Kolumne 24.06.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:40.

Josipović je odustao od pravednosti

PISMO IZ ZAGREBA

Friedrich Nietzsche je u zagonetnom, genijalnom filozofsko-pjesničkom djelu „Tako je govorio Zaratustra“, među ostalim, ustvrdio: „Ne vjeruj onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti!“ U izbornoj kampanji aktualnom predsjedniku države Ivi Josipoviću pravednost nije silazila s usana. Pravednost i hrabrost. A što je, zapravo, pravednost? Vrlina velikih duhom. Pravednost je više od dobrote. U pravednosti je, tvrdi grčki pjesnik Fokilid iz Mileta, zbroj svih vrlina. A što je hrabrost? Sol života (čini mi se da je taj pojam skovao u idealima slobode nadahnutoj „Pjesmi o sokolu“ Aleksej Maksimovič Pješkov, poznatiji kao Maksim Gorki). Bez te soli život je bljutav. I k tome, u Hrvatskoj, nepravedan. Prema kome? Radnicima. Svima onima koji žive od svoga rada. Josipović je već u dva navrata pokazao da mu je do načelne, ali ne stvarne, prakticirajuće pravednosti. Prvi put sastavom gospodarskog savjeta u kojemu nema niti jednog socijalnoj državi naklonjenog privrednika, menadžera ili ekonomskog teoretičara. Je li to slučaj? Nenamjerna pogreška? Nije. Dokazuje to njegova reakcija na do sada nejveći radnički bunt, potpisivanje peticije za referendum kojim će radnici – ako se vlast ne ogluši i na volju više od 450 tisuća građana – reći NE pokušaju da se radnici obesprave.

Vlada sluša diktat kapitalista

Josipović je pao pod utjecaj raznih mudrinića kojima hrvatske vlasti, od prve do posljednje, omogućuju osiromašivanje Hrvatske. Pao je pod utjecaj raznih kuštraka i gotovaca koji bi ukinuli demokraciju. I u Hrvatku uveli diktaturu. Nakon što su počeli sa skupljanjem potpisa za referendum, Josipović je sindikatima dao podršku. Čak je i obećao da će peticiju potpisati ako se Vlada i sindikati ne dogovore. No, preko noći, pritisnut – valjda – s jedne strane Kosoričinim za većinu neuvjerljivim jamstvima da Vlada ne sprema radnički pogram, a s druge samozvanim ekonomskim ekspertima koji obmanjuju i ekonomski needuciranu premijerku i narod kako će restrikcijama spasiti hrvatsko gospodarstvo. Ili je Josipović nasjeo na tajkunsku obmanu, ili je – preko noći – postao preobraćenik (zagovornik krupnoga kapitala) koji je, tim činom, većini svojih glasača okrenuo leđa. Vlada je do prije nekoliko dana potrebu za promjenom Zakona o radu pravdala nemogućnošću da se – kao poslodavac – sa sindikatima državnih službi dogovori oko kolektivnim ugovorom zajamčenih božićnica, regresa, jubilarnih nagrada, otpremnina, naknade za prijevoz... No, i nakon što su (poneki) sindikati pristali da zbog prazne državne blagajne ustuknu u svojim zahtjevima, Vlada nije povukla zahtjev za promjenom ZOR-a. Dokaz je to da Vlada, na nagovor kapitalista (koji sebi tepaju da su – isključivo – poslodavci), želi ukinuti kolektivne ugovore za radnike u proizvodnji.

