Kolumne 19.11.2009. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:36.

J. Kosor je prva premijerka koja je iskreno stala uz kapitaliste

PISMO IZ ZAGREBA

Bez obzira je li to učinila svjesno ili nesvjesno, Jadranka Kosor prva je premijerka i prva predsjednica stranke na vlasti koja je javnosti jasno dala do znanja na čijoj su strani Vlada i stranka. Predsjednica Vlade otvoreno se svrstala uz kapitaliste, u Hrvatskoj – ali, naravno, ne samo u Hrvatskoj (jer loše najviše volimo oponašati, slijediti ili kopirati) – zakrabuljenih i preodjevenih u tobožnje poduzetničke oprave. Svaka čast na premijerkinoj iskrenosti. Ona je, dakle, stala na stranu kapitalista (a ne, kako kaže sindikalist Sever, kapitala i poduzetnika) smatrajući – valjda – da će, javno ih podupirući, najbrže i najbolje pomoći Hrvatskoj. Kosor nije ni jedina, a ni prva shvatila da bez industrije, bez povećane proizvodnje i izvoza nema oporavka Hrvatske. Ona je prva i jedina od svih dosadašnjih HDZ-ovih premijera (uključujući i SDP-ova premijera Ivicu Račana) svoju vladu svrstala na jednu od dviju mogućih strana, onu kapitalističku. Svi premijeri prije nje pokušavali su biti između - dodvoravali su se istovremeno i radnicima i kapitalistima (zbirni pojam za poduzetnike, tajkune, privrednike, poslodavce). Svi su dosadašnji premijeri zakonima, praksom i zakulisnim potezima poticali divlji (neki mu još tepaju i: liberalni) kapitalizam stvarajući od kapitalista (tajkuna, odnosno, poslodavaca) svete krave. Glumom su i frazama tobože težili socijalnoj državi, kakvom je Hrvatska tek na papiru.
To su dva svijeta
Čime se to premijerka Kosor stavila na stranu kapitalista, a ne na stranu radnika? Za ministra gospodarstva, rada i poduzetništva predložila je direktora Hrvatske udruge poslodavaca (čitaj: kapitalista) Đuru Popijača. Kako bi, primjerice, reagirali hrvatski kapitalisti da je premijerka na mjesto ministra gospodarstva postavila glavnog predstavnika radnika? Nakostriješili bi se usprkos tome što ministar provodi ne svoju - tvrdi Kosor - već politiku Vlade. Dakle, ministar je, slažem se, politička funkcija. Ali nije nevažno tko u ministarsku fotelju sjeda. Da smo demokratska, sređena, pravna, država u kojoj se poštuju moralne norme, tada bi na čelu Ministarstva gospodarstva u konzervativnoj Vladi, kakva HDZ-ova Vlada jest, bio pronosiran zagovaratelj liberalnog, odnosno, divljeg kapitalizma, a na čelu neke socijaldemokratske vlade, recimo, SDP-ove, naglašen zagovaratelj radničkih prava. Poput ministra u konzervativnoj vladi, i ministar u socijaldemokratskoj vladi (ona Račanova 2003. donijela je restriktivni radnički zakon) također bi trebao biti ekonomist, ali obrnuta poimanja odnosa rada i kapitala, radnika i kapitalista. To jesu dva svijeta, odnosno, dva oprečna poimanja ekonomskog sustava. Kosor, dakle, nije pogriješila u odabiru Popijača za ministra gospodarstva. Ali griješi – kao što je griješio i Sanader – u tome što spaja nespojivo, ulje s vodom, ministarstvo gospodarstva s ministarstvom rada.
Ministarstvo rada treba odvojiti
U pravu su sindikalisti kada traže da se rad odvoji od gospodarstva. Radu treba pripojiti socijalnu skrb. Naravno, naziv ministarstvo gospodarstva suvišno je, nečisto, prljavo, zbunjujuće, pa i demagoški kititi i s poduzetništvom. Poduzetništvo je tek jedan segment gospodarstva koje znači - ekonomija, privreda (znači i ukupnost bogatstava i dobara na zemlji i ispod površine zemlje, ali ministarstva ne podrazumijevaju taj kontekst). Kad smo već kod nazivlja, treba obratiti pozornost na kojoj je to dužnosti bio ili koji je to posao novi ministar gospodarstva Đuro Popijač obavljao do sada. Bio je – prije nego što je počeo raditi (o tome nešto kasnije) plan rada Ministarstva – direktor HUP-a. Dakle, predstavljao je poslodavce. A što je, zapravo, poslodavac? Onaj koji daje posao, onaj koji zapošljava, onaj koji pod najam uzima radnu snagu. Tko je najveći poslodavac? Država. A je li država u HUP-u? Nije, naravno. Zato što HUP štiti interese kapitalista. Po nazivu „udruga POSLODAVACA“ moglo bi se krivo zaključiti da je hrvatskim kapitalistima primarno zapošljavanje, a ne stvaranje kapitala, (ekstra)profita. Od kapitalista je licemjerno u prvi plan stavljati tek jedno malo i za njih – naročito kada je riječ o hrvatskim kapitalistima – manje bitno obilježje.
Tvornice upropaštavaju kapitalisti
