PISMO IZ ZAGREBA

Nakaradno smo društvo, s nakaradnom vlašću i još nakaradnijim institucijama koje izruguju smisao demokracije, slobode pojedinaca te smisao države. Dva desetljeća duga negativna selekcija obezvrijedila je znanje, poštenje, marnost, rad, solidarnost, stručnost te u talentiranih, školovanih i pametnih ubija ambiciju. A o tome svjedoče barem dva, tri događaja dnevno. I zbog svih se tih izopačenosti pristojni ljudi srame. U ime besramnika. A besramnici su sve brojniji, moćniji i povezaniji. Počet ću od najbenignijega: Miroslava Škore koji je odavno shvatio da je domoljublje i te kako utrživo. One kojima se ne dopada njegov prizeman, priprost humor ili, ne daj Bože, njegova glazba ili glazba koju on preferira, olako će svrstati u hrvatomrsce. Kako drugačije protumačiti njegov bahat odgovor na kritike nove HTV-ove emisije “Država, selo, grad”?! Zato što im se nije svidio taj neprobavljiv, neduhovit, diletantski galamatijas, Škoro je kritičare počastio ovom izvaljotinom: “Ne čitam kritike. Nekima smeta što se konačno vrte hrvatske pjesme.” Tko ne čita kritike? Onaj kojemu nije stalo do mišljenja kritičara. Ali takvi se autori ne zamaraju ni negativnim kritikama, ali ni, bogami, panegiricima. Ako ih ne čitaju, onda ih ni ne komentiraju. Što radi Škoro? Insinuira. U polemiku o zabavno-glazbenoj emisiji unosi politikanstvo.
Nema ničeg vrijednog
Poručuje - ne bi ti hrvatomrsci pisali loše da se junak Škoro nije usudio u emisiji hrvatske katedrale (ne)duha zapjevati - hrvatski. Hrvatski njima smeta, hrvatski. Kome? Pa onima koji u “Državi, selu, gradu” nisu vidjeli ništa više osim neduhovitosti, improvizacije, zbrda-zdola koncepcije, sviračkog siromaštva i prenapregnute glume. Prodane duše! A što ako im na Hrvatskoj televiziji smeta seljakluk? Što ako u Škorinom konceptu “Države, sela, grada” prepoznaju narušavanje hrvatske kulture i hrvatskih vrijednosti? Što ako ih, zapravo, vrijeđa Škorina improvizacija te tarzansko busanje u hrvatska prsa?! Eto, ni moja malenkost nije pronašla ama baš niti jedan vrijednosan element zbog kojeg bi emisija zaslužila makar i prolaznu ocjenu. Znači li to da mi smeta činjenica da se na HTV-u konačno vrte hrvatske pjesme? Škorino etiketiranje kritičara mizernije je čak i od televizijskog uboštva zvanog “Država, selo, grad”. Je li to moja malenkost pogođena Škorinom bljuvotinom o netrpeljivosti prema hrvatskim pjesmama? Nimalo. Uostalom, do danas o Škorinoj emisiji nisam niti pisao, niti govorio. Naprosto mi je dodijalo profesionalno hrvatstvo jer na domoljublju nisam nikada niti zarađivao niti skupljao poene niti stvarao karijeru. Ali sam - k vragu i skromnost - domovini dao više od profesionalnih Hrvata. I u ratu i u miru.
