PISMO IZ ZAGREBA

Čitam, slušam i gledam tobožnje borce za slobodu (medija), tobožnje humaniste i profesionalne domoljube kako se zgražaju nad javnim linčom Kalmete i preostalog vrha hrvatske vlasti. Profesionalni domoljubi i priležni suradnici (svih) vlasti osupnuti su – čitam jednog komentatorskog svata – silinom napada na one koji sudjeluju u pljački ili pljačku Hrvatske omogućuju. Malo će tko zdrave pameti nijekati da je Hrvatska opljačkana. Prosječno informiranom Zemljaninu jasno je da Hrvatska spada u korumpiranije države, pa onda, pretpostavljam, da je i većina hrvatskih građana svjesna da nas mafiokr(o)acija sustavno pljačka gotovo dva desetljeća. Ima li za to dokaza? Ima. Ne treba čak kopati preduboko, dovoljno je otpuhnuti prašinu s površine. Tragova pljačke je u izobilju. Kako to da policija, državno odvjetništvo, razni uskoci i poskuci pljačku nisu opazili prije? Imali su zadaću, kao i većina političara, žmiriti na oba oka. I praviti se nevnima u ovoj ludoj pljačkaonici. A znadete što je najzanimljivije? To kako svi oni koji su do sada negirali korupciju i moralni kupleraj prednjače u povicima: „Drž’te lopova!“ A tko, molim lijepo, danas vadi iz ladica dokaze o pljačkama? Tko to danas istražuje, provjerava, pronalazi i pritvara? Oni koji su do jučer sjedili prekriženih ruku i mirno gledali kako mafiokr(o)acija otima lovu narodu.
Stavili su nam omču oko vrata
Njima su prije rekli - nemojte i oni nisu, naravno, ništa poduzimali, a sada su im naredili; drž’te ih, pa su se, brižni, bacili na posao. I kako vjerovati tim „profesionalcima“ koje se pokreće na akciju kao lutke na koncu?! Što ako za mjesec, dva ili šest neko zagrmi: „Dosta je istraga, pa zar vi hoćete sve nas proglasiti lopovima!?“ Istrage će, naravno, stati. Nitko državnom odvjetništvu nije branio istraživati, dokazivati i pritvarati lopove i prije nego što je Sanaderu međunarodna zajednica rekla: „Pretjerao si, moraš otići“. Ovo što se danas u Hrvatskoj događa vjerodostojan je dokaz da – poslužit ću se formulacijom kojom najveći sumnjivci zamagljuju svoje lopovske tragove – institucije pravne države funkcioniraju na političku kurblu. Imati u njih povjerenja isto je kao i letjeti avionom bez krila. Dakle, svi ti protagonisti korupcije koji su doveli Hrvatsku, a onda i većinu hrvatskih građana na prosjački štap, svi ti politički moćnici koji su (ne)činjenjem hrvatskoj prevelikim zaduživanjem stavili omču oko vrata, svi ti politički moćnici koji su se bavili svojom, a ne ekonomijom države, svi ti politički moćnici koji čine sve ne bi li u Hrvatskoj bilo što manje slobode i što manje kruha, sada kukaju kako ih se javno linčuje. U toj im kuknjavi pomažu mediji i novinari. Zašto? Iz principa? Vraga. Moraju i dalje puhati u isti rog jer su ih svo vrijeme pod krinkom domoljublja sokolili u prikrivanju istine.
