O veličini malih

Ljetos sam se uz podsjećanje na Stjepana Bencea prisjetio sintagme profesora Antuna Barca o «veličini malenih». Činim to i sada, s još većim razlogom. Naime, u listopadu su se u Međimurju rodila trojica vrlih muževa, književnici i javni djelatnici iz niza onih koje danas olako zanemarujemo; u drugim sredinama svjedocima smo posve drukčije prakse a u nas se spomen o njima svodi na spomen-ploču, eventualno na naziv škole ili folklorne udruge. Pa i ovaj moj homagge prigodne je naravi; opravdavam se i tješim – bar to…
Prvi je Franjo Glad, orguljaš, učitelj, pjesnik, pripovjedač, etnograf. O njemu je malo podataka, što je, jasno, posljedica spomenute pozabljivosti, i upravo u tom otkrivanju «malih a velikih» sinova iz Međimurja zasluga je Zvonimira Bartolića. Rodio se Glad, prema dostupnim izvorima, 9.listopada u Priloku (u. 26.travnja1905.). Nakon što je završio realku u Varaždinu, a o tome svjedoče podatci u «Razredbi učenikah na varaždinskoj reralnoj i glavnoj učioni 1865.», Glad iduće dvije godine završava dvorazrednu učiteljsku školu u Zagrebu. Bio je učitelj i orguljaš u D.Kraljevcu, Kotoribi, Nedelišću i Čakovcu. Bio je suradnik «Međimurja» i «Međimurskog kolendara», no za njegov doprinos književnosti, usmenoj i pisanoj, treba izdvojiti troje: Glad je bio skupljač usmenoga blaga, bio je prerađivač nekih klasičnih tekstova i izvrstan humorist. Iz toga bogatoga i raznovrstnog rada Glad je objavio dvije knjige, Međimurske cirkeve popevke (1886.) i Nekaj za kratek čas (1900.-1910.) knjigu koja je ubrzo bila izvorištem za mnoge kajkavske šaljive priloge u kalendarima. Isto je tako vrlo značajno da je Glad preradio Brezovačkovu komediju Matijaš Grabancijaš Dijak i objavio je u nekoliko brojeva «Međimurja» te Šenoinu ostihovanu pripovijest Postolar i vrag. Važno je pritom zamijetiti da Glad lokalizirao, «međimurizirao» Brezovačkov igrokaz: u njegovoj preradbi djelo se «spelava u Čakovcu i okolici», babica nije iz Lašćine nego iz Goričana (i danas u Goričanu postoji prezime Glad a obitelj zovu «Glŕdovi»), umjesto Klanjca je Prelog, Smolka su «stukli kod Sv.Ksaverijuša» a u Glada kod Sv.Jelene, umjesto Bistrice je Štrigova, Smolkovi detići nisu Lazo i Gajo nego Andraš i Lenart, Vuksan se zove Kuzman, i još toga. A Šenoinu pripovijest naslovljuje Šoštar i vrag.
Bez obzira na primjedbu o prerađivačevom oportunizmu spram mađarskih vlasti, činjenica je da je Glad preradbom afirmirao svoj zavičaj a pogotovo njegov jezik, što je u onomu dobu, kad se konstituirao današnji standard a narječje posve potiskivalo, svakako vrijedan napor ovog Priločanca .
Još pak veću pozornost zaslužuje zbir tekstova Nekaj za kratek čas što ih je Glad objavljivao u starom «Međimurju». Pozornost zato što se njima predstavio kao vrstan humorist koji je tekstove gradio, tematski i izražajno, na pučkoj osnovici (neki su i preradbe pučkih šala), on je time afirmirao pučki, međimurski humor i šalu. Evo nekoliko primjera:
1.Kak se vrači zubna bol? Vzemi dve žlice mrzle vode vu vusta, pak si sedi na vruču peč. Kad ti počne voda na vusti kipeti, prestane ti zubna bol.
2.Kak je dijak prosil hlače? Jeden dijak je podrapal svoje hlače da se Bog smiluje. Odreže od njih gomba i pošlje ga vu listu doma veleč: -Predagi japica, nemam več kak ov jedini gomb, prosim vas ljepo, prišite mi na njega hlače.
3.Dijakova radovednost. –Dragi japica, naj mi poveju, zakaj ober ovih vrat vise škarje?
Zato, dragi sinek, ar tu stanuje šoštar.
A on ključ kaj na oni hiži visi, kaj znamenuje?
Tam pak špoljar stanuje.
Dragi japica, zakaj pak navučitelj naš nema ober škole obešenoga dijaka, kaj bi se znalo da je škola?
