PISMO IZ ZAGREBA: Je li Josipovićeva prednost nedostižna?

U prvome krugu predsjedničkih izbora nije bilo ama baš nikakvih iznenađenja. Pobijedio je izraziti favorit Ivo Josipović, a za njegova se protukandidata uspio izboriti Milan Bandić. No, izborna kampanja za predsjednika, a naročito televizijski komentari nakon što su zatvorena birališta, pokazali su da čak i politolozi u potpunosti ne razumiju koga su to, zapravo, hrvatski glasači u nedjelju birali. Malo je onih – a u toj je manjini profesor Šiber s Fakulteta političkih znanosti – koji razumiju logiku izbora predsjednika svih građana Hrvatske (ili bilo koje druge države). I tijekom kampanje, i u izbornoj noći, demonstrirana je za razvoj demokracije ohrabrujuća činjenica koja glasi: „Građani su svjesni što predsjednik države (u Hrvatskoj) jest i po kojim se (vrijednosnim) kriterijima izabire.“ Kampanja je dokazala i to da i kandidati, i analitičari, i mediji, a onda, naravno, i zavedeni glasači, ne razumiju u potpunosti što pojam nezavisan znači. Najsmješnije je kada o partitokraciji s gnušanjem govore političari kojima su stranke dale sve - posao, karijeru, status i novac. Svi ti tobože nezavisni kandidati ne bi nikada bili u prilici natjecati se za predsjednika države ili uopće biti na mjestima na kojima jesu (već desetljećima) da nije bilo njihovih partija.
Da je Milanović bio mudar...
Malo kandidata je prije ulaska u politiku imalo svoje ime, društveni status, profesionalni ugled i novac. Nadan Vidošević ne bi nikad bio izabran za predsjednika Hrvatske gospodarske komore da nije bio član HDZ-a. A tada, naravno, ne bi došao u priliku biti direktorom Kraša. Niti bi danas – da nije bilo HDZ-a, dobro kaže Hebrang – imao bajoslovno bogatstvo. A pod čijim je skutima Milan Bandić postao gradonačelnik? SDP-ovim. A sada taj isti SDP sotonizira. Da je, kojim slučajem, Milanović njega izabrao za Josipovićeva protukandidata na unutarstranačkim izborima, ili da je predsjednik partije Bandića nametnuo kao jedinog SDP-ovog predsjedničkog kandidata, ne bi danas iz Bandićeva stožera pucali po Iblerovu trgu. Uz mnogobrojne pogreške, Milanović je pogriješio što uz Josipovića i Jurčića nije i Bandiću omogućio natjecanje za SDP-ova predsjedničkog kandidata. Mudar predsjednik – što Milanović nije – bi to napravio. Mudar predsjednik znao bi procijeniti da Bandić nema šanse pobijediti u SDP-u. Zbog tog saznanja, lukavi Bandić možda ni ne bi prihvatio stranačko natjecanje. I danas bi Josipović za protukandidata imao Hebranga. U kampanji za predsjednika države i dalje se glasači podcjenjuju. I u tek započetom drugom krugu. Sjetite se što je Bandić govorio nakon što je isključen iz SDP-a.
Loša računica
Nije to izrekao ovim riječima, ali je značenje isto: „Mogu mene izbrisati iz SDP-a, ali SDP ne mogu izbrisati iz mene!“ Uostalom, hvalio se da je upravo on vlasnik SDP-ove iskaznice s rednim brojem dva. Želio je, zapravo, poručiti: „Odmah iza Račana sam ja!“ A kako je Račan mrtav, ostao je samo Bandić. Socijaldemokrat od glave do pete. Dakle, ljevičar. Kojeg svi svrstavaju u – desničare. Ma, dobro, za to pogrešno svrstavanje krivi su, kao i obično, novinari. Piskarala. Ali, vidi vraga, po proglašenju rezulatata, u Bandićevu stožeru govore kako Josipović u drugome krugu može računati jedino na sedam posto glasova Vesne Pusić i četiri posto Damira Kajina. Sve ostalo pribraja se Bandiću. Pa, zar socijaldemokrat od glave do pete ne bi prije svega trebao računati na glasače tzv. lijevog svjetonazora?! Ili, kako to da socijaldemokrat od glave do pete računa na glasače desničara - Hebranga, Primorca, Tuđmana, Jurčevića, pa i Vidoševića, koji nije bio član neke socijalističke, već demokršćanske stranke?! Netko se tu, očito, krivo predstavlja. Ili krivo računa. Ili, što je točnije, ne razumije razliku između izbora za parlament i izbora za predsjednika države. Na predsjedničkim će izborima pobijediti onaj kandidat koji je širi od stranke, onaj kandidat koji ne robuje svjetonazorima, onaj kandidat koji ne krije svoj svjetonazor, onaj kandidat za kojeg vjeruju da će poštovati i svojemu suprotstavljene svjetonazore.
Glasači znaju što radi
predsjednik
Glasači znaju da predsjednik predstavlja državu, a ne stranku. Glasači znaju da predsjednik vodi brigu o interesima države, a ne interesima pojedinih ideoloških skupina. Da nije tako, zar bi Mesić bio izabran – nakon što je dokazao svoj tzv. lijevi svjetonazor – i drugi put?! Zašto su Mesićevo ime zaokružili i glasači suprotstavljenih svjetonazora? Zato što su procijenili da će bolje od njegovih protukandidata zastupati hrvatske interese. Jednostavno. I neuskogrudno. Mudro. A čitavu su se večer i novinari, ali i neki analitičari, razvezali o pribrajanju glasova, svrstavali kandidate u ideološke ladice i - zbunjivali glasače. Na izborima za predsjednika države ne igra ključnu ulogu stranačka pripadnost. Mada, naravno, ona nije posve zanemariva. Glasači biraju osobu, a ne stranku. Ako baš i ne pronalaze idealnog kandidata, biraju (naj)manje zlo. Trećina glasača iz prvoga kruga upravo je u Josipoviću vidjela ili najboljeg kandidata ili najmanje zlo. Kada bi u drugome krugu presuđivala matematika po principu - tzv. lijevi Josipoviću, a svi ostali, centar i desni, Bandiću, tada kampanje, a ni izbora 10. siječnja ne bi trebalo biti. Praksa ukazuje na nešto sasvim drugo. Što je nakon Hebrangova poraza rekla predsjednica Jadranka Kosor? Ne podupiremo ni Josipovića, ni Bandića.