Nisu imali vremena utješiti radnike „Peveca“
Ma kakav javni linč?! O čemu to trabunjaju političari i njihovi medijski pobočnici?! S obzirom na razmjere pljačke, sretni su što je narod oguglao i postao, izgleda, gotovo anemičan. Kako bi tek reagirale te uvrijeđene političarske mlade da im je opljačkani narod došao, probivši i najsnažnije policijske kordone, pod prozore na Markovu trgu i prisilio ih da konačno polože račune?! Bi li i tada profesionalni branitelji pljačkaša pokušavali proturati teze o nekakvom javnom linču? Uostalom, u državama čije institucije ne rade svoj posao narod je prisiljen uzeti stvar u svoje ruke. Prvo se događa taj vražji „javni linč“, a potom, ako nema rekacije, i stvarni. Kojega, nadam se, u Hrvatskoj neće biti. Uostalom, ako je i netko napravio javni, besraman linč, onda je to političko-tajkunsko-mafijaška kasta na galge objesila narod. No, moćnici nisu nad narodom učinili verbalni, već egzistencijalni linč. Ne vise privilegirani, već siromašni. Ne plaču političari, već plače narod. Zar nije do neba velika sramota što niti jedan, ali baš niti jedan visokopozicioniran političar nije imao potrebu solidarizirati se s radnicima „Peveca“, otići do njih, porazgovarati s njima, utješiti one kojima je osim novca i utjeha potrebna? Ali kako će pripadnici nezasluženo privilegirane kaste s 20-ak tisuća kuna plaće i raznih dodataka čista obraza stati pred radnike koji su sve izgubili, pred radnike koji nemaju čime nahraniti djecu, pred radnike koji su vjerovali da institucije pravne države kontroliraju bezglave Pevece? Da „vlast“ kontrolira tajkune i vodi brigu o radnicima, bilo bi manje tragedija poput „Peveca“, MTČ-a, „Dalmatinke Nove“, Željezare Split...
Jedino im je stalo do
privilegija
Jedino do čega je političkoj kasti stalo – čast iznimkama – jest kako zadržati privilegije. Božidar Kalmeta ne želi dati svoju fotelju. Zašto? Zato što, kaže, nije odgovoran. Ne može nitko, kaže Kalmeta, kontrolirati 40-ak tvrtki. Ako Kalmeta ne može, neka se rastereti. Ima onih koji mogu. Zapravo, Kalmeta tim domobranskim stavom opravdava sve nove pljačke. Uostalom, nekoliko je puta ponovio da je bilo i bit će pljački. Bilo je i bit će korupcije. Svugdje je ima. Naravno, ima je i u Finskoj. Ima je i u Švedskoj. Ima je i u UK Velike Britanije i Sjeverne Irske. I tamo ministri ne mogu kontrolirati 40 tvrtki u državnome vlasništvu. Ali je korupcija, dakako, neuporedivo manja. Zašto? Zato što je tamo, a ne u Hrvatskoj, nulta stopa tolerancije prema korupciji. Niti jedan ministar u zapadnome svijetu ne bi preživio niti stoti dio afera koje je preživio Kalmeta. Treba li Kalmeta sam kontrolirati 40 poduzeća? Ne treba. Ali treba izabrati suradnike koji će to raditi u njegovo ime. Posljedice lošega izbora snosi – pa naravno – šef; ministar ili premijer. Kalmeta ne želi snositi odgovornost čak ni za to što je njegov vozač namještao poslove u gradnji cesta te reketario one koji nisu bili spremni dati njemu, ili onima za koje je vozač radio, mito. Kalmeta nije mogao kontrolirati svoga državnoga tajnika. Nije mogao kontrolirati šefove HAC-a i HC-a, šefove HŽ-a, šefove Hrvatskih pošta...
Kalmeta nam pokazuje dugi nos
Nije to mogao ni Damir Polančec. Ne može to ni Marina Matulović Dropulić. Ne može to – po toj logici – ni itko drugi. Ali, pobogu, što će nam onda (takva) vlast? Koja je uopće zadaća vlasti?! Skupiti poreze i potom prikupljen novac po čudnim kriterijima podijeliti te uživati u privilegijama? Kažu - ne može Jadranka Kosor smijeniti Kalmetu jer bi ugrozila svoj položaj u HDZ-u!? Mogli bi je ogrezli u korupciju smijeniti... Pa što ako je smijene?! Propast će država? Neće. Pokazat će se pravo lice kaste na vlasti.
Zar narod mora čekati dok se oligarhi dogovore je li itko od njih spreman položiti račune? Koliko im za to treba godina? Koliko je stotina milijuna, koliko radnih mjesta, koliko ljudskih nesreća potrebno za taj dogovor? Premijerka nema pravo odugovlačiti jer i sama propagira nultu stopu tolerancije prema korupciji. Pa, ako je tako, kako to da ministar u čijem je sektoru stotine milijuna ili, čak, milijarda kuna, progutao mrak ne snosi ama baš nikakvu političku odgovornost. Zato što je Vlada, barem to znamo, političko tijelo, trebala bi kažnjavati nemoralne, nesposobne ili nezainteresirane ministre, tajnike, pomoćnike... Na svim nivoima, i u svim sektorima. Kalmeta se čak i izruguje javnosti, pokazuje joj dugi nos. Čime? Pa kaže da bi ga javnost trebala nagraditi zbog HŽ-a!? Bezobrazluk je to zbog kojeg bi mu u imalo demokratskijim državama pokazali put do izlaznih vata.
