PISMO IZ ZAGREBA

Mnogi bi bili kukavice kad bi imali dovoljno hrabrosti. Samo se veliki i hrabri usude priznati strah. Po tom životnom nauku hrvatska premijerka i njezini ministri nisu veliki. Zato što nisu hrabri. A nisu hrabri jer se ne usude priznati strah. Jadranka Kosor već se mnogima popela na glavu mantrom: „Ja se ničega ne bojim!“ Dakle, Vlada se ne boji ni krize, ni vlastita neznanja, ni vlastite gluposti, ni lopova u svojim redovima, ni opozicije, ni sindikata, ni siromaštva, ni poplava, ni groma... baš ničega. Pa ni peticije kojom joj građani iskazuju nepovjerenje. Ne plaši se Vlada čak ni posljedica opake tvrdnje da su građani glupi, neinformirani i zavedeni, pa ne znaju što potpisuju. Dva ministra u Vladi koja su građane počastila brojnim obmanama, za prijevaru optužuju sindikate koji su se prvi put nakon desetak i više godina uspjeli dogovoriti o zajedničkoj akciji. A njoj su se – sa svojim štandovima i aktivistima, dakle, konkretnim radom – pridružili jedino Hrvatski laburisti – Stranka rada. Čim su shvatili da će sindikati prvi put otkako je samostalne Hrvatske uspjeti prikupiti za raspisivanje referenduma dovoljan broj potpisa, premijerkini su trbuhozborci na sindikate sručili hrpu neobuzdane srdžbe.

Iznenadila ih korupcija

Sva ta arogancija doći će, a uspjeh sindikalno-laburističke akcije (koju je, uostalom, prvi na konferenciji za novinare predložio šef Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutin Lesar) to potvrđuje, vrlo brzo na naplatu. Zna li narod što potpisuje? Zna. Ne znaju Popijač i Kalmeta što govore. Narod je osjetio tko je na strani radnika, a tko protiv njih. Narod je shvatio da Kosoričina Vlada štiti interes kapitalista na račun radnika, što je, naravno, legitimno. I zato sindikati, uz konkretnu podršku Laburista te verbalnu podršku dijela opozcije (SDP referendum podržava a HNS je protiv njega), pitaju građane slažu li se s takvom politikom Vlade. U pravu je Popijač, mnogi ne znaju (pa ni ministar Kalmeta) kakve to izmjene Zakona o radu Vlada kani provesti, ali su uvjereni, što je najvažnije, da su te promjene protiv radnika. Je li to neosnovan dojam? Brus. Sjetite se samo koliko su puta J. Kosor i ministri, u, istina, nekim drugim foteljama i okolnostima poručivali javnosti da je njena percepcija razmjera korupcije – koju je Vlada zdušno poticala – pogrešna, pretjerana. Građani su zavedeni medijima, žestila se vlast. A medijima podmeću opozicija i neprijatelji Hrvatske. Nakon što je zasjela u premijersku fotelju, J. Kosor javno je priznala da je iznenađena količinom korupcije.

Azbest ima veze

Pazite, političarka koja je u vlasti – bilo zakonodavnoj, bilo izvršnoj – petnaestak godina, nije imala pojma o razmjerima korupcije. Je li to moguće? Je, moguće je. Perspektiva s Markova trga ili Pantovčaka sasvim je drugačija od perspektive iz upropaštenih poduzeća, memljivih podrumskih ili stanova pod hipotekom te s burze (ne)rada.
Kao što su na svojim leđima osjetili dva desetljeća (pre)dugu korupciju, tako građani Hrvatske osjećaju kako političko-tajkunska oligarhija nastoji odnose između rada i kapitala, odnosno radnika i kapitalista, učiniti robovlasničkim. Da, gospodo iz Vlade, građani Hrvatske znaju što potpisuju, zna to – g. Popijaču – čak i zabavljačica Severina koja je – poput mnogih svojih sugrađana – na najjednostavniji moguć način obrazložila zbog čega se odazvala pozivu sindikata. Odazvala se jer, kaže, podržava majke koje teškom mukom podižu svoju djecu te očeve koje truju azbestom. Nakon toga je Popijač slavodobitno povikao: „Pa, kakve veze imaju promjene Zakona s azbestom!? Sindikati obmanjuju građane.“ Popijaču treba objašnjenje nacrtati. Zato što očito ne shvaća u muci skovanu zdravu logiku građana. Popijačeva perspektiva je, naravno, perspektiva Todorića i Keruma, pa je zato njegov pogled s Markova trga ružičast. A radnički realističan, tmuran.