Izabrali su - svjetlo
Nakon obznanjene neutralnosti, mnogi će HDZ-ovci ostati doma. Zato što nemaju za koga glasati. Izaći će na izbore samo oni kojima se fućka što stranka koju podupiru misli, oni koji se žele opredjeljivati za – po njima – manje zlo. Bit će i takvih koji će zbog ideološke netrpeljivosti glasovati protiv Josipovića, za Bandića koji je, tvrdi, veći socijaldemokrat od Josipovića. Ali u to ne vjeruju ni socijaldemokrari, a ni, bogme, demokršćani. Ako je Vidošević ljevije od Hebranga, zbog čega bi baš svi oni koji su glasali u prvome krugu za Vidoševića sada glasali za Bandića? Josipović ima veliku, gotovu nedostižnu prednost, i pobijedit će samo ako ne podcijeni Bandića, ako uspije još jasnije naglašavati te u sučeljavanjima demonstrirati koliko je različit od protukandidata. Josipovićeve su prednosti obrazovanje, jezici, tečno govorenje, poznavanje zakona te čiste ruke. Bandićeva retorika prihvatljiva je tek za ruralniji dio glasača, u sučeljavanjima je nedovoljno vješt, ali je zato odličan u neposrednim kontaktima s građanima. Bandić se za predsjedničku kampanju pripremao dugo, jako dugo, koristeći se novcem Grada Zagreba. U ovih će 14 dana potrošiti za spotove, plakate, oglase, putovanja, pratnju, telefonske pozive... koliko god treba. Njemu novac nikad nije problem. A moć novca ne treba podcijeniti. Ali ni precijeniti. Rasipnost može izazvati i neželjen efekt. Odlučivat će, ponavljam, dojam, osobnost, ali i vjera u kandidatovo poštenje. Ne učini li niti jednu stratešku pogrešku, ostavi li i dalje Milanovića i SDP po strani, postane li barem malo odrešitiji i konkretniji, Josipović s ovolikom prednošću teško da može izgubiti. Naravno, ne treba zaboraviti da se i Josipović i Bandić moraju, prije svega, boriti za glasače koji u nedjelju nisu željeli ili nisu mogli izaći na birališta. Hoće li drugi (i zbog novogodišnjih praznika) znatno kraći izborni krug biti prljaviji od prvog? Prvi je bio, u usporedbi s kampanjama u daleko demokratskijim zemljama, dječji vrtić.
Po onome što su najavili pretendenti za Pantovčak, u drugom će krugu biti malo žešće retorike. Prvi je rukavicu bacio Bandić: „Hrvatska treba drugačijeg predsjednika. Odlučnog i sposobnog, predsjednika na kojeg neće moći utjecati niti jedna stranka, koji neće biti stranački pijun, a još manje predsjednik na daljinski upravljač Z. Milanovića. Hrvatska treba neovisnog i hrabrog predsjednika. Hrvatska ne treba predsjednika iz stranačkog laboratorija s Iblerovog trga.“ Sasvim sigurno da Josipović nije niti proizvod SDP-a, niti će funkcionirati na Milanovićev mig. Josipović je, uostalom, u SDP-u tek dvije, tri godine, a Bandić cijeli život. Uzvratio je i Josipović: „Rezultati pokazuju da je pravda pobijedila. Hrvatska je između zakona i bezakonja izabrala – zakon. Hrvatska će i 10. siječnja između mraka i svjetla izabrati – svjetlo.“

P.S.
Najveći gubitnik izbora je HDZ koji – kao i 2000. – nema svoga kandidata u drugome krugu, što je, reče jedan od analitičara, loše za demokraciju u Hrvatskoj. Hebrangu je nedostajalo 2,84 posto glasova za ulazak u drugi krug. Za neuspjeh je Hebrang okrivio ne samo dojučerašnje stranačke kolege Vidoševića i Primorca, već i uistinu neovisne Tuđmana i Jurčevića. A da nije, možda, problem u samome Hebrangu?! Hebrang je u izbornoj noći pretjerao s kritikama, a J. Kosor s pohvalama - čestitala je Hebrangu na odličnom rezultatu!? A zašto nije uspio Vidošević? Zato što je imao lošu, izrazito lošu kampanju. Otvarao je teme za koje narod zna da nisu u nadležnosti predsjednika. Vidošević, kao i Hebrang, nije pronašao pravo oružje protiv Bandićeva populizma (populizam, kažu teoretičari, razara demokraciju, potiče najniže strasti, autokraciju i sebeljublje te omogućava stvaranje kulta ličnosti). Peta po uspjehu, a za mnoge najkonkretnija i najtočnija u kampanji, bila je Vesna Pusić s potporom 7,25 posto glasača. Generalna ocjena kampanje: uz tisuću puta odverglanu dijagnostiku, nije bilo ni vizije, ni programa, ni novih ideja. Istina, govorili su kandidati da treba mijenjati, ali nisu rekli – kako i čime. Tko uvjerljivije odgovori na ta dva kratka pitanja, bit će treći hrvatski predsjednik.