OSOBNI POGLED

Nakon mnogih uvreda i poniženja, koja sam svojedobno pretrpio pokušavajući progurati ideju o spomeniku Oproštaj, nije me osobito povrijedilo, a ponajmanje iznenadilo nespominjanje mog imena na nedavnoj svečanosti otkrivanja tog doista prelijepog umjetničkog djela. Koga briga - ostvario sam svoju ideju i postigao cilj, pa sam se mogao bezbrižno osmjehivati i zabavljati gledajući slavljeničko paradiranje na televiziji.
Doduše, u trenutku blagoslivljanja spomenika spopao me nelagodan osjećaj da je time blagoslovljena i poveća količinu nepoštenja i nečovječnosti koja je pratila njegovu izgradnju. Ali, što možemo, mi Hrvati ne oskudijevamo u dobrim idejama, pa ni u srčanosti njihova ostvarivanja, ali na kraju uspijevamo svaku plemenitu zamisao - uključujući čak i onu o vlastitoj državi - ispuniti tolikom količinom žuči i prljavštine da jedva sliči svome prauzoru. Kao po nekom prokletstvu, uvijek se nađu pojedinci koji na tuđem trudu, nevinom idealizmu i kreativnosti nastoje oprati svoje lice i profitirati, pa i pod cijenu toga da cijela ideja u konačnici izgubi izvornu čestitost i estetičnost.
Naglašavam tu činjenicu jer se nebrojeno puta pokazalo da kada neka plemenita zamisao ostane bez duhovne poveznice s idejnim začetnikom, redovito dolazi do njezina iskrivljavanja i zamagljivanja konačne svrhe i smisla.
Nešto slično dogodilo se i spomeniku Oproštaj. Šteta, jer ako je neki projekt zavrijedio ostati čist i zaštićen od ljudske zlobe i pokvarenosti od početka do kraja, onda je to svakako Oproštaj. Ali ne, mi smo čak i tu plemenitu ideju umrljali zavišću, osvetom i mržnjom, a to svakako nisu dobri temelji za stvaranje nečega što je vezano za ljubav i vjernost. Zato smo u konačnici dobili spomenik kojemu „nešto fali“. Što?
Nakon svađe i prevrata u Zrinskoj gardi 2006. godine, projekt Oproštaj preuzeli su ljudi koji s izvornom idejom nisu imali ništa. No, najvažniji dio posla do tada je već bio završen, pa se činilo kako nemaju više što pokvariti. Na žalost, nije bilo tako: otuđenost od izvorne ideje neminovno ih je navela na nekoliko krivih poteza, a jedan od njih je svakako bio - lokacija. Prema prvotnoj zamisli, skulpturu je trebalo pozicionirati na mjestu na kojem je predsjednik Stjepan Mesić 2006. postavio kamen-temeljac - točno u središnjem dijelu prostora između palače i ulaznog bastiona. Centriranje spomenika na tom mjestu omogućilo bi ravnomjerno, nasuprotno postavljanje auditorija, što je iznimno važan detalj s obzirom na zamišljenu viziju i misiju spomenika kao objekta pokraj kojega su se u budućnosti trebale održavati različite kulturne priredbe. Sada je spomenik postavljen gotovo pod strehom palače, pokraj njezina ulaza, što će bitno suziti mogućnost okupljanja većeg broja ljudi i njihov ravnomjeran razmještaj nasuprot skulpturi. Budući organizator neke priredbe zacijelo će pokušati riješiti taj propust postavljanjem auditorija nešto dalje od spomenika, bliže ulaznom bastionu, no okupljenoj će publici spomenik tada biti sa strane i djelomice okrenut leđima. To je stvarno nemoguća kombinacija i nevjerojatan propust koji se mogao dogoditi samo ljudima koji nisu imali širu viziju cijelog projekta.
Stisnut u sjenu palače, spomenik je izgubio dominantnu poziciju u dvorišnom dijelu Staroga grada, a usredotočenost promatrača narušava i tek nekoliko metara udaljena spomen-ploča NOB-a. Preveliko, nametljivo i nadasve neprikladno postolje od bijelog bračkog kamena sasvim je „ohladilo“ skulpturu i oduzelo joj očekivanu i željenu toplinu, intimnost, bliskost, jednostavnost i pristupačnost. Oproštaj je u osnovi bio zamišljen kao priča, nešto manje kao skulptura, pa tek potom kao spomenik. Sada u osnovi imamo spomenik, nešto manje skulpturu, a priča je sasvim zanemarena i ostavljena maštovitim turističkim i muzejskim vodičima koji bi znatiželjne turiste trebali uvjeriti u suprotno. Zahvaljujući, dakle, promašenoj lokaciji, pogrešno odabranom postolju i groznoj okolnoj batudi, dirljiva priča o jednom povijesnom događaju pretvorena je u (nadgrobni) spomenik koji nema dušu, djeluje prazno, blijedo, anemično i jedva diše.
