Kolumne 21.10.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:12.

Uz toliko laži, malo je boga u njima

PISMO IZ ZAGREBA

Laž je poput grude snijega - što je duže valjamo, to postaje veća. A u HDZ-u se – priznaju moćnici sa samoga vrha – lagalo sve u šesnaest. Toliko da su i nezainteresirani promatrači primijetili da su laži koje za razne potrebe i namjene proizvode vladajući postale nakazne slabosti s trajnim posljedicama. Sve te laži nisu, naravno, skromne jer korov raste bujno. Nekontrolirano. Ako je Maksim Gorki bio u pravu kada je ustvrdio da je laž religija robova i gospodara, a istina bog slobodna čovjeka, tada u vlasti ima jako malo boga. Pa i kad „robovi“ postanu gospodari, lažu. Više iz potrebe nego iz navike. Znači li to da su svi lagali te da i danas svi lažu da nisu lagali? Ne. Neki nisu lagali, ali nisu htjeli vidjeti tuđu ili laž druga svoga. A nitko nije tako slijep kao oni koji ne žele vidjeti. Andrija Hebrang još jednom je javno priznao da je lagao. O čemu? O uzrocima Sanaderova bijega. Hebrang i društvo skovali su ni na čemu osnovanu špekulaciju da im je šef dao petama vjetra jer nije htio – u pregovorima sa Slovencima – trgovati hrvatskim teritorijem. Kada je tu istu laž ponovio Sanader, HDZ-ovci su skočili kao iglom ubodeni. Čak je i servilni Gordan Jandroković svojoj dojučerašnjoj ikoni drčno uzvratio da laže. Ako je tako, a tako je, zbog čega niti Hebrang, niti J. Kosor, niti Vladimir Šeks, a niti, bogme Jandroković, javnosti ne priopće prave razloge Sanaderova bijega.
Kite se tuđim perjem
Ne znaju zbog čega je otišao?! Pa, kako onda znaju da nije otišao zato što nije htio trgovati hrvatskim teritorijem?! Ruku na srce, arbitražni sporazum jest trgovina pod patronatom moćnika. A ta je trgovina – malo hrvatskoga mora za slovensku deblokadu u pregovorima s EU – dogovorena prije Sanaderova uzmaka. Da je mogao ostati na čelu Vlade, s Pahorom bi se slavodobitno pomirio danas najomraženiji hrvatski političar, a ne njegova izabranica. Dakle, šefu Vlade, ma tko bio, teren je bio pripremljen. Ni J. Kosor, a ni B. Pahor, ni o čemu nisu u tome sporazumu odlučivali. S istim bi rezultatom pregovore sa Slovencima o Piranskom zaljevu okončao bilo tko. I B. Pahor i J. Kosor se, dakle, kite tuđim perjem. Ali ne samo o kolosalnim uspjesima u definiranju granica, već i o, primjerice, pronalasku rješenja za povrat duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama. Prijedlog koji je ovih dana isplivao na površinu – da se štediše namire, ako na to pristanu i ostale članice bivše Juge, iz sukcesijske mase – datira iz prve polovice devedesetih. Dakle, ponovo laž. Dvostruka. Laž je da je pronađeno rješenje za štediše. I laž je da su Pahor i Kosor tvorci još jednog obostrano prihvatljivog sporazuma. Oni sviraju onako kako im drugi dirigiraju.
Još jedna kolosalna obmana
Pa, čak kada bi i ostale članice bivše Juge prihvatile da se dug Ljubljanske banke vrati bosansko-hercegovačkim, hrvatskim i srbijanskim štedišama i sukcesijske mase – na što, primjerice BiH i Srbija ne pristaju – pitanje je hoće li, kada se sve zbroji, oduzme i pomnoži, ostati štogod novca. Uostalom, koliko će trajati proces sukcesije? Ima li uopće država pravo odlučivati u ime štediša?! Ima, uz jamstvo da će dug štedišama, ne bude li novca u „stečajnoj masi“ ili bude li se proces sukcesije razvlačio godinama, vratiti država. Dakle, sporazum Kosor-Pahor nije donio ništa novog ni dobrog štedišama Ljubljanske banke. Je li u mnoštvu laži teško prepoznati još jednu? Nije. Ako ste svjesni da je sve laž. A jedna od najvećih je da bi prijevremeni izbori usporili ulazak Hrvatske u EU. Od nje je još veća da bi se prijevremenim izborima zaustavila borba protiv korupcije te minirao program za privredni oporavak. Zbog čega bi demokratski čin – a izbori, naročito u vrijeme ekonomske, političke i moralne krize to jesu – bio prepreka ulasku u EU? I tko to kaže da je brže ujedno i bolje?! I zašto se političkoj vrhuški koja je narodu obećala da će pregovore s EU završiti 2007. odjednom tako jako žuri? Zato da bi građani što prije osjetili blagodati Unije ili zato da bi se četverogodišnje kašnjenje proglasilo još jednim kolosalnim uspjehom vrijednim još jednoga mandata?!
Crni i bijeli
