PISMO IZ ZAGREBA

Što je znanje? Otrov. Ali čudan otrov. U velikim dozama liječi, a u malim ubija. Od svih dobrih stvari, znanje je najbolja. Zašto? Zato što znanje nitko ne može ukrasti. Znanje nitko ne može kupiti. Znanje je, dakle, neuništivo, neotuđivo, neprenosivo, nenasljedno. Dakle, ne treba zato ljude suditi po onome što ne znaju, već po onome što znaju. Francuski književnik impozantnog opusa Honore de Balzac proniknuo je u bit znanja: „Ključ je svakog znanja upitnik, o tome nema spora; većinu velikih otkrića dugujemo pitanju: Kako?, a životna se mudrost možda sastoji u tome da se svakom prilikom zapitamo: Zašto?“ Kada promatrate političare na vlasti, vidite li možda i u njihovim očima taj Balzacov upitnik? Osjećate li – te na temelju čega – da se vlast pita: Zašto? Iskrenom, nisam nikada vidio oko njihovih glava ama baš nikakve upitnike i nikada nisam čuo da se, primjerice, Ivan Šuker, Božidar Kalmeta, Darko Milinović ili Jadranka Kosor pitaju: Zašto? Oni sebi nikada, izgleda, ne postavljaju nikakva pitanja. Zato što nikada ne sumnjaju. A svako znanje proizlazi iz sumnje. A iz novog znanja nova sumnja. A što je najveće znanje? Znati ono što znaš i znati da ne znaš ono što ne znaš. Dakle, i članovi hrvatske Vlade su – (nekakvi) znalci. Znaju da ništa ne znaju. Naročito o lopovlucima.

Pogrešna krvna zrnca

Kad god se dogodi pljačka u Hrvatskim autocestama, Božidar Kalmeta katapultira poruku: „Kako bih uopće mogao znati!?“ Bilo kada i bilo gdje da se dogodi željeznička nesreća kojoj je uzrok nered izazvan nestručnim menadžmentom, Kalmeta ni za što nije odgovoran. I kada su uhitili njegova vozača koji je reketario one kojima je – zamislite vi te zemlje dembelije u kojoj vozači poslovno kolo vode – namjestio posao, Kalmeta je kao iz topa ispalio: „Nisam znao!“ Nakon nekoliko mjeseci vladavine, od Ive Sanadera postavljena premijerka J. Kosor rekla je: „Nisam znala da ima toliko korupcije!“ Tako nije znala, primjerice, ni da je iz stana u koji se ona uselila na silu izbačena obitelj te da je za to izbacivanje kriva upravo država (čitaj - vlast). Zašto država? Zato što je tolerirala - od Vlade, preko Sabora, do sudova, teror nad slabima i nezaštićenima. Devedesetih vas se moglo izbaciti iz stana ako ste imali pogrešna krvna zrnca ili ste se javno protivili politici oligarha. Kralo se (i krade se) u ministarstvima. Kralo se (i krade se) u državnim poduzećima. Za proviziju su politički moćnici namještali (i namještaju) velike državne poslove pomno i skladno odabranim privatnim tvrtkama.

Mnogo je to papira

Moćnici su zapošljavali (i zapošljavaju) podobne, a nesposobne stranačke aparatčike, rodijake i pripuze svih vrsta u državnim službama i javnim poduzećima. Kada je pukla bruka s pismom jednog od mnogih rodijaka koje je barba Luka uhljebio na dobro plaćenim položajima, predsjednik Sabora Bebić bubnuo je: „Pa, moraju i oni negdje raditi!“ A zašto ne, barba Luka, u polju, na plantažama mandarina, u kamenolomu ili sa zidarima?! Zašto, barba Luka, na izuzetno zahtjevnim radnim mjestima zapošljavate nestručne, lijene, netalentirane i sklone lopovluku?! Kralo se – čak i više nego što se želi priznati – u Fondu za privatizaciju. Predsjednik i članovi NO-a, sve sami ministri, rekli su: „Nismo znali!“ Kralo se u Brodosplitu, ali je predsjednik NO-a, tadašnji ministar gospodarstva, izjavio: „Pa, tko bi sve znao!? Znate kolike su to hrpe papira!?“ Nisu ga nakon toga poslali da glanca hodnike u dječjem vrtiću, već je Vukelić postao ministar obrane. „Stručan“ za sve, odgovoran ni za što. Mediji u HEP – leglo korupcije, nepotizma i pljačke – upiru već godinama. Dok je mogla, vlast je žmirila na oba oka. Potom je, kada je javnost počela sve glasnije postavljati pitanja, vlast optužila novinare za senzacionalizam.

