Kolumne 12.11.2009. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:35.

O granici treba odlučiti narod, a ne političari

PISMO IZ ZAGREBA

Samo mijena stalna jest. Ili, ovo je – izgleda – godina odlazaka. Na žalost, ne i godina dolazaka novih lica na političkoj sceni. Odlaskom je najveći prasak izazvao Ivo Sanader, bivši premijer koji je godinama glumio uspješnog političara, demokrata, političkog i ekonomskog reformatora, socijalno osjetljivog i pravednog vođu, europsku veličinu te jamca pravne i pravedne Hrvatske. A ispostavilo se da je, zapravo, bio naj-
običniji šmirant. S političke pozornice odlazi, u ovome desetljeću po značaju drugi hrvatski političar, Stjepan Mesić koji je bio šef Sabora i Vlade te predsjednik dviju država, Jugoslavije i Hrvatske. Tko je u ovome desetljeću taj broj jedan? Sanader? Ne, Sanader je najveće razočaranje. Broj jedan je Ivica Račan. Gospodin čistih ruku. Gospodin bez ijedne afere. Gospodin koji nije – usprkos tome što je političar – nikada lagao. Gospodin koji nije varao narod poput, recimo, Sanadera. Gospodin koji nije za svijet imao jedno, tobože demokratsko, a za domaću uporabu drugo, bahato, autokratsko, pravo lice. Za nekoliko dana iz politike će otići i potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić, predsjednica nekad značajnog HSLS-a. Je li njezin odlazak iznenađenje?
Odlazi i Đ. Adlešić
Odlazak mi je Đ. Adlešić otkrila još prošle godine, a kako je to bio razgovor u četiri oka, o njezinoj odluci nisam niti pisao niti govorio. Što je protiv pravila lešinarskog novinarstva, ali je u skladu s moralnim i, ako baš hoćete, gospodskim navadama. Zbog čega odlazi Đurđa Adlešić? Zato što je, kaže, umorna. Svoje će mjesto prepustiti mlađima, a pomagat će im onoliko koliko će to oni sami htjeti. Nakon što između Darinka Kosora, Međimurca Dražena Bregleca i Davora Žmegača liberali izaberu novog vođu, Đ. Adlešić će mu prepustiti i mjesto u Vladi. Što je doista fer, odnosno, častan postupak. Na nečastan je način u zakašnjelu političku mirovinu otišao Anto Đapić. On, zapravo, ni nije otišao, nije se dobrovoljno povukao, već su ga – potjerali. Tko? Na odlazak su ga prisilili dojučerašnji stranački drugovi. Otjerale su ga afere. Otjerali su ga porazi. Jedan veći od drugoga. Ako je bijeg Sanadera s mjesta predsjednika Vlade za Hrvatsku pozitivniji događaj i od samog izlaska iz krize (jer sa Sanaderom iz krize ne bismo izašli nikad), a jest, tada je odlazak Đapića dobrodošlo, ali još uvijek tek minimalno moralno raskuživanje političke scene. Otišao je iz aktivne politike lažni magistar, lažno reformiran poklonik pavelićevštine i lažni promicatelj interesa HSP-a. Naime, Đapić je otišao tek kada je rastjerao većinu svojih suradnika zato što su se usudili poluglasno kritizirati njegov despotizam i tek kada je HSP pretvorio u marginalnu stranku.
Đapić je samo fulirao
Đapić je došao na čelo HSP-a – tvrdi (sjeća li ga se još tko?) Dobroslav Paraga – pučem na kutinskome saboru, kako bi – svjedoče o tome transkripti iz Tuđmanova ureda – bio, ako to poželi tadašnji predsjednik RH, HDZ-ov trojanski konj. Zapravo, Đapić je u 16 godina autokratske vladavine HSP-om jedino uspio Tuđmanu i Sanaderu čuvati glasače desnog biračkog tijela. Čak i nakon što je 2003. pogazio obećanje da će HSP – pobijedi li HDZ – u njegovu Vladu, Đapić je nastavio komplot sa Sanaderom. Usprkos tome što se HSP na parlamentarnim izborima 2007. uspio izboriti tek za jedno mjesto u parlamentu, Đapić nije želio odstupiti. I dalje je buncao kako je upravo on jamac HSP-ova oporavka. U posljednje dvije godine uspjelo mu je istjerati iz stranke gotovo sve u javnosti uvažavane pravaše. Zbog nevjerojatnih kompromisa, prije svega nečasnog, a nakon toga i kažnjivog prepisivanja magisterija, uz pomoć isluženog Mate Granića gotovo redikuloznog bojanja crnih u košulje pastelnih boja, ugađanje vlastitoj taštini cjelovečernjim dokumentarcem Jakova Sedlara, koristoljubivim dovođenjem pod svoje skute u privredni kriminal do guše uvaljenog slavonskog tajkuna Zeca, neuvjerljivog prijateljevanja, a ubrzo i neprijateljevanja s Branimirom Glavašem... Đapić je otišao usamljen i prezren u ropotarnicu političkih fuliranata.
Nemaju oni za to reflekse
