imao nekih drugih životnih namjera i želja, 1951. godine diplomirao je na Geološkom odjelu Prirodoslovno matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i razvio se u izvrsnog mineraloško-petrografskoga stručnjaka. Već 1956. godine bio je doktor kemijskih znanosti, specijalizirao se i surađivao s Laboratorijem za mineralogiju i kristalografiju na Sorbonni u Parizu i s francuskim Nacionalnim centrom za telekomunikacijska istraživanja. Bio je uvaženi član više stručnih ustanova u zemlji i inozemstvu, a posebno redoviti sveučilišni profesor svoje struke u Zagrebu. Za uspješan rad dobio je visoka priznanja i nagrade, među njima nagradu „Ruđer Bošković“ 1971. i državnu nagradu za životno djelo 1991. godine. Umro je 2011. godine, ali bi bilo lijepo da se spomen na njega u mjestu i kraju iz kojih je potekao ne samo formalno čuva, nego i da dobije materijalni oblik.