PISMO IZ ZAGREBA: Seljacima se anđeo ne želi ukazati

Ljutito brujanje mnoštva jedna je od najstrašnijih buka svijeta. Zna li to vlast? Ne zna. Tako dugo dok je ne doživi. Ni ova, naša vlast, neuvjerljiva do bola i plača, očito ne shvaća što joj se valja pred vratima. Na najnovijem buntu seljaka premijerka Jadranka Kosor, Vlada, Hrvatski sabor i opozicija mogu položiti ili pasti ispit političke zrelosti. Svi oni mogu upravo na prosvjedima seljaka dokazati mudrost, hrabrost i znanje te pokazati koliko im je uistinu stalo do služenja narodu. Je li itko od njih položio taj životni test? Nije, niti će položiti. Promatrajući s dvojakim osjećajima seljake kako neorganizirano i neartikulirano pokušavaju dobiti obećano te iskamčiti pozicije za novu rundu pregovora o poticajima, promatrajući s dvojakim osjećajima kako seljaci naguravaju policajce kao kakve šmrkavce nedorasle njihovom nimalo ugodnom poslu, počinjem osjećati strah iako nisam baš odveć plašljiv čovjek. Čega se plašim? Onog o čemu u „Kiklopu“ piše Ranko Marinković: „Naš strah je osjetljivost misli kojom sagledavamo strahovitu budućnost naše egzistencije.“ Neki me dan nazvao prijatelj Zrinko i rekao: „Iz tvojih kolumni ne vidim da na kraju tunela ima svjetla.“ Strah me takvih opažaja. Zbog čega drugi u mojim tekstovima traže bilo kakvu naznaku da postoji svjetlost? Zato što svjetlost sami ne vide.

Što je Vladi kriza?

Svjetlost ne vidi, shvatili su to i seljaci, ni vlast. Svjetlost ne vidi – na nesreću svih nas - ni bezidejna i obezglavljena opozicija. A to znači da u Hrvatskoj, zasada, nema alternative. Gurnuti smo, zapravo, u polarnu noć (u kojoj nema potpunog zatamnjenja, a onda, naravno, ni pravoga doživljaja svjetla) koja bi mogla potrajati ne nekoliko mjeseci već nekoliko godina. Hrvatska se Vlada prema krizi odnosi kao prema prirodnoj pojavi, primjerice, kiši. Nakon koje će, po prirodnoj zakonitosti, zasjati sunce. Nije me, naravno, strah vlastitih odluka, rada ili učenja, već me strah posljedica nekompetentne vlasti. Strah me neznanja onih koji odlučuju u naše ime. Prvo vlast nije prepoznala simptome koji su najavljivali krizu. Potom je sve one koji su glasno i jasno konstatirali: „U privrednoj smo gabuli“ – ismijavala. Nakon što nas je voluntarističko vođenje države toliko oštetilo da se crotitanik počeo opasno naginjati i tonuti, šef financija i dalje je svirao nedoličnu pjesmu (rugalicu). Kriza je Vladi ono što je zimskoj službi prvi snijeg - iznenađenje. S tim da je, naravno, zimska služba ispekla svoj zanat, a Vlada nije. Da je, ne bi još lani seljacima obećavala ono što ne može ispuniti. Sada se pokazalo da su stotine tisuća obitelji odgovornije od Vlade koja bi ih, tobože, trebala voditi i stvarati uvjete za dostojanstven život.

Problem je u vlasti

Roditelji znaju da djeci čine loše ako ih kupuju. Većina hrvatskih građana zna da prije kupnje stana ili gradnje kuće treba prostudirati na koji će način doći do novca da obitelji osigura krov nad glavom. Većina ne ide u bezglavu kupovinu. Naročito ne u kriznim vremenima. Većina ne kupuje ljubav djece velikim džeparcem ili automobilom za 18. rođendan, već ih voli, odgaja i obrazuje. Uči ih poštenju. Upozorava ih, primjerima, što ne smiju raditi. A ne smiju se ponašati poput vlasti koja najprije podmiruje svoje potrebe, a potom – da bi čim duže mogla utaživati gramzivost – kupuje glasače. Na dug. Čiji? Tih istih, prevarenih glasača. Sve dosadašnje vlasti nisu nikad napravile ozdravljive rezove u brodogradilištima – a mogle su – zbog vlastitog egoizma. U brodogradilištima je odavno trebalo počistiti sve one činovnike koji poskupljuju proizvodnju do neisplativosti. Nisu u brodogradilištima problem radnici, već neradnici.
Upravo je Jadranka Kosor godinama pumpala mit o 500 tisuća branitelja. Svaki pokušaj da se broj branitelja svede u realne okvire dobro plaćeni unuštavatelji Hrvatske proglašavali su rušenjem digniteta Domovinskog rata. A dignitet Domovinskog rata, pa i čitave Hrvatske, ruši vojska od 150 ili 200 tisuća lažnih branitelja. Nisu, dakle, problem, branitelji, već oni koji se braniteljima lažno predstavljaju. Problem je vlast koja lažnim braniteljima omogućava nezaslužene privilegije. I za uzvrat očekuje glas.

