Kolumne 18.09.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:49.

ODNOSOM PREMA SABI I MILANOVIĆ POTIČE POLITIČKU KORUPCIJU

Kada je Željku Sabi, bivšem gradonačelniku Vukovara i aktualnom saborskom zastupniku, nepravomoćno izrečena kazna od 16 mjeseci bezuvjetnog zatvora zbog (pokušaja) podmićivanja HDZ-ovih vijećnika, dvjema su izjavama njemu bliski ljudi zaparali uši. Odvjetnik Anto Nobilo ustvrdio je da to što je radio Sabo - nudio mito HDZ-ovcima kako bi prešli na njegovu, SDP-ovu stranu, a samo zato da on ostane gradonačelnik - „sastavni dio političke kulture koju rade sve političke stranke i tako osiguravaju svoje političko funkcioniranje nakon izbora“. Dakle, ako „prevedemo“ Nobila, obrana bi glasila: „Zbog čega tražite od Sabe poštenje kad su i drugi nepošteni!“ To je isto kao kada bi odvjetnik ubojicu branio logikom: „Zašto njega sudite kad i drugi (neuhvaćeni) ubijaju?!“ Za Nobila vrijedi ona: „Ako ne ide drukčije, može i pošteno.“ Autor druge izjave koja promiče amoralnost je ona velikog Milanovićevog kritičara Zlatka Komadine: „Trebamo spasiti druga Sabu!“ Valjda treba spasiti Vukovarčane od Sabe, a ne Sabu od zatvora?! Kakva je to poruka pretendenta na mjesto predsjednika SDP-a, a onda, potencijalno i mogućeg premijera, najmoćnije funkcije u državi?! Ako potpredsjednik najmoćnije vladajuće stranke najavljuje spašavanje Sabe usprkos tomu što ga se tereti za uz krađu najnemoralnija djela koja političar može napraviti zlokoristeći svoj položaj, što bi Komadina tek radio kao premijer?!

Neće se u Zagrebu dopustiti oporbena situacija

Nažalost, hrvatska politička scena funkcionira onako kako ju je opisao Nobilo, ali nije riječ o političkoj kulturi, već o - najblaže rečeno - političkoj nekulturi, o nedjelima koja se ponavljaju od devedesetih do danas nakon gotovo svakih izbora. Političku korupciju legalizirao je HDZ, odnosno, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kada nakon lokalnih izbora u gradu Zagrebu 1995. nije htio (imao je i tu faraonsku na zakonu zasnovanu ovlast) potvrditi niti jednog od četvorice od SDP-a i HSLS-a predloženih gradonačelnika (jedan od njih bio je i Dražen Budiša). Zašto? Zato što nije bio demokrat. To svoje nedemokratsko nagnuće podcrtao je i slavnom  izjavom: „Neće u Zagrebu dopustiti oporbenu situaciju!? U njegovom autokratskom umu nije se mogla nastaniti misao da u glavnom gradu Hrvatske dok je on na vlasti može itko drugi vladati osim od njega postavljenih pulena. Tuđman je odbijenjem da potvrdi od legitimne, legalno, na demokratskim izborima izabrane većine legitimno predložene gradonačelnike izvršio u Zagrebu klasičan puč. Suspendirao je demokraciju i postavio povjerenika, Stjepana Brolicha, koji je pristao biti sudionik u puču. Pučistika situacija traje gotovo dvije godine. Ali ni nakon izbora 1997. godine HDZ nema većinu u Skupštini grada Zagreba.

Mlađe kameno doba

Ponovo ne priznati da legalno izabrana vlast ima pravo na gradonačelnika bilo bi guranje prsta u oko Zagrepčana. Izazvalo bi to po HDZ pogubne prosvjede. I što tada rade HDZ-ovci? Kupuju dvojicu vijećnika HSS-a, Šporera i Bukovića, koji prelaze u HDZ za unosne funkcije - šefa Obrtničke komore i šefa Petrove bolnice. Sve do danas gradom kruže priče kako su uz funkcije i Šporer i Buković omastili brkove nečim daleko opipljivijim. Ali tada je Hrvatska po pitanju demokracije bila u mlađem kamenom dobu. Tu kriminalnu gestu mnogi su doživljavali kao izraz moći, a ne kao kriminal. Ako se kupuje skupštinare u metropoli, zašto ih se ne bi kupovalo, nekažnjeno, i u manjim gradovima, općinama i županijama?! Nisu se svi prodavali skupo kao Šporer i Buković. Manjak ruku nadoknađivao se opremanjem stranačkih prostorija, zapošljavanjem sinova, kćeri, teta, stričeva, očeva, majki, snaha ili zetova. Otud, pobogu, vojska nesposobnih u tijelima lokalne i državne vlasti. Praksom je ozakonjen kriminal. A što su radili tužitelji, odnosno, državni odvjetnici, razni uskoci, poskoci i policija? Sudjelovali u kriminalu. Što aktivno, što nečinjenjem. Čak i sada, četvrt stoljeća nakon uspostave višestranačja, gotovo svima znani odvjetnik obranu Sabe temelji na sveprisutnoj toleranciji prema korupciji i nepotizmu.

