Kolumne 10.06.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:40.

Krizu su skrivili nesposobna vlast i gramzivi kapitalisti, a ne radnici

PISMO IZ ZAGREBA

Način na koji se premijerka Jadranka Kosor odnosi prema sindikatima i radnicima podcjenjivački je. Vlast je, bez ikakve dvojbe, stala na stranu kapitala i kapitalista te već dva desetljeća – bez obzira je li joj na čelu Franjo Tuđman, Ivica Račan, Ivo Sanader ili Kosor – provodi proturadničku politiku. Je li HDZ i uoči izbora 2003. godine, odnosno, 2007. pridobio glasače antiradničkim i antisocijalnim programom? Nije. Baš suprotno. Strašili su Sanader i društvo ljude da će SDP, dođe li na vlast, uvesti nove poreze i osiromašiti hrvatske građane. No, HDZ je 2003. s pravom na nož dočekao restriktivan Zakon o radu koji je predložila Račanova Vlada, a u Saboru ga ozakonila trećesiječanjska koalicija. Tada je – sjetite se – HDZ radnicima obećao veća prava i dostojanstveniji status. Kada je došao na vlast, SDP je gotovo u cijelosti iznevjerio radništvo i sindikate koji su se krajem devedestih otvoreno svrstali u antihadezeovsku koaliciju te pridonijeli Račanovoj i Budišinoj pobjedi. Dakle, sve dosadašnje vlasti – a najviše ova današnja – u potpunoj su službi krupnoga kapitala. Premijerka ispunjava svaki, pa i najnerazumniji prohtjev tzv. poslodavaca kojima je stalo jedino do vlastita profita. I Kosoricu, ali i, na žalost, predsjednika Josipovića – koji se još nije izjasnio o ZOR-u – savjetuje, primjerice, Ivica Mudrinić, menadžer koji je učinio sve da što više radnika u T-HT-u ostane bez posla te da iznimno visokim cijenama telefonije osiromaši građanstvo, a svojim gazdama, strancima, priskrbi izniman profit.

Iz krize preko leđa radnika?!

Stječe se dojam da ekonomski savjeti, i premijerkin, i Predsjednikov, ne uvažavaju privredu u cjelini, u kojoj je uz ideju i uložen kapital rad najvažniji proizvodni subjekt, već su fokusirani jedino na profit. Strategijom u kojemu se sve one koji žive od svoga rada tretira nužnim zlom i često nepotrebno visokim troškom Hrvatska nikada neće izgraditi svoju industriju. Što znači da nikada neće stati na svoje, zdrave noge. Umjesto da stvara okvire za stasanje posrnule privrede, Vlada se opako obrušila na radnike. Vladi su, naime, radnici za sve krivi. Jesu li? Nisu. Pa, ako nisu, zbog čega Vlada smatra da izlazak iz krize vodi jedino preko leđa radnika? Zar uistinu Vlada misli da će kresanjem radničkih prava ozdraviti hrvatska privreda? Pa nisu hrvatsku privredu uništili radnici, već nesposobni političari i još nesposobniji menadžeri te tajkuni koji su rekorderi u uništavanju poduzeća. Velik broj tajkuna do poduzeća je došao na nemoralan, odnosno, nepošten način i nije mu bilo ni na kraj pameti raditi, već jedino – zaraditi. Proizvodnju su zatrli, radnike potjerali na ulicu, a poduzeća prodali ili zemljište, odnosno, poslovne prostore prenamijenili kako bi zgrnuli u što je moguće kraćem vremenu što više novca. Tko im je to dopustio? Vlast(i). Kojoj se opozicija nije znala ili željela suprotstaviti. Hrvatsko je gospodarstvo upropastilo društvo iz Gospodarsko socijalnog vijeća čija većina – predstavnici Vlade i predstavnici tzv. poslodavaca – svisoka od radnika traže strpljivost i poniznost. Kaže ta moćna, neprincipijelna koalicija tajkuna i političara, možete biti sretni što radite i što za to dobivate plaću. Mogli biste ostati bez svega! Po toj će logici, naravno, bez svega ostati i tajkuni te njihova politička služinčad.