Zašto nije kažnjen Sanader?

Nakon što je otkriveno da je nestručnjak za poslove u HEP-u, osim – možda - onog inkasatorskog, godinama primao plaću za nedolaženje na posao, uslijedio je licemjeran potez. Kažnjen je Rade Buljubašić, ali nije Ivo Sanader koji je Buljubašiću omogućio kruh bez motike te mu, na kraju, isposlovao i stan za malo novca. A takvih je Buljubašića, ispada, u državnim poduzećima na stotine, a možda i tisuće. Kada su mediji upozoravali da HEP kupuje struju za 80 eura po megavatsatu, a prodaje je po 20 eura, nitko iz vlasti okom nije trepnuo. Za ono što su novinari otkrili prije nekoliko godina, a istražili za nekoliko tjedana, nadležnim državnim tijelima trebalo je nekoliko godina. Zbog štete od 84 milijuna nastale samo tim kriminalnim činom uhićeni su bivši predsjednik Uprave HEP-a Ivan Mravak (treba li uopće spomenuti da ima više stanova i kuća?!) te šef Uprave TLM-a iz Šibenika Ivan Koštan. Mravak je prodavao, a Koštan kupovao jeftinu struju te je – četiri puta jeftiniju od tržišne cijene – transferirao mostarskom Aluminiju. Zbog malverzacije teške 613 milijuna kuna, prvoosumnjičeni je – a tko bi drugi – Damir Polančec. Zašto je HEP kupovao struju po 80, a prodavao je TLM-u, odnosno, ustupao Aluminiju po 20 eura? Nije teško pogoditi. Vlasnici TLM-a svima su poznati tajkuni, odnosno, njihove tvrtke. A TLM je vlasnik i dijela Aluminija. I, na kraju, što je radio NO? Nadzirao je katastrofalno. I zato je predsjednik NO-a, stanoviti Begović, nagrađen mjestom šefa Uprave!?

Za struju je znao uži kabinet

Za Polančeca, Mravka i Koštana tvrde da su se udružili... U što? U kriminalnu skupinu... S kim? S čijim – najvažniji je upitnik – odobrenjem? Pa, oprostite, je li doista Polančec do prije nekoliko mjeseci bio najmoćniji čovjek u državi? Nije. O svemu je odlučivao samo jedan jedini čovjek – Ivo Sanader. Ali, nije Sanader odlučivao pod okriljem mraka te odluke šaptao Polančecu u uho u vrijeme šetnje po Mirogoju, već je to činio na sjednicama užega kabineta Vlade i HDZ-a. Samo glup ili naivan čovjek može vjerovati tvrdnji da – kako to izjavljuju članovi Vlade i vrha HDZ-a – nitko ništa nije znao o malverzacijama sa strujom. Da, vjerujem da je odluka o ustupanju struje po četverostruko nižim cijenama TLM-u, a potom Aluminiju bila politička. Nju Polančec nije donio sam. I zato mi se poruka koju je Polančec poslao (preko odvjetnika) iz pritvora čini logičnom: „Miran sam, koliko sam ja kriv, toliko je kriv i uži kabinet Vlade i HDZ-a. Bio sam na užem kabinetu Vlade dok se odlučivalo o tome, ali ja nisam ništa potpisivao.“ Nije ništa potpisao niti jedan političar, ali je – reče bivši potpredsjednik Vlade – odluka donijeta. Tko još zna za nju? Nitko. Premijerka J. Kosor kaže da „Vlada neće komentirati izjave odvjetničkih ureda i reklamirati ih“ te nastavlja s mantrom, u koju malo tko vjeruje: „Nas nitko u borbi protiv korupcije ne može i neće zastrašiti.“

