PISMO IZ ZAGREBA: Zašto Sanader želi za predsjednika Bandića?!

Da su pročitali makar jednu studiju o izbornim kampanjama, u Bandićevom bi stožeru znali da kandidat koji u drugom izbornom krugu promijeni taktiku gotovo uvijek gubi izbore. Ako još k tome ganja zaostatak od 20 posto, mogao bi, da izbjegne blamažu, odmah baciti koplje u trnje. Ili se, barem, spasiti od novih troškova za reklame, putovanja, izborne skupove, koncerte i angažman vojske suradnika. Ako je Josipović djelo iz Milanovićeva laboratorija, kao što tvrdi Bandić, znači da se Josipovićem i njegovom kampanjom netko, ipak, bavi. Tim iz „laboratorija na Ibeloruvu trgu“ je, dakle, kampanju isplanirao i, sudeći po više nego dobrim rezultatima, vjerno je realizirao. Istraživanja javnoga mnijenja, istih onih agencija koje su u dlaku predvidjele rezultate prvoga kruga, kažu da bi za Josipovića tjedan dana prije izbora glasalo 53 posto hrvatskih građana, a za Bandića 20 posto manje. Ostatak glasača je još uvijek neopredijeljen. Čak i da svi ti neopredijeljeni glasaju protiv Josipovića, Bandiću nije dovoljno. Zato je, izgleda, Bandić odlučio: „Idem na sve ili ništa!“ Način kojim kani dobiti „sve“ govori da će ipak osvojiti „ništa“. Najnoviji Bandićevi nasrtaji na Josipovića svjedoče da nije bilo, a niti će u ovih nekoliko posljednjih dana biti bilo kakve taktike.
Čiji je to novac?
Umjesto da se bavi svojim programom koji je, istina, tanak i glasi: „Ajmo delat!“, Bandić je krenuo u napad. Josipovićeve glasače pokušava obeshrabriti birajući oružje s kojim može napraviti jedino političko samoubojstvo. Bandić glasače nastoji uvjeriti kako nije on nemoralan, gramziv i nezakonitim transakcijama opterećen, već - Josipović. Ta improvizacija neće biti slamka koja bi mogla Bandića spasiti od utapanja. Naime, Bandić tvrdi da je Josipović iz propale Komercijalne banke, u kojoj je bio član NO-a, za sebe i svoju obitelj izvukao 138 tisuća maraka. „Je li to moralno?“ – pita Bandić. Mnogi čak ni nisu razumjeli o čemu je riječ u toj Bandićevoj optužbi. Je li Josipović ukrao 138 tisuća maraka? Čije je to novac? Tih 138.000 maraka Josipovićeva je i ušteđevina njegove obitelji. On je, uz desetine drugih utjecajnih osoba, uspio iskamčiti vlastiti novac. I u čemu je problem? U tome što su mnogi klijenti Komercijalne banke ostali bez svog novca. Ali ne zbog Josipovićeva lopovluka, već zbog lopovluka i neznanja raznih političkim kriterijima u vrh banke postavljenih spadala, nezajažljivaca i kriminalaca. Znači, pita me prijatelj, Josipović je kriv što je dobio svoj novac? Da, to je njegov grijeh. Tko od vas – budite iskreni – ne bi postupio poput Josipovića? Rijetki. A ti se nisu, na žalost, kandidirali za predsjednika države ili se nisu uspjeli probiti u drugi krug.
Josipović uzvraća žestoko
Što na te Bandićeve optužbe kaže Josipović? Odgovara žešće nego što je napadnut. Dakle, i Josipović je promijenio izbornu taktiku. Ali ne zato što je to njegov izbor, već zato što ga je na promjenu taktike primorao protivnik. „To vam je kao da netko tko se bavi krađom automobila insinuira nekome da je krivo parkirao“ – uzvraća udarac Josipović te, na predstavljanju podrške Hrvatske stranke umirovljenika, dodaje: „Bandić govori o moralu?! Pa on je prekršio sveti sakrament braka. Razveo se kako bi kupio dva društevena stana, a zakon dopušta samo jedan. Svom je kumu namjestio poslove s Gradom vrijedne više od milijardu kuna. DORH je potvrdio da je u razmjeni gradskog zemljišta s Croatia busom Bandić oštetio Grad za milijune eura. Bandić je uprljao sve čega se dotaknuo, pa želi uprljati i ovu predsjedničku kampanju. Bandić nudi sliku Hrvatske koja je blato i prljavština!“ Je li Josipović trebao uzvratiti udarac? Trebao je. Da nije, ispao bi neodlučan, plašljiv i sumnjivoga morala. Čak je i logičnije pitanje: „Što je to Bandiću trebalo?!“ Kako si političar opterećen (preko)brojnim aferama može umisliti da će neuvjerljivim napadima zaustaviti negativan trend, a potom prljanjem sustići protivnika kada ta negativna kampanja skida masku s napadača, a ne s napadnutoga?!
Zlatni zahodi