Iako se jednoga trenutka javno odrekao Pavelićevih slika, nacističkih pozdrava i simpatija prema NDH-u, Đapić se na odlasku vratio svojim političkim korijenima. Naime, svoje je drugove pozdravio sa: „Za dom spremni!“ Ne brine me gesta rashodovanog i marginaliziranog Đapića, već šutnja cjelokupne (političke) javnosti. Brine me šutnja Vlade. Karamarkova i Bajićeva šutnja. Brine me šutnja sada već gotovo čitave čete kandidata za predsjednika države. Zbog čega niti jedan predsjednički kandidat za Pantovčak nije samoinicijativno reagirao na Đapićevo propagiranje ustaštva? Zbog čega se niti jedan kandidat nije zgrozio nad činjenicom da su svi govornici, osim novoustoličenoga predsjednika HSP-a Daniela Srba, s govornice uzvikivali: „Za dom spremni!“?! Zar im je nevažno da se na saboru jedne još uvijek parlamentarne stranke tako otvoreno koketira s ustaštvom?! Naravno, nemam nikakvih dvojbi dijele li, primjerice, Ivo Josipović ili Vesna Pusić, ili ne dijele političke stavove velike većine HSP-ovih sabornika. Ne dijele. Brine me to što političari reagiraju tek kada ih netko pogura. Naslućujem i razloge zbog kojih predsjednički kandidati nisu reagirali pravovremeno i oštro. Prvi je što osluškuju koliko to sve učestalije i sve perfidnije koketiranje s ustaštvom javnosti smeta. Drugi razlog nereagiranja leži u zaokupljenosti sobom. Treći razlog kalkuliranja je nedovoljno hrabrosti, strasti i političkih refleksa.
Dosljedni u nedosljednosti
A većini saborskih zastupnika uz strast, reflekse i hrabrost manjka i dosljednost. Sjetite se - prije šest mjeseci zastupnici u Hrvatskome saboru kolektivno su se zakleli da članstvo u EU neće kupovati teritorijem. Prije samo šest mjeseci grmili su kako neće pristati na slovenske ucjene. U tome su ih podržali svi mediji. Nitko ozbiljan i relevantan, ni u politici, ni u medijima, ni u udrugama civilnoga društva, ni u redovima stručnjaka za međunarodno pravo nije se protivio tom principijelnom stavu. Nakon što je shvatila da sa Slovencima nema dogovora, Vlada je od Sabora tražila odluku da se granični spor sa Slovencima rješava na sudu u Hamburgu ili Haagu. Parlament je takvu odluku donio jednoglasno. Danas većina tih istih zastupnika – bez Sanadera za govornicom – zagovara u potpunosti oprečan stav - političko, a ne sudsko rješavanje spora. Naravno, demagozi pokušavaju javnost uvjeriti kako je arbitraža isto što i sud. A tko su suci u arbitražnom „sudu“? Ugledni suci međunarodnoga prava. Kako se zovu? E, pa to se još, navodno, ne zna. Ali znamo da se arbitražom ne presuđuje, već – određuje. Što će sve na arbitražnu odluku utjecati? Uz pravo, i politički interesi. Saborski demagozi poučavali su javnost kako je – želimo li u europsko društvo – potreban kompromis. Ako se u tom kompromisu mi odričemo dijela teritorija ili suvereniteta nad terotorijem, čega se to odriče Slovenija? Ucjene?! Profesionalni domoljubi koji su se sa Sanaderom zaklinjali da neće bez suda Slovencima dati ni pedalj hrvatskog teritorija sada ga se – pristajanjem na arbitražu – odriču. U ime građana koji ih za to nisu ovlastili. Političari nisu Hrvatska, pa ne mogu u ime Hrvatske ni odlučivati o promjeni granica. Hrvatska su, prije svega, građani – poučila je, ne tako davno, hrvatske političare američka državna tajnica M. Olbright – i oni, a ne bilo koja većina u Saboru - trebaju odlučiti pristaju li na arbitražu. Kako će o tome odlučiti? Na referendumu. Kao i Slovenci koji će učiniti sve ne bi li ostvarili svoj cilj. Ulagivanjem EU, nedosljednošću i pristajanjem da se o granicama odlučuje umjesto na sudu političkim dogovorom, nitko nas u EU neće cijeniti. Ono što će, eventualno, dobiti Slovenci, tražit će – na isti način – i Srbija, i Crna Gora, i BiH. Narod ima pravo odlučiti o svojoj sudbini jer na političkoj pozornici nema niti jednog punokrvnog državnika, vizionara i stratega. Naravno, Međimurec Dragutin Lesar i ovaj je put bio principijelan. Nije bio – poput većine SDP-ovaca – „konstruktivno suzdržan“ (nakon te Milanovićeve konstatacije prolomio se sabornicom smijeh), nije bio Lesar niti ZA. Glasao je – PROTIV. Kao i predsjednički kandidat Josipović, SDP-ovci Pančić, Vrbat i Vinković, IDS-ov predsjednički kandidat Kajin, HSU-ov Hrelja, HDSSB-ov Grubišić i HSP-ov Srb.

