OSOBNI POGLED

Na prošlotjednom predstavljanju instituta mirenja u individualnim radnim sporovima kojeg se nudi kao alternativu dugotrajnim i iscrpljujućim sudskim sporovima između radnika i poslodavaca, svemu što je rekao mr. Vitomir Begović, predstojnik Ureda za socijalno partnerstvo Vlade Republike Hrvatske, doista je teško naći prigovor.
Tko pametan ne bi prihvatio da je mirenje dviju strana u sporu bolje od bilo kakvog suđenja, pa makar i brzog i efikasnog - kad takvo jednom u Hrvatskoj bude moguće...
No, nije problem u tome što je Begović rekao, nego je problem u onome što Begović - nije rekao.
A nije rekao, a ne vjerujem da to ne zna, što je iza fasade navodno proeuropskih rješenja u našoj tvrdoj stvarnosti, u životu koji klizi mimo plemenitih ideja, u životu u kojem je ferplej tekma samo teorija, a ne praksa. Naime, kaj? Između ostalih mjera koje treba poduzeti da bi institut mirenja zaživio u praksi, Begović je naveo da sad, evo, trebaju još samo potpisnici kolektivnih ugovora (sindikati i poslodavci) u svoje ugovore ugraditi i odredbu o mirenju, pa će svijet rada – zaključujem - biti idiličan?
Ali u koje kolektivne ugovore? U one koje tek treba netko napisati? Ili u one koje bi jednom mogao netko napisati kad, primjerice, poduzeće u čijim je vitrinama i Zlatna kuna, uopće dopusti osnivanje sindikata pod svojim krovom? Kakav su spor (ili bar razgovor) mogli otpočeti radnici tog poduzeća kad su na prvi nagovještaj krize lani dobili otkaze, mjesecima hodali okolo po fušu, pokušavali preživjeti, a onda su se gazde smilovali i pozvali ih natrag (ma pojavila im se prilika za veliku zaradu), pa ih sad raubaju tako da se radi smjena za smjenom, iz noćne se smjene ide doma na nekoliko sati i vraća natrag na popodnevnu, svi imaju ugovore na određeno vrijeme od 30 dana... A plaća? Minimalna, najnižeg iznosa na koji država naplaćuje svoje poreze i doprinose.
Kako u opisanom slučaju (po)miriti radnike i poslodavce kad se za elementarno kršenje ne samo radničkih prava, već i zakona, ne usuđuju uopće ni dići glas. Ne zato što su kukavice, ljudi bez kičme, jer su stoka sitnog zuba...
Ne! Nego zato što znaju da su zadnji za koje bi netko dignuo glas, poslao inspekciju, zaštitio im prava. Zato što znaju da nijedno od zakonskih rješenja koja se ugrađuju u Zakon o radu i druge akte kojim se regulira svijet rada, u kojima im je oduzeto i pravo na apoziciju radnik nisu napisana za njih, nego za poslodavce.
I u slučaju mirenja radnik je strana u sporu, a ne radnik, radnik je sporedan u nastojanju da se smanji priljev predmeta na sudove, smanje zaostaci na sudovima...
Radnik više uopće nema interesa ići na sud tražiti zaštitu svojih prava. Nema novac, nema vremena (mora hraniti obitelj), pa ni ne ulazi u spor. Pa onda ni jedanaest kvalificiranih miritelja, koliko ih je u Međimurskoj županiji, ne dolazi ni u priliku miriti bilo koga.
Ako u ogdinu i pol dana otako imamo miritelje nije bilo nijednog mirenja – znači li to da u Međimurju nema sporova? Treba li nabrajati poduzeća u kojima ključa ispod površine, u kojima ljudi škrguću zubima, trpe? U kojima je načelo društveno odgovornog poslovanja samo lijepa ideja iz teorije? Mirno rješavanje sporova? Uvijek. Samo prije lijepih teorija treba zaviriti u stvarnost. I ne graditi nove institute na nečem što smo trebali napraviti (kolektivni ugovori), a nismo, pa nam je svaka nova građevina na klimavim temeljima.

P.S.
Poduzeće o kojem sam napisao nekoliko rečenica nije izmišljeno, stvarno je, dobilo je i Zlatnu kunu (makar su ljudi u lukrativnoj djelatnosti mizerno plaćeni), ali o imenima ne mogu. Rekli su mi ljudi – nemoj slučajno za nas ništ napisati, odma letimo svi opet na cestu. A vidiš kak je s poslom... Vidim. Vidi li to još netko, važniji netko od novinara?