PISMO IZ ZAGREBA

Kada su je pitali hoće li nakon 813 tisuća potpisa nezadavoljnih građana ili nakon – po svemu sudeći - uspješnog referenduma dati ostavku, premijerka Jadranka Kosor rekla je da joj to ne pada na pamet. Zašto? Pa, rekla je, građani su se izjašnjavali o Zakonu o radu, a ne o meni! Prekonoćni salto morale. Sjećate se dobro - i premijerka, i ministri, naročito jedno od najvećih razočaranja – delegat hrvatskih tajkuna – Đuro Popijač, sve arogantniji potpredsjednik Vlade Darko Milinović zvani Mali Putin te računovođa Ivan Šuker više (desetaka) puta građane su okarakterizirali budalama koje nemaju pojma što potpisuju. Ne bi, da ih pitate, niti jedan od spomenutih vladajućih moćnika znao citirati sindikalno referendumsko pitanje zato što ono, naravno, nije ni važno. Ne znaju to ni svi građani, ali znaju što su potpisivali. Građanima je dosta bahatih vlastodržaca i njihovih floskula poput: „Borit ćemo se protiv korupcije do posljednje kapi krvi!“ Građani su se – točno je – potpisom za referendum izjašnjavali protiv vlasti koja omogućava da kapitalisti tretiraju radnike čak i gore od robova. Da, više od 813 građana izrazilo je nezadovojstvo prema načinu na koji J. Kosor i Vlada upravljaju državom. I kako se, uostalom, vlast odnosi prema njima.

U sukobu s neoliberalizmom

Ako je 813 tisuća građana toliko izmanipulirano, kao što je to tvrdio vrh HDZ-a i Vlade, kako to da J. Kosor odjednom zna da potpis za referendum nije ujedno i potpis za njezin odlazak iz Banskih dvora?! Kada su je novinari pitali hoće li dati ostavku ako sindikati uspiju prikupiti dovoljan broj potpisa za referendum, premijerka ja rekla: „Ne može se promjenom figura riješiti kriza. Kada bi se moglo, odmah bih otišla!“ Naravno da se upravo promjenom figura mijenjaju političke i privredne krize. Uostalom, kada bordelu ne ide dobro, madam ne mijenja krevete i klijentelu, već dame koje svoj posao ne obavljaju dovoljno dobro. Bit izbora i jest u tome da građani, ako su nezadovoljni i nemaju povjerenja u crne, izaberu bijele figure. Tvrdnjom da se izborom druge, nove vlasti ništa ne može promijeniti Kosor negira čitav neoliberalistički sustav kojemu se, u svim ostalim segmentima, tako zdušno podala. Da, gospođo premijerko, svijet mijenjaju upravo pojedinci, ili, kako vi to kažete – figure. Možda J. Kosor dobro zna što govori. I možda je izjavom da se ništa ne može postići promjenom figura rekla više nego iti jedan hrvatski premijer do sada. Pejorativno, nagrdno, figura je ona osoba koja samo formalno obavlja neku dužnost, dok drugi određuju njezino ponašanje. Za takvu se osobu kaže: „On(a) ti je samo figura.“

I vi biste uspjeli

Figure figuriraju, a poteze vuku sive eminencije. Uostalom, nitko ozbiljan ni ne pomišlja da je J. Kosor, čim ju je Ivo Sanader postavio za premijerku, sama riješila spor za Slovenijom. Taj su spor riješili, zna se, Bruxelles i Washington, a J. Kosor i slovenski premijer Borut Pahor učinili su ono što im je prijateljski sugerirano. Uvjet da se pregovori s EU pokrenu s mrtve točke bio je Sanaderov odlazak. I vi biste, dragi čitatelju – da ste koji slučajem bili Sanaderov(a) zapisničar(ka) – s jednakim uspjehom obavili pregovore sa slovenskom figurom. Tako je i borba protiv korupcije bila jedan od uvjeta za nastavak pregovora. Prva je figura, šahovski rečeno - kraljica, ili, kako J. Kosor tepaju bliski suradnici – vladarica, pozvala ostale figure – lovce, topove, konje i pijune – te im izdiktirala dobiven zadatak: „Ili ćemo ga obaviti tako da barem izgleda obavljen, ili ni nas uskoro neće biti.“ Umjesto njih, postavili bi neke druge figure. A narod će birati figure tako dugo dok ne progleda. Zato što i među postojećim političarima ima onih koji neće biti pijuni. E, takvi će – a ne figure na briselskim i(li) vašingtonskim šahovskim pločama - reformirati Hrvatsku. Izjavom da promjena figura ionako ništa ne znači, J. Kosor negira višestranačje, demokraciju i moć građana da utječu na odluke. Zato u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja i nije bilo niti jednog referenduma.