Vlada čuje jedino glas ulice

Od krivice za propast hrvatske privrede ne treba, naravno, amnestirati ni sindikate koji su više pozornosti posvećivali sebi nego radništvu. No, najveći dio odgovornosti za krah privrede, uništenje industrije, poslovni nemoral te socijalnu katastrofu koja prijeti Hrvatskoj snose upravo političari i kapitalisti, odnosno, njihovi uglavnom za brzo izvlačenje profita, ali ne i za pokretanje proizvodnje „osposobljeni“ menadžeri. Doista je neukusno kada premijerka Kosor upotrebljava mantričku floskulu: „Zovem na dijalog! Ulica ni štrajkovi ništa neće riješiti. Jedino za stolom, razgovorom možemo riješiti probleme...“ Kada su to predstavnici kapitalista, Vlade i radnika razgovorom išta riješili na tom famoznom GSV-u, na čijim se sjednicama dvije moćne strane služe diktatom?! Vlada čuje – dokazuju to i seljački prosvjedi – jedino glas ulice.
Dogovore i obećanja uglavnom iznevjeri. Ako je uistinu J. Kosor iskrena zagovornica dijaloga, zbog čega je onda ministru gospodarstva Đuri Popijaču (predstavniku kapitalista) dala da napiše izmjene Zakona o radu bez da je o tome razgovarala s – istina – ne baš idealnim predstavnicima radnika (ali nisu nimalo gori od Vlade, odnosno, vlasti)? Zbog čega J. Kosor nije naredila ministru da izmjene Zakona o radu napiše nakon pregovora sa sindikatima? Dijalog su, treba podučiti političare, neprestani, suvisli, obostrano uvažavajući pregovori između dviju ili više strana koje drugačije misle.

Zajednički, a ne interes moćnika

Dakle, Vlada je prije nego što je poslala prijedlog izmjene po radnike u potpunosti restriktivnog Zakona o radu trebala – pregovarati. A pregovarati znači – i to treba pripomenuti bahatim političarima – iznositi oprečne ili različite stavove radi usklađivanja i nalaženja onoga što je u zajedničkom interesu. Kvaka je, dakle, u zajedničkom interesu. Interes kapitalista su što manji troškovi proizvodnje, odnosno, što veći profit. Interes Vlade je socijalni mir te, u slučaju hrvatskih vlasti, što poniznije služenje krupnome kapitalu. Dok je interes radnika dostojanstveniji život. Za koji Vlada nema sluha. Možda ima želju, ali je bez sluha. To vam je kao u glazbi - mnogi bi željeli lijepo pjevati ili svirati, ali im to ne ide od ruke (ili grla) jer su totalno bez sluha. Premijerkin poziv sindikatima za stol u vrijeme u kojem su izmjene Zakona o radu već u saborskoj proceduri na granici je bezobrazluka preko kojeg sindikati, žele li zadržati trun vjerodostojnosti, ne mogu prijeći. Kada bi sindikati pristali na razgovor s premijerkom ili Predsjednikom države o izmjenama Zakona o radu koje su – praktično – pred usvajanjem po hitnome postupku, priznali bi da su premijerkin smokvin list. Laž je, velika je laž da će ukidanje do sada stečenih radničkih prava izvući Hrvatsku iz krize. Pa, dovraga, nije Hrvatska u krizi zbog prevelikih radničkih prava, već zato što – prvo – vlast ne zna upravljati Hrvatskom a kapitalisti, odnosno njihovi menadžeri privredom.

Jedino su neosporna prava kapitalista

Za rušenje dostojanstvenoga života većine hrvatskih građana kriva je – vlast. Vlast beskritično podržava neoliberalni kapitalizam koji nastoji umrtviti bilo koji poriv, bilo koji opravdan zahtjev radništva, studenata ili, recimo, umirovljenika. Vlast bez ikakve rezerve i sumnje podržava divlji kapitalizam koji je, u biti – vjerovanje. Vjerovanje? U što?! U to da su prava kapitalista neupitna, neograničena i neotuđiva. Po kojim to kriterijima? Po kojemu to pravu? Božjem?! Vražjem, a ne Božjem. To su pravo – diljem svijeta, a ne samo u Hrvatskoj – u tobožnjoj demokratskoj proceduri nametnuli koristoljubivi trabanti krupnoga kapitala. Tko su oni? Političari. Zbog čega? Vlastite koristi zaogrnute u tobože više, zajedničke, humanističke ciljeve te, većma, domoljublje. Kapitalisti su – uz pomoć političke služinčadi – zacementirali svoja prava. Radnička su uvijek upitna.
Recite mi kada je to – i koji – kapitalist priznao da vozi preskup automobil, da ne zna ništa o poslu svoje tvrtke te da je izabrao menadžere lošije čak i od sebe? A nesposobnih je tajkuna u Hrvatskoj više nego sposobnih.
Nesposobnih je menadžera u Hrvatskoj više nego sposobnih. Rastrošnih je kapitalista i menadžera u Hrvatskoj više nego umjerenih i kreativnih. Na čija leđa svaljuju trošak svoga neznanja, nesposbnosti i primitivne rastrošnosti? Na radnička. A u tome im pomaže Vlada. Čija šefica želi još jednom obmanuti javnost tvrdnjom da čini sve kako bi spasila državu. Da spašava državu, spašavala bi njenu većinu - radnike. Premijerko, država su – ljudi.

