PISMO IZ ZAGREBA

Dokazuje li uhićenje i pritvaranje Damira Polančeca da je vlast napokon počela obračun s velikim, krupnim ribama? Nismo mi te sreće. Ne zatvaraju se krupne, već krepane ribe. Sva ta pompa oko, kako to teatralno zna reći premijerka Jadranka Kosor - borbe s korupciojom do posljednjeg daha, predstava je za naivan puk. Bacanje prašine u oči. Povlačenje za nos. Još jedna politička obmana. Kako se usudim to napisati nakon smijenjenih i pritvorenih čelnika HAC-a i HEP-a, nakon što su privremenim remetinečkim stanarima postali vodeći podravkaši? Pa, je li još u ljeto 2007. godine predsjednik HSS-a Josip Friščić javno upozorio da je iz Podravke isparilo 20 milijuna kuna? Je. Je li to čuo tadašnji i sadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić? Je. Jesu li za mutne poslove u HAC-u, HEP-u, Podravci, Brodosplitu i mnogim drugim državnim tvrtkama, ministarstvima, fondovima znali Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Ivan Šuker, Darko Milinović te preostali članovi Vlade? Jesu. Jesu li Državno odvjetništvo i policiju mediji sustavno i glasno upozoravali na bezbrojne pljačke? Jesu. I što su Bajić, Sanader, Kosor i ostali dio moćničkog društva činili? Ništa, osim što su donositelje loših vijesti – novinare i zviždače – skraćivali za glavu. Godinama se upire i u korupciju na HRT-u, ali državne institucije, kada je Prisavlje u pitanju, spavaju zimski san.

Ako nije kriv, odgovoran jest

Bezbroj se puta u medijima konstatiralo da Ivo Sanader nema u plaćenom porezu pokriće za kupnju kuće u Zagrebu, ali nitko ne reagira. Zašto? Dok ne dobije mig da se obustavlja lovostaj na bivšega premijera kojemu je, vjerujem, dok mu se sugeriralo da napusti kormilo Vlade, obećano da ga neće dirati. Ni zbog čega. Kako dugo? Do trenutka u kojem će na vlast doći prošlošću i korupcijom neopterećeni političari, odnosno stranke. Dakle, iako je Hrvatska uz blagoslov političara pljačkana 20 godina, nikada niti jedna istraga niti jedne pljačke nije dovela niti do jednog aktualnog političkog moćnika. I sada, kada je, tobože, počela nesmiljena borba protiv lopovluka i lopova, privode se i istražuju ili male ribe ili bivše, dakle (politički) krepane ribe. Moćnici koji se, na očigled javnosti, utapaju u skandalima, poput, recimo, Božidara Kalmete, i dalje su nedodirljivi. I politički i pravno. Naravno, nije mi na kraj pameti tvrditi da je Kalmeta kriv za bezbrojne malverzacije u Hrvatskim cestama, Hrvatskim željeznicama, Hrvatskoj elektroprivredi..., ali odgovoran jest. Znaju to svi - i građani, i premijerka, i Kalmetini stranački drugovi..., svi, baš svi. Ali Kalmeta ostaje u Vladi kao upozorenje onim policajcima, državnim odvjetnicima i sucima koji su možda doslovno shvatili „borbu protiv korupcije do posljednjega daha“. Revnosni istražitelji, i u „borbi protiv korupcije do posljednjeg daha“ ima, naravno, izuzetaka. Dokaz da su i cjelokupno društvo – koje šuti i mirno podnosi sve te nepravde i pljačke - a prije svega državne, poglavito represivne institucije opasno bolesne leži u činjenici da se oni koji su pljačku mirno promatrali ili je čak i zataškavali sada javnosti nude kao spasitelji.

Svi su oni znali...

