PISMO IZ ZAGREBA

Pretprošloga tjedna u fokusu predsjednice Vlade bila je ženska stražnjica, a prošloga, vjerovali ili ne - posjet predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića Bosni i Hercegovini. Točnije, njegov govor u sarajevskom parlamentu u kojemu je izrazio žaljenje što je i hrvatska politika pridonijela nerazumijevanju i međusobnim sukobima, stradanjima, patnji, ratu... Halabuka koju je premijerka digla zbog jednog ispodprosječnog, ali ničim degutatnog te još manje seksističkog spota urodila je plodom. Ministar turizma Damir Bajs suglasio se s premijerkom i lijepa ženska guza izletjela je iz spota. Hip-hip huraaaaa (tri puta) za cenzuriranje ljepote. No, premijerka je, uz pomoć svojih stranačkih pobočnika, u cenzuri napravila korak dalje. Ovaj put je nakanila cenzurirati predsjednika države Josipovića. „Smatram da sam trebala biti obaviještena o tome što će Josipović reći u Sarajevu“ – rezolutna je J. Kosor. Zašto bi premijerku predsjednik morao izvijestiti o čemu će za posjeta nekoj drugoj državi govoriti? Morao se, tvrdi Kosor, sa mnom konzultirati jer je predsjednik, uz Vladu, sukreator vanjske politike. To znači da je premijerka Kosor trebala izvijestiti što će govoriti američkom predsjedniku Obami za nedavnog za nju zbunjujućeg susreta? Je li Josipovića trebala pitati i o tome smije li od Obame zatražiti autogram?! Da se s Josipovićem konzultirala o autogramu, ne bi ni sebe, a onda ni čitavu državu izblamirala.

Josipović nije svjestan što govori

Daleko je zločestiji prema Josipoviću bio Andrija Hebrang, prije nekoliko mjeseci jedan od protukandidata na izborima za predsjednika. Hebrang je javnost obradovao tvrdnjom da nakon sarajevskog govora „predsjedniku definitivno treba odrediti skrbnika jer očito više nije svjestan što govori.“ A treba li, g. Hebranže, možda i Vaša šefica J. Kosor tutora? Zbog čega?! Pa, vidjeli ste kako se premijerka jedne suverene države – ako Hrvatska jest suverena država – ophodila s Obamom!? Kao mala od kužine. Zatražila je autogram. Na jelovniku. Što će joj autogram? Pisat će memoare, kaže. A ako nema autograma s posvetom, tko će joj, za desetak godina, vjerovati da je usitinu bila premijerka te da se uistinu susrela, kao predstavnica Hrvatske, s američkim predsjednikom!? Toliko o tome kome sve treba skrbnik. No, nije J. Kosor stala samo na verbalnim packama šefu države, već je pokrenula čitav stranačko-državnički aparat ne bi li poljuljala Josipovićevo samopouzdanje. Sazvala je izvanrednu sjednicu HDZ-ova Predsjedništva te na konzultacije pozvala bivše premijere koji su joj, rekli su smrtno ozbiljni nakon susreta, dali punu podršku. Što je vrh HDZ-a poručio Josipoviću? S Trga žrtava fašizma odaslano je priopćenje u kojemu se na dugačko i široko pojašnjava da je Josipović skroz na skroz zabludio. Ukratko, naoštrije odbacujemo dio govora predsjednika Josipovića o politici Republike Hrvatske 90., kažu HDZ-ovci.