Zbrisali su iz Vukovara
Mogao sam, uostalom, biti još jedno ime na popisu prekobrojnih branitelja. Bio sam na mnogim ratištima. Dovodio sam na mnoge prve crte bojišta ugledne umjetnike, za što sam dobio spomenicu. Jedan sam od rijetkih, uz Zvonka Torjanca, iz Croatian art Forcesa koji nije regulirao svoj braniteljski status, zbog čega mi je prigovarao i general Slobodan Praljak. Iako me - dok sam s Mustafom Nadarevićem vozio provijant ili uniforme na Sunju te s Ivom Gregurevićem bio za vrijeme napada na prvoj liniji - mogao pogoditi koji zalutali metak ili granata, nisam nosio oružje, nisam pucao i nisam gledao neprijatelja “u oči”. Tek sam dao, poput tisuća drugih, skroman doprinos onima koji su imali svakoga dana glavu u torbi. Zato bi mi bilo neugodno da sam na popisu branitelja. Bilo bi mi neugodno zbog poginulih, ranjenih, zbog njihove djece i roditelja, bilo bi mi neugodno zbog boraca koji su se tukli, zbog onih koji su nas stvarno obranili. I upravo zbog istinskih boraca, treba objaviti registar. Objavi se protive, uglavnom, oni koji su u registru, a da ni dana nisu proveli na bojištu. Recite mi, molim vas, koji se to neustrašiv vukovarski ratnik, i još k tome zarobljenik u srbijanskim logorima, plaši mirnodopskog registra?! Niti jedan. Ali se plaši nekoliko tisuća onih koji imaju status vukovarskih branitelja, a u vrijeme rata su iz Vukovara zbrisali te, eventualno, kako bi barem malo umirili savjest, u Zagrebu prikupljali humanitarnu pomoć.
Registar za 50 dolara
Protiv objave registra branitelja su političari. Zašto oni? Zato što je velik dio političara nezasluženo na tome popisu. Zato što su mnogi političari u registar upisali svoje rođake, prijatelje ili ljubavnice. Protiv objave registra su šefovi prekobrojnih, razjedinjenih braniteljskih udruga. Iz dva razloga. Prvi: od udruge su napravili unosan biznis. Drugi: zadaća im je skrivati kukolj u žitu. Kao što ima pravih i lažnih branitelja, tako se i protiv objave registra izvlače pravi i lažni argumenti. Istina, nekoliko zakona priječi objavu registra, ali se ti zakoni, čak ni ne u hitnome, već redovnome postupku, mogu lako i bezbolno izmijeniti. Laž je da uz objavu registra treba objaviti i ratni put svakoga branitelja. Kao što je notorna laž da bi objava registra hrvatskih branitelja bio svjetski presedan. Ako vas zanima tko je i kada te - čak - i u kojem mjestu “branio SAD u Vijetnamu”, možete to saznati za nepunih 50 dolara. Dakle, za 250 kuna možete dobiti pristup popisu dva milijuna sedamsto tisuća vijetnamskih veterana. Je li to presedan? Nije. Za jednaku svotu novca možete dobiti registar američkih vojnika koji su sudjelovali u Pustinjskoj oluji ili Zaljevskome ratu te mnogim drugim ratovima koje su Amerikanci vodili u prošlom stoljeću. Novi popisi, za rat u Afganistanu ili Iraku, nije dostupan jer se tamo još uvijek debelo biju. Zapravo, neobjava registra je teško politikanstvo i još jedna prijevara hrvatskih građana koju čine rodoljubi po zanimanju.
Jedina svijetla točka na
Prisavlju...