Još bi se moglo govoriti o Gladovoj drugoj skupljenoj građi – prirečjima, spričavanjima, čime je u zavičajnim okvirima prethodnik Vinka Žganca, ali i ovo samo spomenuto dostatno je za zaključak da je riječ o vrijednom a zaboravljenom djelatniku, posebice pak o «jednom od najdarovitijih hrvatskih humorista svojega doba» (Bartolić).
Drugi je Tomaš Goričanec, koji se rodio 14.listopada 1815. u Maloj Subotici, Sobotici. Osnovnoškolsku naobrazbu stekao je u rodnom mjestu i Priloku. Potom se školovao u Velikoj Kaniži i u Zagrebu, u sjemeništu. U književnosti ga spominjemo poradi njegovog spjeva Obszedyenye y poboj sziszechki 1593, izpiszan po Tomashu Gorichanecz, S.Bishkupie Zagrebchke Klerikushu, Vu Zagrebu, Stampano pri Franyi Suppanu 1837. Autor je, dakle, svoj ep Opseđenje i poboj sisečki (djelo je kritički priredio i objavio Zvonimir Bartolić) ispisao kajkavštinom i to onom predgajevskog tipa, uvjeren u jezične i stilske odlike materinskoga govora; no, izdaje ga upravo nakon Gajeve akcije oko uvođenja štokavštine, čime je bio unaprijed bio osuđen na marginalizaciju. A ep je važan temom, dakako, motiviran domoljubljem jer je sisačka bitka - a jedan od vođa bijaše hrvatski ban Tomaš Erdödy, kome imenjak i posvećuje djelo – značila konačno zaustavljanje turske sile u prodoru na zapad. Da bi uvećao njegovu hrabrost i zasluge, Goričanec Erdödija povezuje sa Zrinskima i Frankopanima, čime utvrđuje i uspostavlja tu stoljetnu i nacionalnu i braniteljsku vertikalu:
Da tak Zrinski išel je iz grada,
Da ov pogled bil je Frangepana,
Kad je z Turci započel mejdana;
Bog mu podal srce Zrinoviča,
Slavni venec Frangepanoviča.
Što zbog jezika djela, što zbog preranoga odlaska (1837.), Goričanec je ubrzo zaboravljen a danas se spominje tek u nazivu osnovne sobočke škole.
Treći je Luka Purić rodom iz Hodošana (Fodošan), 10.listopada 1881., štrigovski i belički «plebanuš». Premda je prerano napustio ovaj svijet, u 33-oj godini, ovaj svećenik svojim je djelovanjem, pogotovu pisanjem, bio nacionalnim preporoditeljem, kome je jedino nadahnuće bilo hrvatsko Međimurje. Posljedica toga su, pored članaka i pjesama, četiri knjižice vrlo znakovitih naslova: Kako je našoj hrvatskoj braći u Medjumurju, Put k slobodi i sreći, Živila Hrvatska! Napried u Medjumurje i O ljubavi Domovine, Ban Jelačić i godina 1848.
Osobito se među tim naslovima izdvaja druga knjiga, Put k slobodi i sreći (1904.) koja predstavlja njegov gospodarski i nacionalni program za Međimurje. Znakovito je što je započinje stihovima:
Medjumurje, zavičaju mili,
Divna grano stabla hrvatskoga,
Ljubavlju te svaki sin tvoj krili,
Sa milinja presretan je svoga.
Polazište svemu, piše Purić, upravo je sloboda, ona je «kći božja, nju je sam Bog dao svakom čovjeku kad mu je život dao.» A pritom on misli i na političku a i na gospodarsku slobodu. «Narod», kaže Purić, «najviše može ubiti gospodarska nesloboda, gospodarsko ropstvo. Ako mi, Medjumurci kao i drugi ne budemo svoji i samostalni na svojoj zemlji i u svojoj kući , ako nam gospodarstva oslabe, ako u siromaštvo i bijedu padne narod, ako se preda u vlast mađarskim bankama, mađarskim lihvarima i trgovcem onda nam je kucnuo zadnji čas».
Kolike li svevremenosti ovih riječi!
Svaki od ova tri spomenuta djelatnika možda u jesu «mali» u nacionalnim okvirima ali za Međimurje oni bi trebali biti doista «veliki», to jest uvažavani i čašćeni i izvan prigodnica.

P.S. Upravo zato mislim da bismo napokon morali, ponajprije za zavičajnu nastavu u osnovnim školama Međimurske županije, sastaviti zavičajnu čitanku, ispunjenu baš ovakvim «malima», gotovo nepoznatima a velikima...