Čak ni hrvatsku glazbu ne čujemo...
U državi kojom upravljaju J. Kosor i Kalmeta, u državi čije poluge vlasti drži stranka kojoj je počasni predsjednik (s pravom glasa) Ivo Sanader, najveći krivac za sveopći kaos i srozavanje društva, kasta na vlasti galami kako neće dati da se itko njihov smijeni. Treba, izgleda, smijeniti – narod. U državi u kojoj Kalmeta otvoreno priznaje da ne drži pod kontrolom tvrtke koje su u njegovoj nadležnosti, javna televizija postaje ruglo, oaza za nesposbne, nekvalificirane, nemoralne, za političke sluge i ekshibicioniste koje je vlast postavila na vrh piramide iako u životu nisu napravili niti jedan samostalan projekt ili su čitave karijere cenzurirali te uništavali sve što god su radili. Negativna selekcija na Prisavlju uzela je takvog maha da u ovome trenutku možda ni nema boljih od ove katastrofalne uredničke i upravljačke vrhuške. Ali, Programsko vijeće – izabrano po strogom političkom ključu (pet članova je uz opoziciju, a šest uz vlast), a ne prema ugledu, znanju o medijima ili nekim drugim općepriznatim kvalitetama - bez javne rasprave, brzopleto, za svoj račun i za račun gazda, već slaže novu križaljku. Vidjet ćete da na Prisavlju može biti i gore. Treba prognati i ono malo profesionalaca što ih s HTV-a Hloverka i Sutlić nisu otjerali ili degradirali, treba uništiti i najmanji trag kreativnosti, treba ugušiti talent, treba izbiti iz glava gledatelja da uopće i postoji nešto što se zove hrvatska glazba ili hrvatska drama... I tko će za to biti odgovoran? Tko će biti – KRIV – što institucija koju hrvatski građani financiraju godišnje s milijardu i 200 milijuna kuna ne može sastaviti kraj s krajem? Nitko. Pa da je vlast htjela da hrvatski građani imaju drukčiji HTV, već bismo ga imali. Da su vlasti željele uređenu državu, s javnim tvrtkama koje posluju u interesu građana, a ne lopovskih lobija, već bismo uređenu državu imali. Naravno da je legitimno reći - ja to, ili, mi to ne možemo, ja to, ili, mi to ne znamo... Ali nakon što se kaže „ja ne mogu“ ili „mi ne možemo“ treba i – otići. Prepustiti mjesto poštenijima i sposobnijima, onima kojima je stvarno stalo, i do Hrvatske, i do njenih građana.

P.S.
Većini u politici nije stalo do općeg dobra. Da jest, već bi skočili na noge nakon što je jedan od kandidata više puta ponovio da – kada postane hrvatski predsjednik – neće poštovati Ustav. Vladat će na svoju ruku. Zakoni ga se, izgleda, ne tiču. Bandić je na izbornom skupu u Čakovcu rekao (piše u „Međimurju“ kolega Belčić): „Neću kao budući predsjednik dati mandat Vladi koja me ne uvjeri da je spremna provesti program koji sam istaknuo...“ A Bandić je istaknuo, naravno, svoj program. Na HTV-ovu sučeljavanju isti predsjednički kandidat kaže: „Neću dati mandat onom tko me ne uvjeri da će udžbenici za sve učenike biti besplatni.“ Ovo se više ni ne može protumačiti kao pogreška ili puko predizborno lupetanje. To je jasna najava da će – ako postane predsjednik - državu voditi mimo Ustava i mimo zakona. Da će stvarati krize, a od Pantovčaka napraviti utvrdu samovolje. Naime, predsjednik države ne izabire mandatara, već po Ustavu mora dati mandat onom (budućem) premijeru koji dokaže da ga u parlamentu podržava (relativna) većina zastupnika. Premijer provodi svoju politiku, politiku stranke ili politiku koalicije, a ne politiku predsjednika.