Nepovjerenje u politiku i medije u kombinaciji s negativnom selekcijom rezultiralo je s dva neuspješna natječaja za glavnog ravnatelja HRT-a. No, s tom se tvrdnjom, zasigurno, ne slaže SDP, naročito ne predsjednik saborskog odbora za medije Nenad Stazić. SDP i Stazić tvrde da HDZ neizborom 11. člana Programskog vijeća (iz opozicijske kvote) opstruira izbor ravnatelja te na taj način potpiruje kaos na Prisavlju. Netočno. Problem je daleko složeniji i dugotrajniji. I nije za rasulo na HRT-u kriv samo HDZ. Gotovo jednaku odgovornost snosi i SDP koji se ni kada je bio na vlasti, a niti, naravno, u opoziciji nije (iz)borio za neovisnu poziciju javne televizije. S lošim se zakonom - koji omogućuje bezvlašće na HTV-u - SDP-ovci ponose jer su ga oni kreirali. SDP je ozakonio eksteritorijalnost informativnog programa te nedodirljivost njezina urednika. I HDZ i SDP na Prisavlju su dva desetljeća poticali podobnost i pripadnost, a ne sposobnost i neovisnost, odnosno, principe javnog medija. Nakon što je Hloverka Novak Srzić godinama HRT-ovim informativnim programom vladala kao HDZ-ov aparatčik, gušeći i svaku pomisao na istraživačko, nepristrano novinarstvo, odmah po trećemu siječnju 2000. godine svi su prvaci vladajuće koalicije pohrlili u konobu “Dida” na cjelovečernji razgovor s glavnom, nikad obuzdanom cenzoricom s Prisavlja. SDP je, a kasnije i HDZ, poticao prekomjerno zapošljavanje uglavnom netalentiranih i od politike delegiranih nazovi novinara i urednika. Jedina svijetla točka na Prisavlju u posljednjih nekoliko godina je neizbor ravnatelja. Zašto? Zato što u dva natječaja nije bilo niti jednog kandidata koji bi zadovoljavao i najniže profesionalne kriterije. Mnogi od kandidata za ravnatelja toliko su nekompetentni da ni notornom Veljku Kneževiću koji je, došavši (iz Kockice) na Prisavlje, naredio urednicima: “A sada mi pokažite sobu u kojoj je eter!”, ne bi mogli ni kavu kuhati. Na Prisavlju među 3.600 zaposlenih nema dovoljno dobrih urednika, dovoljno dobrih novinara te dovoljno dobrih menadžera. Na Prisavlju treba otpustiti najmanje tisuću ljudi, smijeniti - prije svega - nekompetentno Programsko vijeće, a potom postaviti privremeno uredništvo i upravu. Zatim donijeti novi zakon (nacrt zakona koji je zgotovio HDZ sličniji je nuklearnom otpadu, nego okviru za stvaranje boljeg HRT-a) te svijećom tražiti prvo glavnog menadžera HRT-a, a nakon njega, i u dogovoru s njim, sposobne, nezavisne i kreativne urednike.

P.S.

Kakvu su samo graju digli tobožnji dušebrižnici zbog objave SMS prepiske ubijenog Ive Pukanića s Ninom Pavićem, suvlasnikom EPH-a, državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, ministrom financija Ivanom Šukerom, Sanaderovom medijskom batinom Ratkom Mačekom, ministrom Božidarom Kalmetom te mnogim drugim pripadnicima nadzemlja pupčanom vrpcom spojenoga s podzemljem!? Za to zadiranje u privatnost - bez sudskog dopuštenja - plaćena je previsoka cijena, kuka jedan od komentatora. I bez tih pornografskih SMS-ova, tvrdi, moglo se doći do istih zaključaka čitajući Nacional. Ali je trebalo upotrijebiti mozak. Kojeg je, čini se, lišena i čitava ta lažna briga o zadiranju u Pukanićevu privatnost. Ne, iz Nacionala se mnogo toga što je objavljeno u SMS porukama nije moglo iščitati. Objava SMS-ova je opravdana zbog nedvojbenog interesa javnosti koja se mogla uvjeriti kako se dva medijska mogula, potpomognuta raznim (političkim) moćnicima, s njom sprdaju. Pritom joj zavlačeći ruku u džep. SMS poruke ukazale su na svu bijedu hrvatske politike i pravosuđa. SMS poruke razotkrile su da ministar financija rješava financijske probleme privatnih novina i radijskih postaja. Iz SMS poruka javnost je mogla saznati da mnogi tekstovi u tjednicima i dnevnicima nisu objavljeni kako bi informirali, već - dezinformirali. I svi oni koji tvrde da ta SMS prepiska nema veze s ubojstvom Ive Pukanića, varaju se. Uostalom, iskusan bivši sudac te odvjetnik specijalist za medije Emil Havkić u jednoj je televizijskoj emisiji rekao: “Pričekajte s tim zaključkom.”