Bogati neće snositi teret

I što na sve to kaže Josipović? Odustao je od pravednosti. Odustao je od pravedne raspodjele posljedica krize, točnjije - nesposobnosti upravljanja državom i privredom te pljačke političko-tajkunske oligarhije. U vrijeme izborne kampanje zaklinjao se u princip da onima koji imaju više traba uzeti više, a oni koji imaju tek mrvice – manje. Nije se čuo Josipovićev protest protiv smanjenja poreza na plaće menadžera koji dnevno zarađuju onoliko koliko mjesečno zaradi radnik. Tim je bogatunima porez na plaću smanjen s 45 na 40 posto. Josipović ne protestira zbog činjenice da je Vlada u kresanju krenula od najsiromašnijih te da, sudeći prema njenoj praksi, na moćna leđa najbogatijih neće staviti ni najmanji teret tobožnje krize. Josipović ne diže glas protiv činjenice da Vlada nije sposobna ili ne želi od kapitalista naplatiti 20 milijardi kuna poreza i doprinosa. Josipović ne predlaže, primjerice, sjednicu Vlade – a što mu omogućuje Ustav - na kojoj bi potaknuo raspravu o sivoj ekonomiji koja cvjeta. Josipović zbog vlastitog mira ne traži strategiju kojom će Vlada stvoriti uvjete za razvoj privrede. Josipović – uz J. Kosor najutjecajniji političar u Hrvatskoj – ne usudi se postaviti Vladi pitanje: „A što ćete činiti kada ukinete sva prava i ižmičete iz građana sav novac?“

Posrednik, a ne potpisnik

Umjesto da stane na stranu onih koji su povjerovali u njegovo propagiranje pravednost za sve, Josipović nonšalantno kaže da neće potpisati peticiju za referendum. Zašto? Zato što mora, kaže, ako i kad to zatreba – arbitrirati. Što to znači? On će posredovati između suparničkih strana, izravnavati te prosuditi u spor na temelju argumenata sindikata i Vlade. Ili će sindikate i Vladu miriti. A to radnici od njega ne očekuju. Radnici očekuju od predsjednika Josipovića da stane na stranu obespravljenih, na stranu slabijih, na stranu onih koje i Vlada i kapitalisti nastoje pretvoriti u bića obespravljenija od robova. Pretjerujem? Vraga. Pa, robovlasnici su robove hranili, a mnogi hrvatski tajkuni radnicima koji rade ne daju ništa, čak ni hranu. Vlada, odnosno njeni dizači ruku u parlamentu, ne želi donijeti zakonsku odredbu po kojoj bi neisplata plaća bila kazneno djelo. Nikada nisam čuo predstavnike tzv. poslodavaca da javno osuđuju one kapitaliste koji ne isplaćuju plaće. Josipović, naravno, nema moć mijenjati zakone ili kažnjavati po postojećim zakonima, ali može – kao izravno izabran predsjednik – utjecati na odluke izvršne i zakonodavne vlasti. No, Josipović je odustao biti pravednik.

Zar smo spali na – Kunsta?!

Radije će biti, kaže, arbitar. Bojim se da arbitar neće biti ni Josipović, ni premijerka – koja se već jasno i glasno svrstala na stranu kapitalista - ni itko drugi iz politike. Nastave li političari na vlasti obmanjivati narod, arbitrirat će – ulica. Tko to kaže? Govore li to radnici? Ne. Radnici šute. Te šutljivi i ljuti potpisuju peticiju. Ne reagiraju čak ni kada ih vlast proglašava glupima i neukima. Ali s vremena na vrijeme raskolače oči. Teško je ostati miran na tvrdnje notornoga Borisa Kunsta da su sindikati upali u paukovu političku mrežu, ali te tvrdnje ne treba komentirati zbog mentalne higijene. Radnici su spali na to da im moralne prodike dijeli Kunst!? Šuti narod i kada mu Hebrang poručuje da ne zna što potpisuje. Ili da je potpisom Zorana Milanovića čitava sindikalna borba dobila politički predznak. Ili da je politizacija sindilakne scene nespojiva s demokratskom praksom. Točno, nespojiva je s „demokratskom praksom“ za kakvu se zalažu Hebrang i izvjesni dr. Vinko Gotovac koji se javno, na HTV-u, bez reakcije H.N. Srzić (jer bi, zna ona, vladali njezini, a njezini su oni koji su na vlasti), zalaže za ukidanje demokracije i diktaturu Vlade. U „Otvorenom“ je Gotovac izrekao toliko nebuloza o državi, političkom sustavu te odnosima državnih institucija i naroda da je umjesno se pitati: „A tko mu je dao doktorat?“ Ili „Zar on podučava studente?!“

