“OMNE VINUM BONUM! – SAKO VINO JE DOBRO!”

… govorili su stari od davnine, kad još nisu znali da negdje postoji nešto što se zove, naprimjer, traminac, muškat (samo ovoga, kažu, ima sedam vrsta!) ili nešto tomu slično. Jasno, onda su bili sretni što mogu piti barem šmarnicu, klintona, izabelu, jorku i slične delicije, od kojih se poštenomu  človeku kostura v žepu otpira. Ipak, i tada su priznavali, pa tvrdnji, spomenutoj u naslovu dodavali sam jeno-jeno je malo bojše - svakako ovisno ne samo o tome kak je što žejen, nego i kako je netko ravnal i barantal ž njim od bratve, pa sve dok nisu i zadje kaple čez pipu scurele. Posebno je sve to vrijedilo kad je i u ove krajeve stigao cép, kako su tada jednostavno nazivali svaki cepleni trs jer još nisu ni znali, a zapravo ni marili za one silne sorte koje danas vajnšmekeri prepoznaju čak i po tomu na šteromu je bregu zraslo, v čiji je pelnici prevrelo i još koješta na što obični pivci niti ne misle.

Prema takvom gledanju na vino, odavno su nastale su i druge izreke o njemu kao, naprimjer, In vino veritas! - U vinu je istina, što je iskustvom potvrđena istina da čovjek pod gasom - zna se kojim! - govori i priznaje ono što bi inače prešutio ili čime bi zaobilazio istinu. Ili Vinum bonum - medicina; vinum malum - venenum! to jest Dobro je vino lijek, a loše je (ipak!) otrov, što su oduvijek i mnogi medicinariznali i prakticiirali. Klasična mišljenja o vinu završimo ovdje onom božanskom odredbom zabilježenom u Bibliji prema kojoj Et vinum laetificet cor hominis! to jest Neka vino razveseljuje čovjekovo srce! - što ono nedvojbeno i poslušno čini, razumije se - ako je čovjek pametan, pa mu ne dopusti više od toga. Zato je razumljivo što su i kod nas, u našem narodu i u ovome kraju, zlatnoj vinskoj kapli posvećene mnoge lijepe riječi i nadahnute melodije, od kojih neka bude dopušteno spomenuti samo onu Nikaj na svetu lepšega ni … kojoj uistinu ne treba ništa ni dodavati ni oduzimati.

Ova sitnica o vinu potaknuta je djelomice  ovogodišnjim listopadom koji svojim vremenskim okolnostima, očito zakašnjelo, pokušava popraviti i nadoknaditi ono što je čitavo ljeto vrlo uspješno kvarilo i propuštalo te što će se, kažu znalci, neminovno odraziti i na količini i na kakvoći ovogodišnjega vina. No, više od toga potiče ga tekst u jednoj knjizi staroj gotovo dvjesto dvadeset godina iz koje navodim samo nešto malo da bi se vidjelo kako se prije tolikoga vremena (možda baš i ne) mislilo, (ali svakako) govorilo, pisalo i preporučivalo, a je li se tako činilo i postupalo, prepušteno je svakomu da misli što hoće i nagađa kako mu se svidi.

Knjiga je inače višestruko zanimljiva. Izvorno ju je u XVI. stoljeću na svojem jeziku napisao jedan  talijanski liječnik u Bologni, na latinski je preveo i potkraj XVIII. stoljeća u Zagrebu izdao jedan Međimurac i međimurski župnik, a koliko se zna, do danas je sačuvan samo jedan jedini njezin primjerak koji je vidio, a kamoli čitao malo tko od onih koji su pisali o njoj, no, to je već druga sitnica. Evo, ovdje samo poglavlja o tome komu se vino zabranjuje, a komu dopušta:

Vino se ne daje djeci piše u njemu, jer davati ga njima znači oganj dodavati ognju na tankim drvima i jer smućuje njihovu pamet. Platon je donio zakon da se prije 18. godine života ne pije vino te da se nijedan vojskovođa, nijedan sudac  ili vladar ili drugi u sličnoj službi, dok god traje vrijeme njihove vlasti, ne usudi vino niti kušati, a kamoli piti. Aristotel pak je rekao neka ga djevojke niti ne žele jer postajući ženama nemaju ni potrebe z njim. Platon u svojem Timonu hoće da se muž i žena uzdržavaju od vina kad žele stvarati potomstvo.

Drugo, vino se zabranjuje mladima koji još rastu budući, naime, da imaju vruću i kipuću narav, postoji opasnost da, vrlo raspaljeni u duhu i tijelu, po njemu nerazumno postupe.

Treće, dopušta se mladim muževima koji su prešli 40 godina i počinju se ubrajati u skupinu starijih.

Četvrto, dopušta se starima kao nešto što je u skladu s njihovom naravi jer hladnoću njihove dobi vino svojom toplinom svodi na jednu pravu i odgovarajuću ugodnost. No, ipak im ne odgovara jako i snažno vino jer škodi njihovoj glavi i živcima. Mjesto toga, neka uživaju diuretično i prodorno vino koje će im izazivati mokrenje.

Ti se zakoni, tumači dalje pisac, za razliku od petoga, mogu primjenjivati i provoditi u Grčkoj gdje su krajevi vrlo topli i vina vrlo moćna, ali u ovim hladnim krajevima u kojima ona nisu tako jaka, neće se obdržavati nikad i nigdje. Tako sam i ja u Italiji koja je u davnini bila nazivana Vinorotka zbog proizvodnje i slatkoće vina.

Peto, možda najzanimljivije, u davnini vino je bilo zabranjeno ženama jer, dopuštajući im uživanje vina, zatvarala su se vrata krepostima i otvarala svim manama. Zato se čita kod Valerija da je Metel, bijesno je tukući i zlostavljajući, svoju ženu ubio jer je ona pila vino; ipak zbog toga čina i zločina nije bio optužen, još ga je manje netko ukorio.

Uspoređujući to s našim shvaćanjima, Ciceron bi nedvojbeno ponovio onu svoju poznatu O tempora, o mores! - Kakvih li vremena i običaja! A bi li to učinio s pravom ili ne - pitanje je sad!!

P.S. Pišući o vinu - priznajem, radije nego o doktorima! - ispunio sam dopušteni opseg teksta, pa nema mjesta za ponavljanje superlativa kojih će biti na drugome mjestu u novinama. Ovdje samo: neka bude žao onomu tko u petak nije čuo pjevanje zagrebačkih doktora! I pitanje - kad će biti nova prigoda za to?