Glavno obilježje kapitalizma je kapital - bogatstvo u novcu i imovini. A bogatstvo u novcu i imovini služi u poslovanju za stvaranje još više novca i još veće imovine. I, naravno, nije grijeh težiti bogatstvu, ali je grijeh ubirati ekstraprofit, odnosno, od nove vrijednosti koju stvaraju radnici sebi uzeti veliku većinu, a radnicima dati tek mrvice. To jest odlika divljeg kapitalizma kakav je na djelu u Hrvatskoj. S tim se slaže čak i Crkva koja među rijetkima stvari naziva pravim imenima. Crkva upire prstom u divlji kapitalizam, društveno-ekonomski sustav koji se temelji na ozakonjenoj otimačini. Zato što je hrvatski parlament izglasao zakone koji omogućuju kapitalistima, koji su, istina, dijelom i – poslodavci, što nije njihovo primarno određenje - novu vrijednost (koju radnici stvaraju svojim radom) dijeliti po kriteriju zadovoljavanja nagona lovca na novac. Hrvatski kapitalisti, ili tobožnji poduzetnici, omalovažavaju rad i radnike. A na leđima radnika slamaju se posljedice neznanja, krivih poslovnih procjena, krivo odabranog menadžmenta, pogrešnih ulaganja i nezajažljivosti kapitalista. Niti jednu tvrtku nisu upropastili radnici, već isključivo – kapitalisti. Radnici s dobrim vodstvom i dobrom strategijom koja pretpostavlja osigurano tržište, dobro rade. I stvaraju, za, naravno, „poslodavca“ daleko veću vrijednost od vrijednosti vlastitih plaća.
Kosor podršku traži na
pogrešnoj adresi
Mogu li se u tzv. slobodnom tržištu (nije, naravno, slobodno čim većinu odnosa određuju jedino vlasnici kapitala) ili u kapitalizmu, za koji smo se sami, kao dobrovoljci, borili i izborili, pomiriti apetiti kapitalista s očekivanjima onih koji žive od svoga rada? Mogu. Da to „pomirenje“ nije utopizam u praksi dokazuju skandinavske zemlje, poput, recimo, najsocijalnijih Norveške, Švedske ili Finske. U tim državama poslodavstvo jest nova radna filozofija kapitalista, u tim državama demokracija nije tek mrtvo slovo na papiru, već svakodnevna bitka za ljudska prava i slobode pojedinaca, u tim državama javne televizije nisu utvrde najrigidnijih cenzora poput Hloverke Novak Srzić, u tim državama rad je cijenjen te adekvatno plaćen, u tim državama institucijama nije primaran posao zataškavanje kriminala, zapošljavanje rođaka, prijatelja, podobnih stranačkih aktivista te šikaniranje sposobnih i slobodoumnih građana. U tim državama premijeru ne bi palo na pamet zadužiti ministra da za vikend napravi PLAN RADA ministarstva u čijoj je nadležnosti najvažniji, ali i najdevastiraniji segment države i društva. A premijerka Kosor jest zadužila Popijača da u tri dana skuca plan, mada prije Popijača niti jedan ministar nije skucao „plan rada“ ni za tri godine. Popijač bi, kao i svaki suvisao ministar, trebao – ako ima viziju – prvo napraviti (ali ne za jedan vikend), a potom i obznaniti strategiju za ozdravljenje na koljena bačene hrvatske privrede. Nemoguće je napraviti strategiju hrvatske privrede ako u njezinoj izradi ne sudjeluje tim stručnjaka koji zna povezati u jednu cjelinu (prerađivačku) industriju s turizmom i poljoprivredom. Nemoguće je izraditi strategiju razvoja hrvatske privrede ako tim poreznih stručnjaka ne zna kako privući kapital ili stimulirati kapitaliste da ulažu u proizvodnju i istovremeno puniti državnu blagajnu?! Popijačevu besprijekornu karijeru od FINA-e do HUP-a mogu zaustaviti jedino zahtjevi da se, poput svih drugih ministara, pretvori u vatrogasca te izvršitelja naloga novoformiranog, ali ni za što odgovornog ekonomskog vijeća čiji su članovi Sandra Švaljek, Željko Lovrinčević i Borislav Škegro. Popijača mogu sputati Šukerovo nerazumijevanje, na željama koalicijskih partnera temeljeni nalozi premijerke Kosor koja uz ekonomsko vijeće ima na raspolaganju i od Sanadera naslijeđen gospodarski savjet. Vjerujem da je Popijač čuo za onu: „Puno babica, kilavo dijete“ te da će od premijerke tražiti da bude kreativac, a ne tek izvršitelj. Ako ne dobije slobodne ruke, proći će poput Polančeca. Uostalom, kako je to Škegro odjednom postao neupitan stručnjak usprkos, u njegovo vrijeme, opljačkanim, saniranim pa strancima darovanim bankama, usprkos rekordnoj nelikvidnosti (nitko nikome nije ništa plaćao), usprkos nekontroliranoj državnoj potrošnji, tajnim računima...?! I nije li nevjerojatno da premijerka očekuje podršku sindikata za svoje svrstavanje na stranu kapitalista?!

P.S.
I nisu to, naravno, sve ovotjedne zablude i obmane. Mediji su se natjecali o tome kako što netočnije izvijestiti o Thompsonovom posjetu papi. Većina je ponavljala laž da je Thompson bio u audijenciji kod pape. Thompson je bio na generalnom, općem prijemu, i to ne, kako su neki lažno izvještavali, na papin poziv. Papa zasigurno o Thompsonu ne zna ništa. Primio ga je na preporuku, ne Crkve (u Hrvata), kao što se krivo tumači, već intervencijom nekih, zasigurno ekstremnijih crkvenih moćnika kojima ne smeta čak ni Thomsponovo raspirivanje netrpeljivosti. Najveća je podvala i glupost uspoređivati Thompsonovo prisustvo na misi te uvaljivanje papi CD-ova (možda i s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“) s Mesićevim državničkim susretom s papom. Uostalom, o putevima koji vode k papi govorim iz vlastita iskustva jer sam kod pape Ivana Pavla II. bio prije pet godina, kada sam se susreo i s današnjim papom (u njegovu uredu, a ne na općem prijemu). Ali od toga ni tada, a ni danas ne radim spektakl.

Izvor: 2847