Prorecesijske mjere

Zato se političari u Hrvatskoj nakon svake nepopularne odluke opravdavaju: „Morali smo to učiniti zbog Europe!“ A kada će vlast početi činiti nešto i zbog nas, hrvatskih građana? Kada će vlast građanima pružiti priliku da iskažu, i nakon izbora, svoju volju? Tek kada građani to ulti-
mativno zatraže. Kao što njih više od 813 tisuća traži referendum. O čemu? Protiv izmjena Zakona o radu te za promjenu loših figura. No, svi ti uvredljivi komentari Popijača, Milinovića, Hebranga i ostalih moćnika na račun građana dokazuju na antidemokratski trend. Na građane koji su ih izabrali moćnici misle samo kada državi uzmanjka novac. „Reforme su moguće samo uz potporu svih građana“ – poručuje premijerka. I na leđa najsiromašnijih stavlja najveći teret. Prvo krizni porez, koji je bio ne anti, već prorecesijska mjera, a potom niz drugih nameta. Kao da će, umjesto privredne strategije, državu spasiti ukidanje toploga obroka, naknade za prijevoz te božićnice!? Ako se Hrvatska može ponovo postaviti na noge jedino uz potporu svih građana, nije li logično da potpora najbogatijih bude najveća? Nije. Barem ne u Hrvatskoj, za hrvatsku vlast. Čega su se to odrekli tajkuni? Ničega. I dalje kupuju skupe jahte za privatne provode. Kapitalisti i dalje kupuju avione i helikoptere kojima će razvažati djecu na rođendane. Tajkuni i dalje troše hrpe novca na običnim smrtnicima nedokučiv luksuz.

Crkva se neće miješati

Vlada ni dalje ne oporezuje kapitalnu dobit, Vlada ni dalje ne oporezuje banke, Vlada ni dalje menadžerima s najvišim plaćama ne smanjuje poreze. Bajićev DORH ni dalje ne pita tajkune, estradnjake, političare... koji su se obogatili ne plaćajući porez: „Odakle vam novac?“ Pjevač naci-budnica može u središtu Zagreba kupiti stan od 500 metara četvornih vrijadan milijun i pol eura, a da ga nitko ne pita je li na tu zaradu platio porez. Čega se, primjerice, odriče Crkva? Ničega. Umjesto da se u korist onih koji zbog nemogućnosti plaćanja kredita završavaju na cesti odrekne djelića svoga bajkoslovnog bogatstva, mons. Vlado Košić benevolentno poručuje narodu, od koga Crkva na svakoj misi traži lemozinu: „Crkveni vrh se neće miješati u napetosti između Vlade i sindikata oko referenduma.“ Ali će se i te kako miješati kada je u pitanju, recimo, uporaba kondoma ili pobačaj. Na koji su prisiljene mnoge žene čak i zato što su im djeca koju sada imaju – gladna. Ali se gospoda iz Crkve u tričarije poput zaštite najsiromašnijih ne bi štela mešati.
U njih se možda, da je znala, ne bi miješala čak ni premijerka J. Kosor koja je već nekoliko puta izjavila kako nije znala da je stanje u zemlji tako teško!? Ona nije znala, a mi, koji nismo na vlasti, smo znali. Zašto ona nije znala, a mi jesmo? Zato što je perspektiva iz Banskih dvora sasvim drugačija, mnogo ljepša od perspektive nezaposlenog, kreditom opterećenog podstanara na rubu Zagreba.

