PISMO IZ ZAGREBA

Da mu je stalo – a ni e mu stalo, da ga je briga – a nije ga briga te da uopće obraća pažnju – a ne obraća – tko to sve njegovu literaturu (zlo)rabi u dnevnopolitičke svrhe, Milan Kundera, jedan od najčitanijih suvremenih svjetskih pisaca, možda bi osjetio potrebu za novim romanom. U kojemu bi se narugao pokondirenim političarima, ali i onima, naravno, koji u njima vide – od Jerka Rošina do anonimnog zagorskog gastropoda – spasitelje i anđele. Ako lokalne isuse (reče stanoviti Rošin: „Sanader je poput Isusa, samo pametniji!“?!?!) i anđele uzdižu do nebesa velikom brzinom i strašću, u blato ih ti adlatusi uvijek novih gospodara bacaju još brže. Uostalom, zar Jadranka Kosor nije narodu poručivala: „Kud Ivo, tud i ja!“?! Da je iskrena – a nije – sada bi sa svojim gosparom Ivom dijelila sudbinu jer mu se politički obećala. Ali, vraga, u političkim brakovima ne vrijedi ona - u dobru i zlu. Zato što su većina političara pretvarala. U što? U što treba. Ali uvijek u nešto umjetno, u nešto što nisu. A nisu sigurno vjerni (ideji, stranci, drugovima) i nisu sigurno veliki. Ima ih i velikih. Ali ti političari, dakle - ljudi, nisu pretvarala. Oni sebe ali, jasno, ni druge ne doživljavaju kao isuse ili anđele, vragove ili pajace, već kao ljude od krvi i mesa, s manama i vrlinama. U tima velikima i poroci i vrline jednako su javni.

Lula da Silva je velik

A među velikima je, bez dvojbe, i Luiz Ignacio Lula da Silva, brazilski predsjednik kojega je ugledni „Time“ stavio na čelo najutjecajnijih političara na svijetu. Barack Obama je „tek“ četvrti. Zašto je Lula da Silva – po „Timeu“ – utjecajniji od Obame? Zato što je u osam godina predsjednikovanja za Brazil učinio više nego svi dosadašnji predsjednici. Zahvaljujući prije svega Luizu Ignaciju Luli da Silvi, svijet je Brazil počeo uvažavati poput Kine ili Rusije. Iako ta najveća južnoamerička crvena zemlja (Brazil je dobio ime po drvetu brazil iz kojega se dobiva crvena boja) još uvijek nije iskorijenila siromaštvo, Lula da Silva ozbiljno radi na tome.
Jedini je predsjednik koji je kao dijete prehranjivao obitelj čišćenjem cipela, zbog čega je napustio već i osnovnu školu. Danas je kao „čistač Brazila“ obožavan. Ali ne kao lažni svetac ili lažni anđeo, već kao čovjek. Veliki čovjek. A velik je jer radi da tzv. malim ljudima vrati dostojanstvo. Lula da Silva ne razbacuje se tobože velikim, a u biti praznim riječima. I ne citira, uvjeren sam, velikog Kunderu koji se proslavio u svijetu (čitaju ga, naravno, i na portugalskom) prvo „Šalom“ (1967.), a onda i „Nepodnošljivom lakoćom postojanja“. O koju se prvo spotaknuo predsjednik države Ivo Josipović, a potom, da mu kontrira (kao, ne znam zbog čega, glavnom suparniku), i premijerka Jadranka Kosor.

Predsjednik je rasrdio premijerku

Josipović je na prvi put okupljenom Vijeću za socijalnu pravdu kritizirao nove premijerkine mjere za izlazak iz krize: „Vladine mjere morale bi imati i socijalni, a ne samo ekonomski karakter. Moramo voditi računa o najugroženijim građanima. Teret krize trebaju svi snositi pravedno, a posebno oni koji imaju najviše... Ne smije se dopustiti nepodnošljiva lakoća reformi...“ I, naravno, tim je riječima predsjednik rasrdio ionako razdražljivu premijerku koja je umislila kako joj – što god napravila – svi, baš svi moraju - ako ne voljeti, a ono barem aplaudirati.
Pa čak i oni koji će njezinim mjerama još više osiromašiti. J. Kosor željela bi da joj jednako plješću kapitalisti, koje štiti, i radnici, na čija leđa stavlja sav teret krize. Odgovarajući Josipoviću, i premijerka je isukala Kunderu, da ne bi netko pomislio kako ona nije čitala ili, ne -daj-Bože, čula za slavan Kunderin roman: „Prihvatljiva je svaka dobronamjerna kritika, i od oporbe, i od stranaka. Naša su vrata uvijek otvorena. No, za nas nije prihvatljiva nepodnošljiva lakoća kritiziranja... Oni koji nam ne žele pomoći, neka nam barem ne podmeću klipove pod noge...“ Pobogu, što je to dobronamjerna kritika?! I tko će – neka premijerka definira – određivati što jest, a što nije dobronamjerno?! Što je to u Josipovićevim riječima što bismo mogli okarakterizirati zlonamjernim?