Kriv je minimalac

Građani neće dopustiti da se sve posljedice krize natovare na radnička leđa. I ministar Kalmeta obrušio se na sindikate, a onda, posredno, i na glupe sugrađane: „Neki sindikalni čelnici ponašaju se kao da ne žive u Hrvatskoj. Time što ne žele pregovarati s Vladom, ne štite interese zaposlenih i umirovljenika ni radnička prava, već isključivo sebe i svoje pozicije. Nije točno da Vlada želi raskinuti kolektivne ugovore i ugroziti radnička prava. To su neistine kojima se plaši ljude. Ali činjenica je da su se vremena promijenila, da živimo u krizi i da ne mogu sada vrijediti isti kolektivni ugovori kao prije 10 godina...“ Kao da ne žive u Hrvatskoj ponašaju se premijerka i ministri. Da nije tako, shvatili bi da im narod više ne vjeruje.
Da, promjenama ZOR-a nastoje se ukinuti kolektivni ugovori i sva radnička prava, osim zajamčenog minimalca. A i on je poslodavcima postao trn u oku, pa će ga Vlada, vjerojatno, smanjiti. Taj se zaključak krije u obrazloženju promjena u ZOR-u: „Na ovaj velik broj ugašenih radnih mjesta utjecao je i postojeći zakonodavni okvir o minimalnoj plaći, kao i sankcionirana obveza poslodavaca da radnicima isplaćuju plaće i druga materijalna prava ugovorena kolektivnim ugovorima...“

Pametnome dosta

Pročitajte još jednom što piše u obrazloženju Popijačeva Ministarstva gospodarstva! Za gospodarsku krizu nesposobni političari i društveno neodgovorni kapitalisti okrivljuju zajamčenu crkavicu (minimalac)!? Za krizu je kriva, tvrdi Ministarstvo, obveza da se radnicima isplaćuju plaće!? Ovo je tvrdnjom dokinut i trag socijalne države. Kapitalisti su izdiktirali svoje zahtjeve, a Vlada ih je pretočila u Zakon! Zato, potpisujte dok još možete jer će vam – možda već i sutra – oduzeti i pravo na plaću i pravo na bilo kakvo neposredno izjašnjavanje. Uostalom, HDZ ne pristaje na smanjenje broja glasova potrebnih za raspisivanje referenduma jer ne želi Hrvatsku u kojoj bi građani mogli utjecati na odluke vlasti. Ponašaju li se slično i demokratske vlade. Demokratske – ne. Mudre – ne. Evo što je neki dan izjavio Jose M. D. Barroso, predsjednik Europske komisije: „Povjerenje se ne može obnoviti na štetu najslabijih u društvu, radnika, koji nisu krivci za krizu.“ Pametnome dosta. A gdje je u svemu tome Crkva? Ona podupire, naravno, kapitaliste i krupni kapital jer je i sama jedan od najvećih kapitalista na svijetu, s nevjerojatnim bogatstvom koje ne želi dijeliti sa siromašnima. I bilo bi doista licemjerno da se – poput Vlade – verbalno zalaže za prava radnika. Kao što je pomalo licemjerna podrška radnicima gospođice Severine za koju su donedavno svi ti obespravljeni radnici plaćali mirovinsko i zdravstveno osiguranje jer nije, možete misliti, kao „slobodna umjetnica“ godišnje zarađivala više od 100 tisuća kuna! O svim tim tobožnjim umjetnicima koji ne plaćaju porez i žive na grbači najsiromašnijih - drugom prilikom.

Mucalo se zna valjati...