Put u moderno robovlasništvo

Čini li što vlast u spašavanju ljudi? Malo, premalo, gotovo ništa. Želi li uistinu biti vjerodostojna i godinu dana nakon što se nenadano našla u fotelji premijerke, J. Kosor bi trebala velikom metlom počistiti u svojim redovima. Umjesto da mete, J. Kosor priča da mete. Da mete, u njezinoj blizini odavno ne bi bilo Božidara Kalmete. Da mete, na Hrvatskim željeznicama ne bi stolovale stotine samozvanih menadžera niti bi se i danas na vodećim pozicijama nalazili ljudi koji nisu sposobni od Zagreba do Splita prevesti pet ovaca, a da jednu putem ne izgube, jednu ne ubiju, a za tri prodaju te veći dio zarade stave u vlastiti džep. Da mete, u HŽ-u ne bi bilo toliko privilegiranih sindikalaca koji imaju dvostruko veće plaće od radničkih. Da premijerka mete u svome dvorištu, ne bi joj ekonomsku politiku vodili Škegro i tajkunsko društvo kojemu je jedino stalo do vlastite zarade. Da premijerka prvo mete u svome dvorištu, ne bi postojale sve te bespotrebne i rastrošne državne agencije, ne bi postojali svi ti bespotrebni, rastrošni i nesposobni državni tajnici, ne bi u državnoj upravi postojala vojska s obzirom na odrađen posao predobro plaćenih šefova. Da mete prvo u svome dvorištu, ne bi dopustila da Porezna uprava u Slavonskome Brodu – primjerice – baca tri milijuna kuna na (deseterostruko veći od potrebnog) najam prostora u koji će useliti tek nakon šest mjeseci, ne bi dopustila da stanoviti Marko Đukić bude plaćen za ravnanje osječkim Crvenim križom kao da je premijer te da se vozi u skupljem službenom automobilu od predsjednika države... Unajmljivanje prostora u Slavonskome Brodu smrdi na kriminal koji država ne sankcionira. Takvog je kriminala u Kosoričinu vidokrugu na kilometre, na tone, za izvoz. Ali, vidi vraga, najveći teret kriminala, nesposobnosti, neznanja, lopovluka i svega ostaloga treba pasti na leđa radnika koji bi, po prijedlogu J. Kosor, trebali postati robovi gramzivih kapitalista. Ukidanje kolektivnih ugovora – tek s mogućnošću neograničenog pregovaranja („Ovaj zakon sindikate potiče na pregovaranje“ – licemjerno ponavlja Kalmeta), ali ne i obvezom sklapanja novih - uvođenje je modernog robovlasništva.

P.S.
O čemu se sve Kaptol nije izjašnjavao?! O prezervativima, umjetnoj oplodnji, (ne)radnoj nedjelji, glasovanju dijaspore, profilu predsjednika države... te koječem drugom vodio je Kaptol prave medijske ratove. No, o namjeri vlasti da obespravi radnike te da pogoduje bogatima da budu još bogatiji, Katolička crkva u Hrvatskoj šuti. Zašto? Možda zato što su njezini najveći donatori upravo svetom vodom škropljeni tajkuni?! Ili zato što misli da radnici nemaju pravo na dostojanstven život? Ili, možda, zato što misli da su stečena radnička prava ostaci komunizma čije tragove treba zatrti? Crkva se miješa u izborni zakon, ali o pravima većine svoga stada ne želi ni zucnuti. Eto, primjerice, radnička će prava braniti i estradne zvijezde, ali ne i Crkva!? No, poziv da i estradnjaci poput Severine pomognu skupiti oko 450 tisuća potpisa za referendum kojim bi se reklo ne nakaradnom Zakonu o radu, dvosjekli je mač. Što ako sindikate podupre, uz Severinu, primjerice, i Marko Perković Thompson ili neki drugi pjevač čija je imovina višestruko veća od one s plaćenim porezom? Mogu li zvijezde koje niti jedne sekunde ne dijele sudbinu s radnicima prati svoju savjest tobožnjom potporom obespravljenima? Mislim da su sindikati na čelu s Ozrenom Matijaševićem izabrali pogrešna sredstva hoteći se domoći većini radnika žuđenoga cilja. Poštovani čitatelji, dajte svoj potpis za referendum jer ćete, u protivnom, uskoro postati tajkunskim robom. S, jasno, vlašću kakvu zaslužujete.

Izvor: 2876