Šteta, jer se sve to moglo riješiti na jednosatnom okruglom stolu s članovima Prosudbene komisije za izgradnju spomenika u kojoj su sjedila čak četiri akademika iz Zagreba i nekolicina uglednih domaćih stručnjaka.
Ali nakon mog odlaska iz garde i napuštanja projekta Oproštaj, članove te komisije - što je doista neshvatljivo - ne samo da više nitko nije kontaktirao niti išta pitao o lokaciji, postolju i drugim važnim pojedinostima, nego ih nitko nije ni pozvao na otkrivanje spomenika, premda su upravo oni odigrali ključnu ulogu: odabir idejnog rješenja skulptora Vene Jerkovića. To nije samo šteta, nego i sramota. I još nešto, skulptor nije odabrao ni postolje ni lokaciju, nego je netko to učinio na svoju ruku. Tko?
Moje viđenje spomenika, kako sam ga ovdje iznio, nema namjeru biti pretenciozno, a ponajmanje očekujem da bude shvaćeno kao stručna ekspertiza, no vrijedno je utoliko što proizlazi iz nedvojbenog autorstva same ideje o podizanju tog spomenika i osmišljavanja njegove vizije i misije, o čemu se izvorni tekst može i danas pročitati na internetu pod naslovom Moralni i etički temelji inicijative Zrinske garde Čakovec za izgradnju spomenika Zrinskima u Čakovcu.
Osim toga, pravo laičke recenzije temeljim i na silnim uvredama koja sam doživio pokušavajući progurati ideju Oproštaja. Pisani trag o tome ostao je zabilježen u Kajkavskom kolendaru 2006. u kojem sam, među ostalim, počašćen laskavom titulom „žepnog diktatora“ (!?) te u lokalnom listu u kojem sam iste godine osvanuo na naslovnici sa „zastrašujućom“ optužnicom: Bacinger prevario predsjednika Mesića o lokaciji spomenika Oproštaj!
U to sam vrijeme primao i trpio smišljene i orkestrirane udarce sa svih strana, dok su se drugi besramno gnijezdili i udomaćivali na mojim idejama i projektima, a neki se bogami i dobro uhljebili. Istodobno je naš zluradi intelektualni, politički i kulturni milje šutio kao zaliven. No, na svečanosti otkrivanja spomenika svi su se oni, ponosni i okićeni lentama i zvučnim naslovima, okupili i vodili tobože umne razgovore o netom završenom projektu. Tek je jedan jedini novinar kasnije u svom izvješću sramežljivo primijetio kako Zlatko Bacinger na svečanosti nije ni spomenut. Ako nekome nije jasno zašto - neka se vrati na početak ovog teksta.
Unatoč svemu, predobro poznajem ovdašnji mentalitet da bih nekome nešto pojedinačno zamjerio, štoviše, mjerodavne gradske i županijske dužnosnike - ukoliko žele spriječiti daljnju devastaciju brenda Zrinskih - htio bih ohrabriti činjenicom da s jednim potpuno promašenim spomenikom i jednim čija je nesumnjiva ljepota narušena krivom lokacijom i ružnim postoljem, nije sve izgubljeno. Vjerodostojna ekipa znala bi Zrinske još uvijek «prodati» kao prvoklasan turistički proizvod. Dakako, pod uvjetom da se što prije poduzmu najnužnije mjere u cilju ozbiljnijeg, sustavnijeg i studioznijeg pristupa tom problemu, a posebice imenovanjem posebnog stručnog povjerenstva sa zadaćom osmišljavanja vizije i misije te konkretnih aktivnosti i projekata brenda Zrinskih.

P.S.
Zahvaljujući spomenutim promašajima i zastranjivanjima, dosadašnji je kampanjski pristup iznjedrio podsmješljivu kovanicu - „zrinskomanija“. Vrlo ružna riječ s kojom je njezin autor vjerojatno htio ukazati na mentalno stanje onih pojedinaca koje smo začudnom popustljivošću i nemarnim odnosom prema kulturno-povijesnoj baštini potaknuli da si umisle kako se žrtvuju za Međimurje i Zrinske, a u stvarnosti rade na štetu te baštine, za svoj interes i svoju promociju. Ako je tome doista tako, onda jao si ga nama - i Zrinskima.