Eto, i Sanader je uvrijeđen što ga se uopće dovodi u kontekst s njegovom lijevom rukom Damirom Polančecom. Bivši premijer tvrdi da nije znao što je radio bivši potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva. Možda i nije znao. Ako nije znao, onda nije kriv, ali je odgovoran. Ako nije znao što radi prvi čovjek u Vladi zadužen za privredu, tada javno priznaje da je Vladu vodio notorni nesposobnjaković. Desna ruka bivšega premijera, bivša potpredsjednica Vlade i ministrica, poznata po snishodljivoj izreci: „Kuda Sanader, tuda i ja!“, tvrdi da je Sanader znao što rade članovi Vlade. Jadranka Kosor je, znači, iskrena. Djelomično. Naime, znala je i sadašnja premijerka što su sve radili ministri od 2003. pa do danas jer je bila dio najuže Sanaderove ekipe. O Ini se, npr. raspravljalo i na zatvorenim seansama povjerljivih premijerovih suradnika, ali i na javnim sjednicama Vlade. Na njima je Polančec otkrivao pojedinosti o privatizaciji Ine. Jesu li se „njegovom“ modelu suprostavili Sanader ili, možda, J. Kosor? Nisu, naravno. Sve je bilo usuglašeno. Svi su bili za. A sada, kada su Polančec i Sanader bivši, njegovi dojučerašnji priležni suradnici, kovači Sanaderova svetokruga iz kojega je izvirala nedodirljivost, bacaju na šefa kamenje. Zato što su bez grijeha? Ne, već zato što su besramni. Zato što se okreću novome izvoru vlastite koristi.

I njih će bacati u blato

Povijest se, na žalost, ponavlja. Kada su mediji predbacivali Sanaderu to što se uhvatio u (slavonsko) kolo skupa s Branimirom Glavašem, despotom, zatirateljem demokracije i osumnjičenikom za ratni zločin, Sanader je bahato odbrusio: „Glavaš je demokrat i vizionar!“ Nekoliko mjeseci iza toga Sanader se odrekao vizionara i gurnuo ga u naručje poslušnoga odvjetništa i pravosuđa. Zato što je progledao? Vraga. Znao je Sanader sve o Glavašu i prije nego što ga je Glavaš krađom glasova postavio za predsjednika HDZ-a. Glavaša se odrekao ne zbog principijelnih razloga, već zbog vlastite koristi - pritiska Europe koja je tražila da se zločini počinjeni početkom rata u Osijeku procesuiraju ili će ih procesuirati neka druga vlast s nekim drugim premijerom. Kakve sada Glavaš ima veze s korupcijom? Ima, i te kakve. I slučaj Glavaš dio je političke korupcije. A politička korupcija pospješila je cvjetanje sveopće korupcije. Oni koji ne zaboravljaju brzo sjetit će se i različitih faza u odnosima Sanader-Glavaš, Sanader-Kosor, Kosor-Polančec, Kosor-Kalmeta, Sanader-HDZ, Kosor-HDZ... Naročito kada Kalmeta i Kosor – ne nužno tim redom – siđu ili, lako moguće, padnu s vlasti. Bacat će ih u blato jednakom strašću kao što sada bacaju u blato Sanadera i Polančeca po onoj tisućljetnoj: „Kralj je mrtav, živio kralj!“

Siguran put u poraz

Uostalom, čitavo je to društvo sjedilo šest godina u istim klupama, čitavo je to društvo pelcovano istim, uglavnom lažnim frazama, čitavo je to društvo javnost zborno uvjeravalo da im je poštenje najveća vrlina, a borba za opće dobro rođenjem ubrizgana u krvotok. Tom neukusnom mantrom poticali su korupciju na svim razinama. Oni dolje krali su po uzoru na one iznad, nedodirljive, od policije i odvjetništva zaštićene. A sada, vidi vraga, nitko ništa nije vidio, nitko ništa ne zna. Čak se čude koliko se samo ta korupcija razmahala. Na tren pretpostavimo, onako - zbog zezancije, da Jadranka Kosor nije znala što se u vrijeme Sanaderova šefovanja događa u sektorima njezinih kolega. Ali kako to da sada, kao premijerka, ne zna što se događa u resoru ministra Kalmete? Ako zna – a mora znati jer se kralo bezočno – zbog čega amnestira Kalmetu od odgovornosti?! Zato što je politički težak deset saborskih mandata bez kojih bi HDZ – da se zastupnici otmu i prepuste Kalmetinoj volji - ostao bez vlasti. Ali, zar nije važnija principijelnost? Zar nije važnije poštenje? Zar nije važnija odgovornost od političkih ucjena?! Je, važnije je. I siguran sam da bi glasači i J. Kosor i HDZ, zbog hrabrih poteza, nagradili na parlamentarnim izborima. Politika malih, nesigurnih, krivih i politikantskih koraka kojima je jedini cilj pošto-poto zadržati vlast, siguran je put u poraz.