Ili, kako to da oni koji su sedam godina tolerirali lopovluk ili u lopovluku (nečinjenjem) sudjelovali demokratske izbore tretiraju opstrukcijom borbe protiv korupcije?! Ne priznaju li tom lošom propagandom podgrijanom u kuhinji negdašnjih Sanaderovovih, a trenutno Kosoričinih priležnih propagandista, sve ono što im oporba stavlja na leđa? Zar tom suludom mantrom da su prijevremeni izbori rušenje demokracije, destabilizacija države i detronizacija društva HDZ ne poručuje glasačima da je svjestan kazne koju zaslužuje?! Da HDZ-ovci gube tlo pod nogama svjedoče i komitetski organizirane potpore lokalnih organizacija Jadranki Kosor. Na tim se skupovima „istine“ lokalni čelnici, podučavani u Zagrebu, natječu u prirepaštvu, veličajući lik i djelo šefice. S obzirom na okolnosti, iskustvo i raspoloženje građana, sva ta zaklinjanja na vjernost te bojanje stvarnosti isključivo u crno i isključivo u bijelo izaziva kontraefekt. Tko je u Hrvatskoj toliko naivan da povjeruje kako je jedini krivac za svo zlo Ivo Sanader? On jest bio despot, autokrat na dobrom putu da postane diktator. Iako je sve važne odluke donosio Sanader, tko im je davao legitimitet? Vlada i većina u Saboru. Jesu li članovi Vlade i vrh HDZ-a znali što im to Polančec, uz upute neprikosnovenoga vođe, priprema u ugovorima o prodaji Ine? Sanader i Polančec kažu: „Jesu!“, a svi, baš svi ministri, pa i premijerka, kažu: „Nismo!“
Bilo je to važno
Tko laže? Oni koji su lagali da zaštite Sanadera? Govori li istinu Sanader koji laže o razlozima svoga bijega s premijerskoga položaja? Kome vjerovati? I predsjednik Josipović rekao je da netko ne govori istinu. Tko? Pretpostavimo da tadašnja desna Sanaderova ruka J. Kosor, ministar financija Šuker, ministar gospodarstva i ostale lijeve premijerove ruke nisu dobile na uvid ugovor Vlade i MOL-a o Ini. Pretpostavimo da nisu ama baš ništa znali... A glasovali su ne PROTIV, već – ZA. Iako su plaćeni da znaju, da provjeravaju, da donose odluke temeljene na informacijama, studijama, mišljenjima stručnjaka i vlastitim spoznajama, oni – priznali su – dižu ruke kad im se to naredi. I još se vrijeđaju kad ih većina javnosti doživljava nekompetentnima, prevrtljivima, povodljivima, beskičmenjacima i koristoljubivima. Iako je negativac, ili, kako bi to rekao Šeks – crni – bio superioran bijelima, Sanaderovo svjedočenje pred saborskim povjerenstvom o privatizaciji Ine bilo je jedan od važnijih političkih događaja u posljednje vrijeme. Znači li to da je Sanader otkrio nešto što već nismo znali? Ne. Ali i sama činjenica da je na povjerenstvu ispitivan jedan premijer, istina – bivši, svjedoči kako se bliži vrijeme u kojemu će, ako zatreba, narodni zastupnici moći rešetati do jučer nedodirljive.
Nož u leđima
Iako znamo da Vlada sve odluke donosi glasovanjem, lijepo je i korisno bilo čuti kako bivši premijer podučava svoje dojučerašnje podanike da se ne mogu vaditi na neznanje jer, za-pet-ran-Božjih, Vlada nije dječji vrtić. Mučno je bilo slušati i Polančeca, i Šukera, i Sanadera kako prebacuju krivicu jedan na drugog, ali je dragocjena spoznaja da je Vlada gajila, i gaji još uvijek, uz kult ličnosti, i kult laži. I kult neznanja. I kult neodgovornosti. Vidite, svi oni koje je na položaje postavio Sanader – ne zato što znaju, ne zato što su stručnjaci, ne zato što su talentirani i od struke priznati, već zato što su poslušni i idolopoklonstvu skloni – nakanili su sav, ne mali korupcionaški teret naprtiti bivšemu vođi i učitelju kojega se onomad tretiralo daleko više od čovjeka, a tek malo niže od Isusa. Ne zamjera im Sanader to što su suncokreti – jer ih je zbog te osnovne karakteristike i sam birao (Šuker i Kalmeta su bili, sjetite se, pašalićevci, ali su se preko noći okrenuli pobjedniku) – ali im daje do znanja da neće stoički podnositi njihov nož u leđima. I zato je bio blagonakloniji SDP-ovim članovima povjerenstva, nego HDZ-ovcima koji su još prije godinu i pol dana bili tepih ponosan što po njemu gazi veliki, proeuropski državnik Sanader.
Predsjednik s veliko - p
Neki od današnjih najžešćih pljuvača po Sanaderovu liku i (ne)djelu govorili bi mi kad god sam secirao njihovo zlatno tele: „Pa, kako smiješ?! Znaš li ti tko je naš Predsjednik (da, da, izgovarali su predsjednik s veliko p, poltroni čak i to mogu!)?!“ Moja malenkost je znala, a oni, opet, nisu. Kao što ni dandanas ne znaju. Kao što nije znala što činiti i kako tretirati Sanadera Dragica Zgrebec, predsjednica povjerenstva, nedoraslog zadatku koji su imali obaviti. Da je D. Zgrebec vodila sjednicu povjerenstva autoritativno, odlučno i znalački, danas ne bi dio građana dvoumio jesu li se to Sanader i SDP oko nečega dogovorili. Hoće li SDP pokušati rušiti Vladu i uz pomoć bivšega premijera? Neće, kaže Zoran Milanović te poručuje da je Sanaderu – kada se bude glasovalo o nepovjerenju Vladi – mjesto uz J. Kosor. A kako se na Z. Milanovića nadovezao Željko Jovanović tvrdnjom da je Sanaderu mjesto u Remetincu, a ne u Saboru, bumerang bačen iz radionice za dimne signale vraća se HDZ-ovcima. Ravno o glavu. I nije baš pametno premijerki, čuvenoj i po rečenici: „Kud Sanader, tud i ja“, uvjeravati javnost da su SDP-ovci Sanaderu držali lojtre. Ma koliko god (politički) naivni, građani ne vole kada ih političar(ka) s vrha tretira kao ovce. Znaju, a to – uostalom – svakodnevno i iskazuju, da su za Hrvatsku prijevremeni izbori slamka spasa.