Na početku je bio iskren

Damira Polančeca upoznao sam početkom kolovoza 2006. godine. Prije nego što sam ga ugostio u „Vježbanju demokracije“, bili smo na ručku u Hotelu Esplanade i u dva sata ugodnoga druženja razgovarali o koječemu. Ostavio je na mene dobar dojam. Iako smo se do tada vidjeli nekoliko puta u prolazu, bio je otvoren i, činilo mi se, iskren. Na moje pitanje ne griješi li što je s moćne i dobro plaćene pozicije u Podravci prihvatio Sanaderov poziv, rekao je: „Dugo sam dvojio. No, izazov je bio prevelik. Dogovorio sam s premijerom da se mogu vratiti u Podravku ako jedan od nas neće biti zadovoljan.“ Skroman menadžer iz Đelekovca uskoro je postao jedna od središnjih figura hrvatske politike. Nakon intervjua, susreli smo se, vrlo kratko i formalno, još nekoliko puta. Bio je, kao i mnogi drugi političari koji su umislili da mogu riješiti dnevno sto najraznovrsnijih problema, dekoncentriran. Gledao je, ne u mene, već – kroz mene. Kimao je glavom, ali me nije slušao. Tada je već bio jednom nogom u Remetincu. Iako se osjećao jako moćnim, nije znao da je na vrhu kule od karata. Pao je skupa s autokratom Sanaderom koji je – bez ikakve dvojbe – za malverzaciju sa strujom odgovorniji i od Polančeca. Odgovorni su – logično je – i svi ostali članovi užega stranačkoga i premijerova kabineta. No, oni su i dalje na vlasti, u tobožnjoj borbi protiv korupcije, a Polančec u pritvoru. S pričama koje će, vjerujem, doprijeti i do Bruxellesa. Uostalom, jednu novu priopćit će, poručio je, vrlo skoro. No, ni iz ovih pokidanih dijelova nije teško sklopiti sliku koja jasno pokazuje da su za stanje u državi – a ono nikada nije bilo gore – krivi svi, i oni u pritvorima, ali i velika većina još uvijek na vlasti. Najveća je obmana od svih dosadašnjih da bi prijevremeni izbori poremetili... Što? Pregovore s Europom?! Pa, strah me kada s Europom – čijim je članicama do njihove, a ne naše koristi – pregovaraju ljudi s previše putra na glavi. Uostalom, povjerenje Vladi u samo dva mjeseca palo je za više od 20 posto. Građani su progledali. Zato su jedino (demokratsko) rješenje za Hrvatsku izbori. Zašto? Zato što je Vlada nevjerodostojna i do grla umočena u afere.

P.S.
Premijerki se ne sviđa što je u javnosti zovu – Jaca. Zato što je to poruka uvrede. I nepoštivanje zakona. Nikada nisam političare, umjetnike, kolege novinare, privrednike, menadžere... čak ni one s kojima sam blizak, u općenju s javnosti nazivao samo s imenom, a kamoli nadimkom. Nedopustivo je i nevjerodostojno intimiziranje. Ili - sprdnja. Ni njoj nisam skon. Barem ne na tako prizeman način. Zato suosjećam s Jadrankom Kosor, ali joj ne dajem za pravo da je upravo ona ta koja će propisivati kako će javnost nju oslovljavati. Mora biti iznad toga. Mora biti iznad onih koji komentiraju njezine broševe, odjeću i taktilnu bliskost s Pahorom. Kada ona komentira komentare o broševima, spušta se niže čak i od pokondirenih modnih mačaka koji su poznati po tome što su poznati.