Nismo mi Šukerove ovce

Uostalom, najnovija istraživanja pokazala su da su građani prozreli politiku u kojoj i dalje postoje jednakiji i zaštićeniji, politiku koja nema hrabrosti za bolne rezove, politiku koja teret krize svaljuje uglavnom na siromašne te i dalje štiti jedino bogate. Popularnost J. Kosor u samo mjesec dana pala je za 15 posto. Hoće li dojam uspješnosti Vlade i premijerke popraviti uhićenje D. Polančeca? Neće, jer Polančec je, počeli su to shvaćati i najnaivniji, jedan od igrača ekipe koja je i dalje na vlasti. A svakoga dana sve više radnika ostaje bez posla. Gotovo je 320 tisuća nezaposlenih. Više od 70 tisuća radnika radi, a ne prima plaću, što znači da su oni u još gorem položaju od nezaposlenih. Vlada do sada nije predložila, a kamoli provela niti jednu ozbiljnu antikriznu mjeru. I dalje ministar financija Ivan Šuker tretira građane ovcama koje bi trebale povjerovati da novi kredit od 500 milijuna eura – potrebnih za vraćanje prethodnog kredita – nije novo zaduživanje, već je... što? Ako ste od banke na pet godina posudili 100 tisuća kuna uz kamate od 9 posto i taj dug ne možete vratiti, prisiljeni ste podići novi kredit, po još nepovoljnijim uvjetima, kako biste vratili prethodnu glavnicu s kamatama. I malom je Ivici jasno da ste dug povećali već i time što ste otplatu prolongirali. Povećali ste dug bar za iznos kamata.
Jednako tako ste pokazali poslovnu nesposobnost za pravovremeno vraćanje posuđenog. Popularnost J. Kosor pada i zato što premijerka iz dana u dan pokazuje višak samodopadnosti, zato što je umjesto državničkim poslovima zaokupljena sjajem reflektora, dijeljenjem packi svima onima koji se usude sumnjati u njezinu sposobnost, moralnost i solidarnost. Do sada se niti jedan vlastodržac nije drznuo od javne televizije tražiti demanti dugačak gotovo 10 minuta u kojemu se J. Kosor nevjerojatnom količinom narcisoidnosti poistovjećuje sa Sanaderom. Ako je pad popularnosti J. Kosor razumljiv, nerazumljiv je visok rejting SDP-a koji se i dalje ponaša kao stranka u ilegali. Možda bi Milanoviću trebalo prišapnuti da je vrijeme skrivenih ćelija 70-ak godina iza nas.

P.S.
Mnogi tvrde da je Uskrs najveći i najveseliji katolički blagdan. Slavi se uskrsnuće Isusa, sina Božjega. Slavi se nada. I mediji su se, naravno, bavili Uskrsom. Iako dvije tisuće godina stare, poruke koje je Isus slao vjerničkom i nevjerničkom svijetu nisu izgubile na značaju. Kada su ga sljedbenici preklinjali da preuzme vodstvo u pobuni protiv Rimljana, Isus im je uzvratio da nije poslan (od Svevišnjega) kako bi predvodio nasilje. Njegova je zadaća i poslanje ljubav. Uvažavaju li njegovi sljedbenici tu poruku danas, na ovim i nekim drugim prostorima? Mnogi ne. Sjetite se s kakvom su samo zadriglošću popovi škropili tobožnjim svetim vodicama one koji su išli ili još uvijek idu ubijati. U ime države i Boga! Kojeg li licemjerja, kojeg li grijeha, koje li laži, koje li obmane. Što je Isus rekao apostolima kada su mu donijeli teško skupljene zlatnike? Dajte ih siromasima! A drži li se Crkva barem tog Isusovog nauka? Djelomično. Selektivno. Propagadno, ali ne bitno. Crkva gradi impozantne, velike, nepotrebno skupe bogomolje. Ali ne u slavu Boga, ne u slavu Isusa, ne u slavu Marije... jer su oni učili sljedbenike skromnosti i solidarnosti. Služiti treba ljudima. Služiti treba siromašnima. Služiti treba slabima. Ne vjeruje se iz straha, već iz ljubavi. Ne vjeruje se zbog pakla, već zbog nade. U velikoj je mjeri Crkva oskrnavila bit i Isusova života i Isusove žrtve. Iako drugima zamjera što nastoje imati, a ne znati, davati i vjerovati, Crkva svojim primjerom često uči suprotno. Važno je jedino – imati. Novac i moć.