OSOBNI POGLED

Prošlog utorka održana je 45. sjednica Gospodarsko-socijalnog vijeća u Međimurskoj županiji, osnovanog još 21. svibnja 2002. godine.
Na sjednici su članovi međimurskog GSV-a upoznati s kretanjem zaposlenosti u prvom tromjesječju ove godine, pa zatim s trenutnom gospodarskom situacijom, pa se još jednom apeliralo na Vladu, pa na mjerodavna tijela u Županiji, pa na sve jedinice lokalne samouprave da se hitno počnu rješavati gospodarska pitanja kako bi se teška gospodarska situacija stabilizirala i zaustavio trend rasta socijalno ugroženih osoba...
GSV se bavio malo i urbanizmom i usvojio zaključak da se Zavodu za prostorno uređenje uputi prijedloge GSV-a za izmjene i dopune Prostornog plana Međimurske županije...
Zašto podsjećam da je GSV osnovan još 21. svibnja 2002. godine? Zato da bih naglasio da je prošlo skoro devet godina otkako to tijelo postoji, a ne mogu se prisjetiti nikakvog posebnog efekta koji je u tih devet godina u Međimurju GSV postigao svojim zaključcima, snažnim sugestijama, apeliranjima - u gospodarstvu, u društvenim djelatnostima, u komunalnom životu...
Zar u tom GSV-u sjede nesposobni ljudi, zar ne znaju o čemu razgovaraju? Ma ne... Ne postoji nijedan razlog na svijetu zbog kojeg ne bismo vjerovali da su ljudi trenutno okupljeni u GSV-u (u mandatu su od 4. studenoga lani) dobronamjerni, autetični i kompetentni predstavnici svoje grupacije – sindikata, poslodavaca, aktualne vlasti...
Čak je po Zakonu o radu u kojem je zapisan temelj osnivanja gospodarsko-socijalnih vijeća vrlo širok krug tema o kojima su pozvani raspravljati. Za rasprave se GSV-u pripremaju izvješća u različitim društvenim institucijama i nadleštvima, ali problem nije u tome što i o čemu raspravlja GSV.
Problem je u tome što se – u nedostatku bilo kakvih ozbiljnih ovlaštenja i instrumenata – funkcija GSV-a svodi na jafkanja, cendranja i konstatiranja našeg teškog položaja ili situacije, što se iste stvari prežvakavaju na sjednicama predstavničkih tijela općina, gradova, županija, stotina odbora i povjerenstava, strukovnim grupacijama HGK-a, da se na kraju svega ne bi dogodilo - ništa!
Primjerice: pri pojavi prijedloga poskupljenja komunalne naknade i doprinosa u međimurskim općinama i gradovima predstavnici poslodavaca, sindikata i županijske vlasti jednoglasno su sugerirali da zbog situacije u gospodarstvu i socijalnog položaja građana nije vrijeme da se bilo kakve naknade povećavaju, da se, dakle, ne bi dodatno pogoršao standard građana i ugrozilo gospodarske subjekte. A komunalne naknade i doprinosi ipak su povećani.
I kaj sad? Ništa. Nikome ništa. Pa zašto onda imamo GSV i druga slična tijela, zašto tratimo vrijeme (sjednica u utorak trajala je tri sata) ljudi koji ga korisnije mogu potrošiti u svojim poduzećima, radeći svoj posao?
Zašto nije moguće izbjeći dojam da svi ti ljudi (uvjeren sam, dobronjamjerni i društeno odgovorni) – pričaju u prazno?
Zato što je naš politički folklor od najniže razine do nacionalne posložen tako da se ostavi dojam da nešto radimo, poduzimamo, da kontroliramo procese, a za tom dimnom zavjesom valja se i dalje kaos. Zar nitko pametan to ne vidi?

P.S.
Koliko god bio upitan smisao postojanja tijela bez instrumenata efikasnog provođenja svojih zaključaka, uvijek je moguće zapisati neko mišljenje koje ne bi trebalo ostati samo na razini sugestije – već nekome.
Ivan Senčar, predsjednik GSV-a, upitao je zašto se ulupava novac u više od 50 induzona u Međimurju u koje u besparici obrtnici i poduzetnici ne mogu ući? Zar ne bi bilo bolje novac koristiti za drugačiju pomoć gospodarstvu kad ni postojeće zone nisu pune? Senčar je u pravu, sa zonama nije upitan smjer u kojem se ide, nego - tempo.