Predsjednik ne treba premijerkino dopuštenje

Staju li na priopćenju? Ne staju, naravno. Razmatra se i mogućnost Josipovićeva opoziva!? Što to znači? Da HDZ razmišlja Josipovića proglasiti državnim neprijateljem broj jedan te zatražiti njegovu smjenu. Kako? Ustav predviđa i opoziv neposredno izabranog predsjednika države. HDZ može pokrenuti raspravu u Saboru te nakon rasprave zatražiti glasovanje. No, da bi HDZ uspio u svome naumu, mora uz svoja 66 zastupnika za opoziv pridobiti još 36. A to je, u ovome trenu, nemoguće. Ne samo da HDZ neće dobiti glasove SDP-a, HNS-a, IDS-a, Hrvatskih laburista – Stranke rada i HSU-a, već za njihov prijedlog ruke neće dići niti koalicijski partneri. Koji? Vjerojatno HSLS, osim ako se dva zastupnika ne odmetnu od stranačkoga vodstva, te Pupovčeva stranka. Dakle, ništa od opoziva. A je li barem zahtjev utemeljen? Nije, naravno. Iako je predsjednik države sukreator (i) vanjske politike, to ne znači da se za svaki svoj istup koji se tiče međunarodnih odnosa mora konzultirati s drugim sukreatorom – Vladom. Kada bi se šef države morao o svemu konzultirati s Vladom, ili premijerkom, to bi značilo da bez odobrenja Vlade, odnosno premijerke ne smije iznositi svoje stavove. Šef države ne smije u svojim kontaktima s drugim državnicima te nastupima u javnosti naštetiti ugledu države. A Josipović govorom u Sarajevu te posjetom mjesta zločina – bošnjačkih i hrvatskih - u BiH nije naštetio ugledu Hrvatske niti je, kao što ga HDZ-ovci optužuju, revidirao povijest.

Dva lica jedne politike

Josipović nije rekao da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, a niti je opovrgnuo navode iz Deklaracije u Domovinskom ratu u kojoj stoji da je Hrvatska vodila pravedan i obrambeni rat. Josipović je samo izrazio žaljenje zbog političkih poteza hrvatske vlasti iz 90. koji nisu pridonijeli miru. Tko se još sjeća nekoliko temperametnih sjednica Sabora u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga sukoba? Sjećate se što su sve na toj sjednici saborski zastupnici izrekli!? Jesu li gasili ili potpirivali vatru? Gasili je nisu. Sjećate li se možda Vukojevićeva paradiranja u vojnoj odori? S druge strane, činjenice govore da je Hrvatska prva priznala BiH, da su stotine tisuća izbjeglica koje su prognali Srbi potražile spas upravo u Hrvatskoj, da je Hrvatska naoružavala Armiju BiH, da je iz Hrvatske u BiH – i Bošnjacima i Hrvatima – otišlo tisuće kamiona humanitarne pomoći... Radilo se, dakle, na dva razboja. Politika devedesetih bila je – konstatirano je, pa čak i dokazano u brojnim sudskim procesima (primjerice, protiv Ademija i Norca) – dvolična. Postojale su dvije linije zapovijedanja te dva lica - jedno javno, uglavnom za inozemnu uporabu, a drugo tajno, za privilegirane, odabrane, poslušne i kasnije, dakako, obilato nagrađivane. Naravno da je još uvijek velika enigma kako je i zbog čega pala Posavina te zbog čega se Posavine Hrvatska, konkretnije: Tuđman u Daytonu, tako lako odrekla? Uostalom, kao što reče Josipović - ako je HDZ-ova politika 90. bila dobra, pravedna i poštena, zbog čega se broj Hrvata u BiH prepolovio?