Poticano samoljublje

Mi smo krizu osjećali prije nego što su J. Kosor i Šuker za nju saznali. Čak se ni ne čudimo premijerkinom neznanju jer neznanje političara je vrlo često – enciklopedijsko. I zato je Kosor – ako ne u vrijeme u kojem je na položaj premijerke postavljena, a onda barem dok je saznala koliko smo u banani – trebala raspisati izbore. Odobrenje za cjelovite reforme, s jasnim programom i ciljevima, može se dobiti samo na izborima. Na kojima je, ma što o tome mislila J. Kosor, dobrodošla promjena figura. J. Kosor na izvanrednim parlamentarnim izborima mora(la) se izboriti za legitimitet. Kako to rade demokratske zemlje i njihovi demokratski političari - pokazala je nova australska premijerka Julia Gillard, prva žena na čelu Vlade. Ona je – tehnički (ali ne i u biti) – premijerkom postala na sličan način kao i J. Kosor - nisu je izabrali Australci, već članovi vladajućih laburista (koji su i u Hrvatskoj, reče u emisiji „Nedjeljom u 2“ novinar Ladislav Tomičić, alternativa nesposobnom HDZ-u i SDP-u). Ali takva demokratska praksa J. Kosor ne pada na pamet. Zašto? Zato što vlast želi zadržati pod svaku cijenu. Zato što, kao i mnogi njezini prethodnici, između sebe i Hrvatske stavlja znak jednakosti. Zato što je pomislila da je od svevišnjega poslana spasiteljica kojoj ne treba potvrda običnoga puka. Pa, eto, u vrijeme u kojem nezahvalnici od premijerke traže legitimitet, Vanety Fair ju je svrstao na listu najmoćnijih vladarica na svijetu. Takvi laskavi, i u osnovi najčešće neutemeljeni, više ispadi nego izbori, potiču samoljublje. Koje je u hrvatskih političara uvijek na zavidnoj visini. Pa i onda kada im vlastiti narod okreće leđa.

P.S. Nakon što je petorica dezorijentiranih sindikalista počela s obznanom moguće izdaje 813.000 građana Hrvatske, odnosno, mogućnošću neodržavanja referenduma, novinari su im postavili jedino logično pitanje: „Nije li to izdaja?“ Njegovo visočanstvo Ozren Matijašević jako se uzrujao zato što su se novinari drznuli to pitati. „Preuzmite vi onda akciju!“ – vikao je – „Što, želite da cirkusiramo?!“ Što je za Matijaševića cirkusiranje? Referendum? Preplašeni velikom odgovornošću, koju njihova slaba leđa ne mogu podnijeti, sindikati su predložili domobransko rješenje - od Vlade traže da peticiju prizna kao uspješno održan referendum. Gazeći proceduru. Ne poštujući čak ni volju građana da napokon izađu na referendum. Umislili su sindikalisti da s potpisima 813.000 građana mogu činiti što ih je volja. Ja sam potpisao peticiju jer želim i neku drugu svečanost demokracije osim izbora. Želim biti među onima koji će vlastima pokazati da smo zreli za osobe, a ne figure, da želimo promjene, a ne diktat nesposobnih, bahatih i sebeljubivih figurica. Tu nam mogućnost Matijašević, Ribić, Novosel, Jakuš i Sever oduzimaju kukavičkim i izdajničkim pojašnjenjem da je inzistiranje na referendumu – cirkus. Pazite, premijerka poručuje da demokraciju mora financirati opozicija, a sindikati demokratske okvire proglašavaju cirkusom. Ja sam svoj potpis dao za referendum i ni za što drugo. Ma koliko koštao, referendum je tisuću puta jeftiniji od nedemokracija čije posljedice osjećamo svaki dan.