PISAC PO „ZAKONU TALENTA“

Za onoga komu je „dobra“ osobina da „teško pamti, a brzo zaboravlja“, a takvih nas ima ne malo, trideset godina od nečije smrti dovoljno je dugo vrijeme da bude „opravdan“ razlog za ono „brzo zaboravljanje“. Zato nije čudno što danas gotovo nitko više ne zna za Jakova Sekulića, a i oni koji to ne priznaju samo ga se s manjom ili većom mukom prisjećaju. Možda zato što „ni bil naš domači“, ali vrijedi ga se sjetiti jer je u Čakovcu proveo dobru trećinu svojega aktivnoga, inače vrlo zanimljivoga života.
Jakov Sekulić, dakle, rođen 25. srpnja 1906. u Lovincu, kod Gospića, potekao je iz siromašnije ličke seoske obitelji i u njoj za vrijeme Prvoga svjetskoga rata završio samo četiri razreda tadašnje „pučke“ škole. Siromaštvo, pojačano ratnim nestašicama i poratnim gospodarskim krizama, potaknulo je njegov odlazak u Zagreb „na zanat“. Nije se najbolje snašao niti je bio najbolje sreće: mijenjao je „majstore“ i poslodavce, uglavnom vrlo grube prema svojim „šegrtima“, a ako se mnoge stranice iz njegovih knjiga shvate kao odraz ili čak opis onoga što je sam proživljavao, pokušavao je biti tesar, pa kovač, potom košarač, da bi na kraju, 1923. godine, završio kao pekarski radnik i u tadašnjim okolnostima lako prišao radničkom pokretu. Mukotrpan život i naporan rad bili su dobri uvjeti da se fizički iscrpi i teško oboli, a sudjelovanje u radničkim aktivnostima bilo je razlog i povod policijskim progonima kojih je kruna bio 1934. godine izgon iz Zagreba na deset godina. Ipak je uspio vratiti se, pa je od 1940. godine bio zaposlen u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici, a iz nje je 1943. godine bio odveden u zatvor koji je, samo nekom srećom, ipak preživio.
Poslije rata bio je namješten u Društvu književnika Hrvatske, pa u Nakladnom zavodu Hrvatske te u zagrebačkoj Tržnoj upravi u kojoj je 1958. godine bio umirovljen. Kroničari njegova života ne spominju razloge, a nerijetko ni činjenicu da je od 1959. godine živio u Čakovcu, nego najčešće iznose samo „suhi“ podatak da je tu, kako je naprijed navedeno, 13. listopada 1983. umro
Ono što Sekulića čini posebnoga i trajnoga spomena vrijednim ono je po čemu je taj izučeni pekar ušao i u povijest hrvatske književnosti. Jedan je stručnjak za takve stvari to označio riječima: „Malo po zakonu talenta a malo pod utjecajem književnog pokreta ‘socijalne literature’, Sekulić je počeo pisati prozu“ i objavljivati u književnim časopisima. Tako mu je, osim drugoga, 1936. godine bio objavljen kraći roman „Mi pravimo kruh“. Premda još po mnogočemu početnički, odmah je bio priznat kao značajna pojava u struji socijalne književnosti. Dvije godine kasnije objavio je „znatno zreliji“ roman „Naše djetinjstvo“, a još dvije godine potom također roman „Za srećom“ za koji kritika kaže „da ide u red onih naših proznih knjiga koje posjeduju trajnu vrijednost“.
Poslije rata surađivao je u mjesečnicima i podliscima dnevnika, a onda se 1950. godine pojavio roman „Četvrta godina“ kojemu je 1954. slijedila knjiga pripovijedaka „Tijesni puti“ i za njom 1955. pripovijest za djecu – malu i veliku – „Guguov nasljednik“ 1955. , a niz završavaju još dva romana: „Prvi koraci“ 1957. i „Čovjek u svojoj sjeni“ 1969. godine. Ne možemo se ovdje baviti makar i najkraćom analizom tog opusa koji ni za profesionalnoga književnika ne bi bio malen, a umjesto ocjene, neka bude dovoljno reći da su pojedina djela uvijek izdavali u to vrijeme „ najjači“ izdavači.

P.S. Tek što sam uredništvu predao prethodnu „Sitnicu“ o tome kako je Čakovec prvi na hrvatskom tlu dobio javnu električnu rasvjetu –, kao nekim čudom saznao sam da je nedavno na televiziji bio prikazan Šibenik kao grad koji je „prvi na svijetu“ imao hidrocentralu i bio rasvijetljen „ na struju“.(To prodajem kako sam kupio i ne smatram se odgovornim za to.) Dva dana potom, dobio sam u ruke časopis kojemu se ne može poreći stručnost upravo u tome i u njemu pod naslovom „Šibenik nije prvi osvijetljen električnom strujom“ pročitao među ostalim:
„U Slobodnoj Dalmaciji od 15. srpnja 2013. osvanuo je krupan – i sadržajno upečatljiv – naslov: Prvi osvijetljeni grad u svijetu je naš Šibenik. U napisu stoji kako je 28. kolovoza 1895. puštena u pogon HE Krka, dalekovod do Šibenika i javna rasvjeta u predjelu Dobrića, samo dva dana nakon prve hidroelektrane u svijetu na rijeci Niagari, čime je Šibenik postao prvi grad u svijetu (dakako, rasvijetljen električnom rasvjetom).“ Mnogo kasnije, ali u vezi s tim ili na temelju toga, 28. kolovoza proglašen je „Danom Hrvatske elektroprivrede“ ili skraćeno „HEP-a“.
Na pitanje „Je li tomu tako?“ slijedi i odgovor prema kojemu su prije Šibenika kod nas „elektrikom“ osvijetljeni bili – samo o tome je ovdje riječ! – redom Županja (1883. godine), Vodnjan (1889.), Đurđenovac (1891.), Rijeka (1892.), Čakovec (1893.), Bakar i Zadar (1894.), a zamalo i Varaždin (17. prosinca 1895). Ne uzimajući ovdje u obzir i neke druge ne nevažne okolnosti koje bi Čakovcu išle u prilog, neka bude dovoljno „baciti oko“ na zemljovid, pa vidjeti tko nam je na velikom prostoru sjever(ozapad)ne Hrvatske najbliži i možda čak „prviji“ od nas!! Bilo bi mi drago kad bi to shvatili i priznali i oni koji su, navodno, „struju oduvijek imali“, pa se ne moraju sjećati nikakvih „vampolica“, „olenki“, „posveta“ i sličnih stvari iz zaboravljene starine!!! (Vidi „P.S.“ u prethodnoj [1. o. mj.] „Sitnici“!)