Josipović se zna služiti riječima

Tvrdnja da bi Vladine mjere, uz ekonomski, trebale imati i socijalni karakter? Pa, J. Kosor se svo vrijeme bavljenja politikom zaklinje u njezinu socijalnu komponentu. Ili je, možda, zlonamjerno to što Josipović huška premijerku da najveći dio tereta za izlazak iz krize prebaci na najbogatije, na kapitaliste, na one koji svoju djecu voze helikopterima na rođendane, na one koji kupuju – novcem što ga stvaraju i radnici – automobile od nekoliko stotina tisuća eura? Ili je J. Kosor zapekla Josipovićeva parafraza Kunderina romana - nepodnošljiva lakoća reformi? Bit će ovo posljednje. Obrazovani Josipović zna se služiti riječima. Unutarnja struktura logičkog sustava u Josipovićevim je govorima daleko jasnija, određenija, ljepša, jednostavnija i time točnije pogađa cilj. Kosoričin rečenični sklop bliži je Bandićevom, nego Josipovićevom. Njezina krumpir salata u političkom govoru izaziva bol u želucu imalo obrazovanijeg građanina ili građanke. A takvi su, ma što god govorili razni nadani-vidoševići (Hrvati su lijeni) i vilimi-ribiči (Hrvati su neobrazovani), u većini. Dokazala je to uvjerljiva pobjeda znanja nad neznanjem, poštenja nad muljanjem, sustavnog rada nad improvizacijom, Josipovića nad Bandićem. Većina se nije željela više crvenjeti zbog čovjeka koji je ustvrdio da bi iskorijenio glad u australskim prašumama.

Pa, važni ste im...

J. Kosor je nakon služenja Franji Tuđmanu, koji je za nju bio željeni tip (na samo političara, ne samo državnika) muškarca, te naročito Ivi Sanaderu, morala nešto naučiti na njihovim pogreškama. Neka se samo J. Kosor sjeti što je to puk dovikivao Sanaderu na Josipovićevoj inauguraciji!? Sanader bi sve one koji su se usudili kritizirati ga skratio za (političku) glavu.
Osvećivao se svima koji su mu se usudili suprotstaviti, a kimavce oko sebe ismijavao je. Slično se počela ponašati i Jadranka Kosor koja svoje kritičare ili donositelje loših vijesti svako malo udara po prstima te im prvo prijeti smjenom a zatim ih, po već uhodanoj autokratskoj shemi, miče sa scene ili visokih, zahvaljujući stranačkoj (ili, točnije, voždovskoj) podobnosti, a ne sposobnosti dobivenih pozicija. Gospođo premijerko, svatko, ama baš svatko ima pravo kritizirati. I vas, i Josipovića, i Vladu, i ministre, i zastupnike, i parlament, i Crkvu, i svećenike, i biskupe, i papu... Kritika je došla iz (demokratskog) raja i stoga biste se njoj upravo vi trebali radovati. Čim se relevatni ljudi na vas osvrću, znači da ste im važni, ili kao spasiteljica, ili kao trn u oku. Naravno, ne trebate vjerovati ni onima koji vas u kritikama hvale, ali niti onima koji vas kude. Ali ih saslušajte. Analizirajte. Pa, onda, na kraju, izvucite nekakvu pouku. Prva bi glasila: „Kritiku ne smijete i ne možete proglašavati zlom namjerom!“

Kritičari i kritikanti

Ako je artikulirana, a ona Josipovićeva jest, kritika je besplatna poruka ili, ako je dublja, čak i analiza. Da ste usitinu demokratkinja, kritičnost biste trebali čak i poticati. No, vi je umjesto toga razapinjete na križ. Dopuštate, kažete, oporbi – pa čak i strankama (zar to nije jedno te isto jer svojima ne dopuštate govoriti, a kamoli kritizirati) – kritizirati, ali – dobronamjerno. Uostalom, kritizirati znači prigovarati, pronalaziti loše strane te na taj način izazivati reakciju. Kritičar ocjenjuje, prosuđuje i analizira, a kritikant je sklon kritici radi kritike. Kritikant kritizira – zlonamjerno te svojom destrukcijom šteti i drugima, i sebi.
Mudar političar, naročito ako je u prilici vladati, postupio bi prema kritičarima poput Crkve. Naime, Prospero Lambertini – koji je 1740. postao papa Benedikt XIV. – uveo je u postupku beatifikacije (proglašenje neke osobe blaženom) i kanonizacije (proglašenje neke osobe svecem) promicatelja vjere, odnosno, đavlova odvjetnika. Njegova je zadaća pronalaziti razloge protiv, primjerice, kanonizacije. Đavlov odvjetnik u spisima kandidata pronalazi poteškoće, zapravo, drži krivu stranu ili zagovara neobranjivu stvar. Zbog čega? Kako bi predlagateljima dao priliku da vjerodostojno, uz čvrsto protivljenje, obrane svoj stav i dokažu ispravnost svoga prijedloga.

P.S.
Umjesto da im zahvaljuje, J. Kosor suvremene, civilne đavlove odvjetnike etiketira kao remetilačke, a onda i - izvedeno iz toga stava - kao neprijateljske faktore. Od Tuđmana do J. Kosor ništa se, zapravo, promijenilo nije. Stoga je u nemaštovitim sajmišnim svađama političara neukusno prizivati Kunderu koji u stilski superiornoj „Nepodnošljivoj lakoći postojanja“ s puno humora i čudesnim ispreplitanjem tragičnog i komičnog prikazuje život u Čehoslovačkoj iza željezne zavjese. Ona više ne dijeli svijet na komunistički i kapitalistički, ali još uvijek postoji u glavama lažnih demokrata. A oni su pogreškom ili glasača ili stranačkih autokrata došli na položaje s kojih izravno odlučuju o našim sudbinama. Umjesto da na vrhu političke piramide postanu odgovorniji, temeljitiji, solidarniji, obzirniji i demokratičniji, zahvaljujući neznanju, netalentu ili osobnom despotskom kodu, loši se političari – a takvi su u Hrvatskoj u većini – počinju ponašati poput Kaligule i Nerona u jednoj osobi. A sustava spaljene demokracije i popaljene imovine svima je već na vrh glave.