I premijerka će kopati i orati

Narod šuti i kada neartikuliran i Bog-te-pitaj-zbog-čega medijski eksponiran dr. Ante Babić lakonski podvaljuje kako ni poslodavci nisu siti. Narod šuti i kada ga Vladimir Šeks, eklatantan predstavnik vlasti koja je svoju poziciju zlorabila nebrojeno puta, uvjerava da bi smanjenje broja potpisa za raferendum moglo dovesti do zloporabe tog prava.
Narod šuti i na provokaciju arogantnoga Damira Kuštraka koji je na ručku s J. Kosor ustvrdio – prethodno nazvavši premijerku vizionarkom?! – kako sindikalni referendum nema nikakve veze s radničkim pravima jer peticiju potpisuju oni na koje se ZOR i kolektivni ugovori ne odnose. Kuštrak bi, dakle, građanima ukinuo pravo da politički misle i odlučuju. Narod šuti i kada im premijerka trlja nos izjavama da ona ne treba ni jesti ni piti, ali će svjedno, poput Bandića, 24 sata kopati i orati (hoće li netko napokon i misliti?!). Narod šuti i kada im ne odveć inteligentni političari poručuju: „Što potpisujete, što protestirate, što referendirate... kad ćete ionako, na kraju, sjesti s nama za stol!“ Zbog te glupe, nelogične, arogantne, bahate tvrdnje narod šuti i potpisuje. Da, sindikati će nakon skupljenih 450 i više tisuća potpisa, sjesti za stol s premijerkom i pregovarati. Ali s podrškom 450 tisuća građana (s imenom i prezimenom) koji ne misle dobro ni o Vladi ni o odnosu kapitalista prema radnicima. Narod je – uči nas povijest – najopasniji kada šuti. Ali to jedino ne zna vlast. Dio nje je i Josipović koji je kalkuliranjem iznevjerio svoje glasače. I zato ga hvale oni koji radnike nastoje još jednom prevesti žedne preko vode.

P.S.
Svaka čast ministru kulture Boži Biškupiću koji je farsu Keruma i Mucala (pretendenta za mjesto intendanta splitskog HNK-a) presjekao odbijenicom neobrazovanom i za posao koji želi obavljati nekompetentnom zabavljaču ente kategorije. Još jednom izgubivši kompas, čak i od Mucala neobrazovaniji Kerum Biškupića je nazvao kukavicom, poručivši da se Splitom više neće upravljati iz Zagreba. Biškupić je Kerumu uzvratio da pročita Mucalov program satkan od gluposti, neznanja i diletantizma. Ministre, kakva korist od toga da Kerum pročita Mucalov program?! Kao da Kerum razlikuje Aristotela od Aristofana, dramu od komedije, tragediju od vodvilja, balet od Lozininog đuskanja na Thompsonovu koncertu ili filharmoniju od harmonije! Kerum i Mucalo su harmonično neupućeni. Kerum u politiku i vladanje gradom, a Mucalo u teatar. A ni u glazbi nije Bog-zna-što.
Vladimir Šeks, jedan od najinteligentnijih političara (sjetite se: popis talentiranih nije i popis dobrih ljudi), odličnika u praksi, na proslavi 21-godišnjice HDZ-a izrigao je bujicu optužbi na račun fantomskog zlotvornog pothvata. Što je to? To je, kaže Šeks, sve bezobzirniji i agresivniji scenarij revizije procesa stvaranja hrvatske države i vodeće uloge HDZ-a u tom procesu. A tko su zlotvori? Kvaziljevičari i medijske sluge. Je li se to Šeksu omaklo? Nije. Nastoji Šeks zamutiti pogled u stvarnost vraćanjem u prošlost. Jesu li mediji i od političara podcijenjen narod progutali udicu? Nisu. Bio je to Šeksov čisti promašaj.

Izvor: 2878