P.S. Koji je najpouzdaniji znak da je dugogodišnja bračna veza u ozbiljnoj krizi? Demonstracija ljubavi u javnosti. Kada muškarac ženu kojoj nikada nije otvorio vrata ili joj pridržao kaput odjednom počinje držati za ručicu. Kako je ovih dana ruski premijer Putin demantirao krizu u braku? Tako što su žena i on odglumili kućnu idilu. Nakon takvih gluma, uglavnom slijedi prasak, nakon praska mrak, iz mraka izroni prljavo rublje, a potom na scenu stupe glasnogovornici i odvjetnici. Koji je najpouzdaniji znak da je u stranci loše? Kada političari počinju poput papagaja ponavljati: „Stranka je jača nego ikad!“ Kako, pobogu, može biti dobro u stranci čije dojučerašnje najviđenije članove – ministre i direktore – hapse i odvode u maricama?! Kako može biti dobro u stranci čiji član tvrdi da se u javnim poduzećima zapošljava isključivo po stranačkoj podobnosti?! Umjesto da se kaže; „Da, teško nam je, svi ti udarci bole, razočaranja ljudima ostavljaju ožiljke, ali činimo sve što čine i ostale velike stranke. Priznajemo pogreške, pljevimo korov u prvim redovima i pokušavamo štetu svesti na najmanju moguću mjeru. To je u interesu Hrvatske...“ I tome slično. Umjesto toga, HDZ-ovci guraju glavu u pijesak. A između dva guranja glave u pijesak izvaljuju floskule koje pojačavaju dojam sveopće muljaže.

Izvor: 2895