Ništa neće pasti s neba

Nisu, naravno, problem pravi seljaci. Građani Hrvatske koji se poljoprivredom bave profesionalno, čije obitelji žive od poštenoga rada na zemlji, u štali, na traktoru, u voćnjaku... Nije čak ni problem u poticajima. Ali jest problem u kriterijima kako, za što, koliko i kome dati poticaje. Seljaci su već godinama u sukobu s državom koja, umjesto da rješava uzroke sukoba, gasi požare. Seljaci jesu pred bankrotom, seljaci jesu zavedeni, seljaci jesu prevareni (lako obećanim kreditima za sve one s obzirom na veličinu posjeda neisplative traktore) i, konačno, seljaci traže da im se ne ukidaju stečena ni obećana prava. A planira li itko išta u poljoprivredi?! Ne planira. Pita li se itko u ovoj državi zbog čega Podravka većinu povrća za Vegetu uvozi? Zbog čega bi država trebala novcem poreznih obveznika podupirati, primjerice, proizvodnju bilo ječma, bilo kukuruza, bilo pšenice, bilo krumpira ako Hrvatskoj tih kultura u tim količinama ne treba?! A treba joj, primjerice, više krastavaca, rajčice, paprike i rotkvica. Poljoprivrednu strategiju ne osmišljavaju seljaci, već država, odnosno – Vlada. Ali u njoj stratega niotkud. Sve sami vatrogasci. I poljoprivredu Vlada doživljava kao i krizu - prirodnom pojavom. Vlada smatra da će kriza nestati kao što je i došla. Iz svemira. S neba. Niti je došla, niti će otići. Krivci za krizu sjede u Vladi, u državnim institucijama, u Saboru, na fakultetima, u poreznim upravama, policiji, sudstvu, državnim odvjetništvima...

Lako obećani poticaji

Korijen privredne krize je u krizi društva. A krizi društva korijen je u krizi morala. Uostalom, tko je omogućio pljačku u pretvorbi? Oni koji su predlagali i oni koji su usvajali nemoralne zakone. Oni koji nisu kažnjavali pljačkaše. Tko je kriv za sustavno uništavanje hrvatske proizvodnje? Vlast, a ne radnici i seljaci. Loši menadžeri. Nekompetentni i neodgovorni vlasnici koji su preko noći i bez novca došli do tvornica koje su desetljećima stvarali drugi. I država te tvornice nije imala pravo prodavati, odnosno, poklanjati odabranima jer ih sama nije ni stvarala.
Država je prevarila, točnije - opljačkala sve nas kada je za sitan novac Nijemcima prodala profitabilne Hrvatske telekomunikacije koje su miljardama marakama podigli (u Europi su telefonski priključci bili gotovo besplatni, a nas su koštali i do tri tisuće maraka) korisnici HT-a. Svo to vrijeme ozakonjene pljačke većine građana i enormnog bogaćenja politički podobne manjine na vlasti i uz vlast uništavala se proizvodnja, uzdizao uvoz te strancima po niskim cijenama (uz visok probitak političara koji su prodali hrvatski suverenitet) prodavale profitabilne banke, Ina, Pliva, telekomunikacije, atraktivni hoteli... Da bi bez preglasnih negodovanja mogli krčmiti Hrvatsku, glasni i lažni domoljubi glasače su kupovali. A sada, kada novca za kupovanje više nema, seljacima poručuju da bi zbog isplate poticaja Hrvatska mogla bankrotirati. Uostalom, Vlada im je i do sada u naše ime davala posuđen novac. Bez da nas je pitala smije li to činiti. „Ministar financija sam se zadužuje i to je najnedemokratskiji oblik vlasti u povijesti“ – kaže ugledan profesor Slavko Kulić. I što sada treba Vlada reći seljacima? Istinu. A istina glasi: „Nemamo. Niti se više možemo zaduživati. I lagali smo kada smo vam obećavali jer već tada nismo imali ono što smo vam obećali.“

P.S.
Gledam orošenog ministra Čobankovića kako petlja pred seljacima i nekako mi ga je žao. Gurnuli ga u borbu nespremna, neobučena i nevješta. Ne vjerujem da je Čobanković strateg zla, ali sam jednako tako uvjeren da nije ni strateg dobra. On je – poput čitave Vlade – strateg očuvanja stečenih pozicija te pobornik mira (čitaj - netalasanja). Ali nema mira u kući u kojoj jedni gladuju. a drugi se guše u izobilju. Nema mira u kući u kojoj gazda godinama obmanjuje svoje ukućane. Nema mira u kući u kojoj je gazda (bez obzira odaziva li se on na sveti Ivo ili anđeo Jadranka) neprestano govorio da ničija prava nisu ugrožena, a sada obećanja gazi. Nema mira u kući u kojoj manjina hohštaplira, a većina jedva spaja kraj s krajem. Kako štrajkaši glađu u Splitu ili seljaci širom Hrvatske mogu imati povjerenja u vlast čija šefica ne želi ni pred štrajkaše ni pred seljake?! Ali zato uživa u ćakulanju s raznim pahorima i tadićima, uvjerena da je – poput njezina prethodnika – postala faktor europskih razmjera. Nevjerojatno kako političari – kao i kruh s maslacem – padaju na onu bolju stranu. Pa i ona, nakon što padne, postane neprobavljiva. I Sanaderu je, kao i J. Kosor, bilo ispod časti izlaziti pred radnike i seljake. Osim kada su mu trebali - pred izbore. Umjesto da s timovima stručnjaka rješava ono što neće riješiti ni tisuću članstava u EU, probleme u (poljo)privredi, J. Kosor paradira s europskim dvorovima obraćajući više pozornosti obleki i broševima nego seljacima. A oni su već odavno svjesni da se običnim smrtnicima anđeo (aludiram, naravno, na varaždinsko isticanje Kosoričinih nadnaravnih, svetačkih karakteristika) neće (barem ne za ovoga života) ukazati.