P.S.
Čim je inauguriran, napisao sam da ne očekujem čuda od Obame. I čuda se, naravno, ne događaju. Niti će se dogoditi. Pa, ipak, Obama razoružava stilom. Odličan je komunikator. Ne spušta se na razinu nižerazredne estrade. Ali se zato našem predsjedniku zna dogoditi strmoglav pad kriterija. Tako se u jednome intervjuu upustio u raspravu treba li Johnnyju Štuliću, legendarnom vođi Azre, Hrvatska dati putovnicu. Ako za to ima uvjete – treba. No, da bi mu Hrvatska dala putovnicu, Štulić mora podnijeti zahtjev. Hoće li to Štulić učiniti? Neće. Uostalom, izjavio je Johnny da ne želi u zemlju – mislio je na Hrvatsku – koja je okupirana (popis talentiranih nije ujedno i popis dobrih ljudi). Zna li za tu Štulićevu izjavu hrvatski predsjednik? Da je znao, zauzeo bi, vjerujem, drukčiji stav. No, neznanje ni predsjednika ne može osloboditi odgovornosti za vlastite riječi. Predsjednik, naravno, može slušati i narodnjake, može se privatno družiti s kim god poželi, ali je doista neprilično – i zbog desetaka hrvatskih glazbenika, i zbog dojma koji na građane tim potezom ostavlja predsjednik-građanin - da u službeni posjet primi pjevača narodnjaka Halida Bešlića. Kriterij predsjednika ne smije biti kriterij – masa.

Izvor: 2846