OSOBNI POGLED: 15 farmi manje i napredujemo dalje!

Kada sam pred koji mjesec napisao da u europsku obitelj – analizirajući stanje i prilike u poljoprivredi – idemo kao u minsko polje, i to bosi, pa ponegdje i branio kasnije tu misao od onih koji su se rogušili na seljake i tvrdili da im država sve daje, da samo žive od poticaja, imao sam na pameti situaciju koja se počela razmatati proteklih desetak dana u pripremanju (još jednog) prosvjeda s traktorima pred Ministarstvom poljoprivrede u Zagrebu.
U Međimurju priču vode članovi udruge proizvođača mlijeka Međimurja kojima je na čelu Igor Rešetar, ujedno i predsjednik Hrvatskog saveza udruga proizvođača mlijeka, a mljekare zovu kolege i iz drugih udruga u pokušaju da koordiniraju aktivnosti, instiktivno osjećajući da se parcijalno – sad za mljekare, sutra za svinjogojce, preksutra za ratare – problemi ne mogu rješavati.
Nešto me ipak kopka. Od polovine prošle godine, otkako je na vlast u Županiji stupila nova granitura (neposredno izabranih) dužnosnika, znam samo za jedan sastanak organiziran s predsjednicima poljoprivredničkih udruga, koji je održao za poljoprivredu zadužen zamjenik župana Anđelko Horvat, te za niz sastanaka, razgovora i pregovora koji su vođeni pozadinski, ali o – lanjskim snjegovima. Ne bilo kakvim, već onima koji se nisu otopili, nego su u obliku neisplaćenih, a obećanih subvencija stare vlasti županijske razine počeli tiskati novu vlast i prije nego je zagrijala fotelje. Naknade za elementarne nepogode, obrana od tuče, subvencije za okrupnjavanje zemljišta, subvencioniranje osjemenjivanja prvoplotkinja, žicanje države da kompenizira stočnu pšenicu... Problemi su toliko brojni da se – idući putem popločanim dobrim namjerama – skočilo u pakao pogreške u kriznom menedžmentu, odnosno u upravljanju krizom koja se događa sad, ovog časa. I za kojom se kasni bar dva koraka. Mljekari su se sami organizirali, sastaju se i kozari, sastaju se uzgojne udruge...
Zar nije bilo mjesta za nešto što bi se moglo nazvati pozitivnom inicijativom onih koje smo baš neposredno izabrali na izborima, župana i dva njegova zamjenika koji su trebali - ne prošli tjedan, ne pred dva tjedna, već još krajem prošle godine - sazvati one koji se ravnaju bar dva puta godišnje s traktorima u Zagreb. I ponuditi im svoju pomoć jer su ih i ti ljudi birali i - izabrali.
Zar se nije moglo organizirati ozbiljne, pripremljene sastanke s predstavnicima udruga koji zastupaju više od tisuću obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava samo u stočarstvu (da se ratare, vinogradare i voćare i ne spominje), pa reći: idemo napraviti inventuru, idemo usustaviti probleme, idemo zatim napisati domaću zadaću saborskim zastupnicima, pa napisati domaću zadaću županu, zamjenicima, pa onima koje su seljaci izabrali u novoosnovanu poljoprivrednu komoru... Pa bi onda rekli – evo, pokušali smo riješiti stvari kroz insitucije sistema. Makar da si stvore alibi – probali smo.
Da je takva inventura napravljena, da su podijeljene zadaće, možda ipak poljoprivrednici ne bi trebali svoju muku na traktorima nositi u Zagreb, vagati idemo-nejdemo jer to i onako uvijek završi s Martin v’ Zagreb, Matrin ‘Zagreba.
Da je inventura napravljena, onda bi nam i brojke nešto rekle, na nešto ukazale.
Naime, kaj? Krajem siječnja Hrvatska poljoprivredna agencija zaključuje prijem zahtjeva za poticaj, sumira brojke i prema onom što je prikupljeno, jasno se vidi – stočarstvo u Međimurju pada.
Pred godinu, u Međimurju su bile 5.304 krave u mužnji. Ove godine je sa 660 OPG-a u poticaj prijavljeno 5.118 komada. Znači, šest ili sedam farmi s tridesetak muzara smo izgubili.
Druge brojke nisu bolje: na 474 OPG-a 1.541 je rasplodna krmača i još je samo 309 matičnih krmača (s rodovnicima) na 16 OPG-a. Pred godinu dana, s kozarskom proizvodnjom bilo je 65 OPG-a, ove ih je godine 58 i imaju 2.928 koza, trinaest je OPG-a koji su krenuli u ovčarstvo, drže 555 ovaca, a kod kozara i ovčara ne bilježi se jarčeve i ovnove (nema posebnog poticaja), pa tu brojku možemo podići ukupno za stotinjak grla. Konjogojstva u pravom smislu riječi nema – konji se drže skoro kao kućni ljubimci, svega ih je pedesetak u poticaju, međimurskih je od toga 46.
Može li tko danas zamisliti da je u Međimurju bilo u uzgoju 24.000 krava, ili da je bilo preko 50.000 krmača! Kada? Ne tako davno, onda kad su se današnji mladi agronomi i veterinari upisivali u prvi razred osnovne, ili koju godinu ranije.

P.S.
Znam da je iz vlastite kože uvijek lako procjenjivati kako je kome u njegovoj i što bi mogao od posjednika te kože bolje napraviti. Ali, ipak, da sam ja župan, ili barem dožupan, ja bih... Što bih ja?
Stvarno bih sazvao odgovorne predstavnike udruga stočara, ratara, vinogradara, voćara… na okup, na pravu tematsku konferenciju, zatražio bih da dođu pripremljeni, s brojkama i pokazateljima, pa analizirao da jednom znamo: za koliko poljoprivrednih objekata u Međimurju moramo urediti papire, koliko projekata možemo pripremiti kroz razvojne agencije prema IPARD-u, koje su to parcele i čije za okrupnjavanje... Ali ja nisam župan, župan je Ivica Perhoč, ja nisam ni dožupan – to su Anđelko Horvat i Matija Posavec. Oni su se do sada s poduzetnicima iz industrije sastali u više prilika i zaklinjali im se da će učiniti sve da im pomognu prebroditi krizno vrijeme. Baš me zanima, gospodo, kad kanite na okup sazvati ljude koji ne nose kravate. Nego rasuhe. Ne bojte se, ako ih pozovete, rasuhe budu sigurno doma ostavili.