Drugu Sabi ne pakovati

Odnosom prema Sabi korupciju tolerira, a onda, naravno, i potiče uz Komadinu i SDP, i najmoćniji čovjek u državi - Zoran Milanović. Sabo je još uvijek član SDP-a koji ga, izgleda, do pravomoćne presude ne kani sankcionirati. Počeo sam sumnjati da je Sabo razgovore s HDZ-ovim vijećnicima vodio po instrukcijama iz stranke koja ga sada, kao što reče Komadina, spašava. Gospođa Marina Lovrić Merzel je, izgleda, svu onu vojsku savjetnika, sve one terevenke i sve one dogovore s poslovnim, a bogatim ljudima radila na svoju ruku, bez odobrenja vrha stranke. Zato i jest izbačena iz SDP-a. A Sabu, kojeg se sumnjiči i za financijsku prijevaru učenika, odnosno, njihovih roditelja, treba svim silama obraniti. Zar nije tragična činjenica da je SDP dopustio da se Sabo - iako član stranke - kandidira za gradonačelnika Vukovara na nezavisnoj listi? A tu je listu podupirao SDP. Kakvu to poruku vlast šalje građanima?! Muljajte, podmićujte, kradite, varajte... sve vam je dopušteno ako iza vas stoje moćnici, oni koji svojim utjecajem mogu spasiti korupcionaše. Sabo jest korupcionaš, on jest nudio - lijepo se čuje na snimci - novac Mariji Budimir za to da prijeđe na njegovu, odnosno, SDP-ovu stranu. Nije važno što žele svojim glasovima građani, važno je tko koliko novca ima, tko koga i za koliko može kupiti.

Većina ostaje 

nekažnjena

Od Tuđmana do Milanovića ipak se ponešto i promijenilo - poneki koji mite, dolaze pred lice pravde. Poneki koji zapošljavaju svoje sinove, nećake (/lat/nepote, koje su pape i biskupi zapošljavali ili im širokogrudno dijelili posjede, otud pojam nepotizam), kćeri, zetove, snahe... u državnim službama ili na radna mjesta koja se financiraju javnim novcem bivaju demaskirani i, na kraju, izbačeni iz utjecajnih fotelja. Svi? Vraga, tek manjina. Znate kako kažu - lopovi su samo oni koje uhvate. Oni koji kradu, a ne uhvate ih, ugledni su građani, stupovi društva. Gospođa iz HEP-a možda i nikad ne bi bila raskrinkana zbog toga što je u državnoj tvrtki zaposlila svojih četvero rođaka da jedan njezin podčinjeni nije uhvaćen s lažnom diplomom. Bivaju li svi ti lažnjaci, nepoti, korupcionaši i dugoprstići adekvatno kažnjeni? Većina ih nikad i ne stupi pred lice pravde, koja je u Hrvatskoj gotovo slijepa. Dio onih koje uhvate, a imaju zaleđe, odgule tek nekoliko mjeseci ili, doslovno, gule krumpire, kao što krumpire guli (ako ih uopće i guli, jer ne vjerujem da se u korumpiranoj državi uopće i izvršava ta vrst kazne, društveno korisnog rada) bivši ministar poljoprivrede Čobanković koji je imao hrabrosti i u vrijeme dok je bio na optuženičkoj klupi sa saborske govornice dijeliti prodike o moralu i pravednosti. Još uvijek smo društvo empatično prema žrtvama, a blagonaklono prema kriminalcima i onima koji svoje položaje koriste kako bi prijateljima i rođacima priskrbili nezasluženu korist.

 

P.S. Kada su Željka Sabu novinari pitali kako se osjećao kada mu je sutkinja čitala presudu, prijetvorno je odgovorio: „U tom sam trenutku mislio na generala Gotovinu!?“ Da, usudio se Sabo svoju situaciju poistovjetiti sa suđenjem nevinom Gotovini. 

Sabi se sudilo za podmićivanje - a ono nije moglo biti zornije dokumentirano - a Gotovini za obranu domovine. Drastične li razlike. I što će sada Željko Sabo do pravomoćne presude? Sjediti - uglavnom sjediti - u Saboru i primati plaću. Ista sudbina čeka i Marinu Lovrić Merzel te još neke zastupnike Kukuriku koalicije kojima nad glavom vise kazne. No, mogu oni osnovati dvije saborske sekcije eksperata za lokalnu samoupravu i državnu upravu. Prva bi bila sekcija vanjskih, a druga sekcija unutarnjih. Političari koji su još uvijek vani, a ogriješili su se o zakon, mogu sekciju osnovati u Saboru, a oni s rešetkastim pogledom na svijet u Remetincu. 

Ako su raštrkani po raznim kaznenim zavodima, treba im omogućiti videovezu. Jednom godišnje mogu održati skupštinu onih vani s onima unutra (s tim da će se nekima u međuvremenu statusi promijeniti). S te bi skupštine iskusni politički pregaoci - od načelnika preko gradonačelnika i župana pa do premijera - onima na vlasti odašiljali dvije vrste besplatnih savjeta. Prva vrsta savjeta bila bi kako raditi - ako se baš mora - pošteno, a druga vrsta kako raditi nepošteno, a de te ne uhvate. Tako bismo barem stekli dojam da smo ipak nešto poštenija država.

Izvor: 3099