Stalno Djelujući Puntari

Što će se dogoditi nakon Josipovićeva posjeta BiH? Nastavit će se tenzije između Banskih dvora i Pantovčaka jer Josipović želi, zamislite, provoditi neku svoju, a ne Vladinu, odnosno HDZ-ovu politiku. Uostalom, da iz HDZ-a u političke neistomišljenike pucaju otrovnim strelicama, osjetilo se i nakon posjeta J. Kosor i Josipovića Jasenovcu. To što su Josipoviću pljeskali, a vrh HDZ-a, odnosno, Vlade izviždali, hadezeovci su protumačili na svoj način. To nije bila spontana reakcija okupljenih, premijerki su zviždali aktivisti SDP-a – poručili su izviždani. I prosvjede radnika u Rijeci poticao je, kažu, SDP. I seljaci su, kada prosvjeduju, izmanipulirani od HDZ-ovih političkih protivnika. Tko punta učenike i studente? Oni koji žele destabilizirati vlast. Tko će na ulice povesti radnike u generalni štrajk? Tamne, podzemne, zakulisne sile. Zapravo, za zvižduke Vladi i J. Kosor nema razloga. Za štrajkove i prosvjede još manje. U Hrvatskoj je svakoga dana sve više zaposlenih. Samo rijetki ekshibicionisti kopaju po kantama za smeće. Svi studenti imaju bajne uvjete za studiranje, a protestiraju iz mladenačkog bunta te zavedeni Milanovićem koji – zakamufliran (jer se dobiva utisak da je predsjednik SDP-a – Stalno Djelujući Puntari - u ilegali) - umjesto da sjedi u Saboru, obilazi učeničke i studentske domove i dijeli letke. SDP, zajedno s ostalim kukurikačima, punta, a HDZ i J. Kosor rade. Na boljitku.

Skrenuti pozornost s pravih problema

Za to što boljitak baš i ne osjećate kriva je vaša nezasitnost. Htjeli biste sve i odmah. Svi smo mi, kao što nam to lijepo reče Nadan Vidošević, čovjek koji se nije obogatio niti radom, a niti, bogme, sposobnošću, lijeni i neobrazovani, naviknuti živjeti od tuđega novca. Nije, dakako, za Hrvatsku glavni problem lijepa ženska guzica (a i nju su nam, ionako virtualnu, poput božićnice i regresa - uskratili), već 400 tisuća radno aktivnih hrvatskih građana bez plaće. Problem je posrnula privreda za čije dizanje Vlada nema recept. Problem je glomazan i neefikasan državni aparat.
Problem su potkupljivi političari. Problem je korupcija koja ne jenjava. Problem su milijuni ljudi koji žive ispod ili na rubu egzistencijalnog minimuma. Problem su sudovi čija je pravda za obične, neodabrane i vlasti nemile spora, zapravo, nedostižna. Problem je u lošem obrazovnom sustavu. Problem je što Vlada ne zna što će s Hrvatskom biti sutra, a kamoli za dvadeset ili pedeset godina. Problem je u neplaniranju i neznanju. Problem je što su na gotovo svim važnim funkcijama u državi podobni. Nije, dakle, ipak problem u lijepoj ženskoj guzi. Nije problem, dakle, u Josipovićevu govoru u Sarajevu. Nije problem, dakako, u tome što je na Internetu objavljen popis branitelja. Spotom s tobože problematičnom stražnjicom, Josipovićevim govorom koji nije doveo u pitanje niti jednu odrednicu Domovinskog rata te popisom branitelja vlast nastoji skrenuti pozornost s pravih, životnih problema.

P.S.

Prošloga je tjedna guverner Željko Rohatinski imenovao stvari pravim imenom: „Vlada nema ni snage ni motiva da se stvari počnu mijenjati!“ U toj ga je konstataciji poduprla i savjetnica J. Kosor, direktorica Ekonomskog instituta Sandra Švaljek: „Ne želim govoriti kao članica Vladina ekonomskog savjeta jer je to posve neformalna skupina stručnjaka za koju se pokazalo da ni na koji način ne utječe na Vladine ekonomske odluke... Ni ovaj put, kao ni do sada, nije problem u Vladinu neznanju jer ekonomsku potkovanost mogli su dobiti i od članova savjeta. Problem je u nedostatku političke volje i hrabrosti da se obavi jedan neugodan posao.“ Zato postoji volje i hrabrosti za jalove političke obračune te za neprestanu cenzuru, zamaskiranu tobožnjom brigom za čistoću duha hrvatskih građana. Kojima je zabranjeno gledati lijepu žensku stražnjicu, čuti drukčije tumačenje prošlosti te znati tko su lažni branitelji. Jedino što u ovoj zemlji neće biti zabranjeno je kopanje po kantama za smeće te srozavanje ljudskoga dostojanstva.