Pa da, Međimurci su, to se odmah vidi!

Kad god s ne malim veseljem pa i ponosom vidim, čujem ili na drugi način saznajem za uspješan nastup naših, međimurskih pjevačkih zborova negdje „u svijetu“ – a ne podcjenjujući druge, najčešće su to zborovi „Josip Štolcer Slavenski“ iz Čakovca i „Josip Vrhovski“ iz Nedelišča – kroz glavu mi proleti koješta, ali najjače „zasvijetle“ dvije stvari. (Nisu baš „stvari“ u fizičkom, materijalnom smislu, ali tako se to kaže.) Jedna je prije osam mjeseci, lani na početku ljeta, mogla proslaviti svoj zlatni jubilej, punu pedesetogodišnjicu – ali nije jer je se nitko nije sjetio, premda je neki, ne mnogi ali neki ipak, još drže pohranjenu u nekom dubokom kutku svojega pamćenja u kojemu bi također bilo dobro ponekad „napraviti inventuru“.
Dakle: i u ono davno (?) doba kad su današnji, recimo, šezdesetpetogodišnjaci – u tu dugačku imenicu muškoga roda uključene su i osobe ženskoga roda – bili pedeset godina mlađi, održavale su se „republičke smotre“ osnovnoškolskih pjevačkih zborova; te godine bila je u Zagrebu. Na njoj je bilo mjesta za dvanaest zborova, onih koji se po strogom sustavu „predtakmičenja“ (danas bi se reklo „kvalifikacija“) na natjecanjima po općinama, kotarima, okruzima, oblastima, zajednicama općina i tko-zna-kakvim-sve-još pokažu vrijednima i dostojnima – ponekad i tako što je „žiri“ znao da mora žmirnuti bar na jedno ako ne i na oba oka.
Na takvoj smotri u Čakovcu prof. Marijan Zuber, kao direktor Muzičke škole u Varaždinu i dirigent njenog u Europi poznatoga zbora velik autoritet, inzistirao je da iz ove „regije“ u Zagreb ide zbor jedne međimurske (seoske!!) škole. Inzistirao je jer se tradicionalno mislilo da u konkurenciju za „finale“ ulaze samo gradske škole, a on je smatrao – na kraju se pokazalo da je imao pravo – da taj zbor, jedini seoski u cijeloj Republici, zaslužuje, itd.
Ne treba ni pitati ni pripovijedati što je za sedamdesetak djece, među kojima je bilo i takvih koji dotad vlak nisu ni vidjeli a kamoli se vozili u onim tada još drvenim kutijama kao na Divljem zapadu, značilo ići ne u grad nego u velegrad Zagreb; za njihove roditelje opremiti djecu da u tome velegradu ne pokazuju svoju jednostavnost koja je nerijetko bila sinonim za siromaštvo; napokon i za njihova zborovođu – tada su Zagrebu na koncertima dirigirali Lovro von Matačić, Boris Papandopulo i Emil Cossetto, a sada eto i taj „anonimus“! S pravom je potom znao svojim kolegama reći u šali: „Kaj buš ti meni pripovedal i mene vučil!? Znaš ti opče kaj je to Glazbeni zavod? Si morti bil tam? Niti si ga zvuna ne videl, a da i jesi, nutri te tak-i-tak ne bi niti pustili! a ne kaj bi bil v Glazbenom zavodu v Zagrebu? A si morti tam i dirigiral? Ja, vidiš, jesem!!“
No, o drugome je riječ. Dok prije nastupa na podiju u Glazbenom zavodu nitko nije ni znao ni pitao za tu skromnu i mirnu dječicu – bilo im je do u tančine rečeno kako se treba ponašati i na što paziti, a ona su znala da moraju slušati i pokazati se kulturnima a ne kao na paši – a poslije otpjevanoga programa svi su htjeli znati odakle su ti seljačići koji tako pjevaju. A kad su saznali, svi su najednom bili pametni: „ Pa da! Međimurci su – to se odmah vidi, kakve samo glasove imaju.!! Ko slavuji! Kakvi bi tek bili da se školuju!?“ I tako dalje, i tako dalje
Druga „stvar“ je u novinama ostala zabilježena ovako:
„Međimurci u Sloveniji. Dne 31. januara 1920. dao je naš dični pjevački zbor iz Macinca koncert u Ptuju u Štajerskoj. Zanimanje je za taj koncert među ptujskim Slovencima bilo veliko. Gradsko se kazalište napunilo do zadnjeg mjesta. Prije koncerta pozdravio je g. V. Žganec srdačnim govorom braću Slovence i protumačio im karakter naše međimurske pjesme kao i svrhu dolaska pjevačkog Zbora iz Macinca. Zatim je uslijedio sam koncert. Odmah iza otpjevane prve točke provalila je upravo bura pljeskanja i odobravanja. A znademo, da braća Slovenci nijesu tako darežljiva s pljeskanjem kao mi vatreni Hrvati. Vrhunac oduševljenja bio je postignut, kad je seljačka djevojka Jelena Šafarić lijepim sopranom otpjevala dvije solo točke. Čovjek ne bi vjerovao, kad je gledao kako ona sigurnim korakom dolazi na pozornicu i još sigurnijim glasom začarava najotmjenije općinstvo, da bi nešto slična mogla dati jedna neškolovana pjevačica. Napetost publike ostala je jednaka do konca. Nekoje su se točke – a bilo je svih točaka 16 – morale ponavljati.
Samo je ogromna šteta, što je pozornica kazališta nimalo akustična, pa se glas pjevača nekako gubio među onim kulisama te nije mogao doći do pravog svog izražaja. U protivnom slučaju bio bi dojam na općinstvo još silniji.
Iza koncerta nastavila se u „Narodnom Domu“ nevezana zabava, na koju je došla najodličnija slovenska inteligencija iz Ptuja i okolice. Prof. Dr. Komlanec lijepim je govorom pozdravio zbor i njegove predstavnike g. Lipnjaka i Žganca. U svom je govoru naglasio kako je to prvi seljački zbor koji dolazi iza ujedinjenja u Sloveniju, pa da je upravo taj zbor dokazao kulturnu visinu nas Jugoslavena, pogotovo našeg seljaka, na kojoj visini možda ne stoji ni seljak mnogih velikih naroda. – Zahvalio mu je g. Lipnjak. Cijela je večer protekla u najljepšem raspoloženju. Neprestano se izmjenjivala hrvatska i slovenačka pjesma. Drugi dan pjevali su naši Macinčani u župnoj crkvi staroslavensku misu od Kukle.
Ptujski su Slovenci, oduševljeni našom pjesmom, obećali, da će sve poduzeti, da naši Macinčani idu u Maribor, Celje i Ljubljanu, da se i tamo ori slatki romon naše hrvatske međimurske pjesme, da i tamo dokumentiramo, da su „Slovenec, Srbin i Hrvat – za uvijek bratu brat“.
Eto, tako je to bilo prije devedeset godina. Bilo pa, nažalost, prošlo u zaborav, iako potomci onih Macinčara nastavljaju tradiciju u zboru „Josip Vrhovski“.