Zvati u pomoć Severinu, kao što je to učinio nevjerodostojan sindikalni „vođa“ Ozren Matijašević, koji je za pjevačicom trčkarao poput pudlice, pitanje je kriterija. Kao što je, naravno, i izbor izvjesnog estradnjaka Duška Mucala za intendanta splitskog HNK-a posljedica pomanjkanja kriterija te dva desetljeća duge negativne selekcije. Mucalo je, za one koji ne znaju, neuspješan pjevač, estradni četveroligaš, a po formalnom obrazovanju ekonomist. A zašto je onda izabran za kazališnog intendanta? A zašto je Kerum izabran za gradonačelnika Splita? A zašto je Ivica Kirin bio ministar policije? A zašto Đurica Drobac može biti voditelj Dnevnika? A zašto Severina može glumiti u kazalištu dotiranom od države? A zašto Hloverka N. Srzić može već desetljeće i pol nekažnjeno uništavati HTV? A zašto se mogu suci biti Branko Milanović i Slavko Lozina? A zašto direktori javnih poduzeća mogu biti svi ti tragični likovi kojima je jedina kvalifikacija – podobnost? A zašto TV komentatorom može postati Mislav Bago? A zašto šef Nogometnog saveza više od desetljeća može biti Vlatko Marković? A zašto predsjednik parlamenta može biti Luka Bebić? Mogao bih dokaze nekompetentnosti nabrajati danima. Hrvatska je odavno pala u blato diletantizma i primitivizma, a u njemu se Mucalo, izgleda, zna dobro valjati. Mani Gotovac kaže za Mucala: „On nije NIŠTA u kazališnom svijetu!“ Pa, zato i jest izabran za intendanta. Izabran je jer je neobrazovan. Nakon što je u programu - a ne u nekoj ad hoc izjavi - ustvrdio da je Aristotel dramatičar čija će on djela postavljati u kazalištu, Kazališno vijeće ga je trebalo diskvalificirati. S takvim neznanjem i nepismenošću nitko, pa ni pjevač mrdni guzom estetike, ne može upravljati kazalištem. Mucalove su kvalifikacije, kaže, to što je gledao predstave te što je s hrpom diletanata izvodio performanse na festivalima zabavne glazbe.
U balet se razumije jer i sam pleše!? I s takvim je znanjima i argumentima Mucalo opčinio najprije Kazališno, a potom i Kerumovo Vijeće. Zamislite kakvi tek trogloditi i poslušnici sjede u njima!? Svi oni koji misle da se ne može niže nakon što je splitski imperator postavio jednog Mucala za intendanta, varaju se. Mogao bi Kerum za direktora drame postaviti – jer ima nešto kaligulskog u sebi – svoga konja ili psa. Na potezu je ministar kulture Božo Biškupić koji je devedesetih odbio potvrditi imenovanje uglednog dramskog pisca Slobodana Šnajdera za intendanta riječkog Ivana Zajca. Zbog čega? Zato što je Šnajder nedovoljno stručan - obrazložio je Biškupić. Onda će, misle naivni, odbiti i Mucala. Varate se. Šnajder je bio stručan, ali politički nepodoban, a Mucalovo neznanje vlastima je i te kako dobra preporuka. Neobrazovani, nestručni i nekvalificirani slušaju bez pogovora. Uostalom, HDZ-u će u parlamentarnim izborima možda zatrebati i Kerum. A pobjeda je važnija od bilo kakvih principa. Zato i jesmo u balkanskome blatu.

P.S.
Brzojavno. Ni čitatelj Kovač ništa iz moga pisma nije razumio. Usudi se graditi kuću, a da nema pojma čemu služu cigla, odnosno, piše i u pisanju se čak želi nadmetati, a ne zna što riječi i pojmovi znače. Kovač čak ni ne vidi dobro. Nisam rabio riječ Kovači, već – kovači. Kovači mržnje, kovači neznanja, kovači... svega onoga prije napisanoga. I nisam, naravno, posvetio gotovo čitavo Pismo Kovaču, već – čitateljima. Dotični mi je g. Kovač bio tek živopisan primjer kojim sam se poslužio u vječnoj borbi protiv gluposti. No, tješi me činjenica da je glupost često ukras ljepote, ona daje očima sumornu bistrinu tamnih jezera i uljevitu mirnoću tropskih mora.