Uostalom, Josipović se borio i izborio za svoj, a ne tuđi novac, dok je Bandić za gradnju zahoda na tramvajskim okretištima svome kumu Milanu Penavi davao (11.000 eura po četvornome metru) novac poreznih obveznika. Na desetak četvornih metara WC-a grad je spiskao novac kojim bi se mogla kupiti dva osrednja stana u centru grada. Završetak borbe u kojoj Josipović i Bandić pucaju jedan u drugoga aferama nije teško predvidjeti. Zašto? Za razliku od Josipovića, Bandiću će jako brzo ponestati municije. Bandić može mahati eventualno jednim papirom – koji je novinarima podijelio Josipović, a ne Bandić – a Josipoviću su na raspolaganju čitavi svežnjevi. Nakon (ne)prospavane izborne noći prvoga kruga, Bandić se trebao barem na dan-dva zatvoriti u učionicu te sa stručnjacima otkloniti brojne pogreške. Bandiću je netko trebao reći da se, ako želi postati predsjednik, mora kao predsjednik i ponašati. Trebao mu je netko sugerirati čime to mora upotpuniti rečenicu skromnoga dosega: „Ajmo delat!“ – da ona ne (p)ostane samo poštapalica ili vic. Bandiću su trebali prišapnuti da sugovornike, pa makar to bio i njemu mrzak protivnik Josipović, mora gledati u oči.
Zašto bi se predsjednik
ponižavao?!
Zašto? Ne samo zato što to nalaže bonton, već zato što skretanje pogleda znači ili strah ili bahatost. Bahatošću i podcjenjivanjem svih koji drukčije misle Bandić neće dokazati niti čovjekoljublje, niti bogoljublje, a niti domoljublje. Morali su Bandića upozoriti da se pljuvanje u (SDP-ov) tanjur iz kojega je obilno objedovao punih dvadeset godina može i te kako osvetiti. Morali su Bandića upozoriti na hudu sudbinu svih onih koji su preko noći preoblačili kapute i mijenjali boje. Još se do jučer kleo u crvenu boju, a sada je, odjednom, prezire. Diže glas protiv agnostika s kojima je do jučer tikve sadio. Mogao je Bandiću netko prišapnuti da su poruke koje njegov stožer SMS-om šalje građanima izraz očaja. Zašto? Prosudite sami: „Vi koji imate hrabro srce hrvatsko. Vi koji ste vezani kršćanskim svjetonazorom, ustanite i izađite na izbore 10. siječnja... Odlučimo za križ, a protiv agnosticizma i komunističke svijesti koju nameću Nehrvatski mediji i mesićevski laboratorij... Sad je vrijeme novog buđenja za uređenu Hrvatsku. Svaki od nas s još 10 Nas neka izađe na birališta i glasuje za Milana Bandića.“ Šalju se u očaju slične poruke i mailom: “Bandić je spreman poniziti se do zemlje za našu zajedničku, dostojanstveniju budućnost... Recimo NE jednoumlju i ne dopustimo da se Hrvatska zacrveni.“ Upozorenje je stiglo prekasno. Hrvatska se već zacrvenjela. Od stida. Stidi se većine svojih političara. Naročito onih koji njezine građane smatraju ovcama i plaše ih jednoumljem. Raspirujući – bezumlje. Uostalom, ako SDP nudi jednoumlje, onda je sukreator tog jednoumlja upravo Bandić koji je, kako sam kaže, SDP stvarao. Trebali su Bandiću reći da nikad nitko nije dobio izbore plašeći narod avetima, pa makar one bile i crvene, te da nikad nitko nije dobio izbore isključivo na obezvređivanju suparnika. Pogotovo ako je taj njegov suparnik dojučerašnji partijski drug. Prilikom obznane nove stranke, koja će biti nacionalno osviještena i socijalno osjetljiva (ili nacionalsocijalna, po uzoru na...), Ivica Pančić ustvrdio je „da se sve živo i mrtvo urotilo protiv Bandića“. Ako je tako, a ispada da – je, prvo Bandić treba odgovoriti na pitanje: „A zašto je to tako?“. Osim Glavaša, Keruma i šamana Luke Hodaka, gotovo niti jedan poznatiji političar i niti jedna relevantna, jaka stranka u kampanji ne podupire Bandića. Čak su i Josipovićevi protivnici, a Bandićevi svjetonazorski blizanci, potporu dali – Josipoviću. Zašto? Evo što kaže jedan od njih (Vidošević): „Ne treba glasovati za onoga tko će se valjati, puzati i skidati u čarape... To je civilizacijsko pitanje...“. Znači li to da je Josipović baš po mjeri većine građana? Nije. Ali je većini – pokazuju ankete – mnogo prihvatljiviji od Bandića.

P.S.

SANADEROV HUNTISTIČKI UDAR NA HDZ

Došao je na vlast krađom glasova, otišao je s vlasti kukavički, a vraća se u politiku – sa željom da ponovo zavlada HDZ-om – huntistički. Ivo Sanader je povratak u aktivnu politiku javnosti obznanio bez znanja najvećeg dijela vodstva i, naravno, predsjednice J. Kosor. Način na koji je otišao i način na koji se vraća u politiku svjedoče o Sanaderovoj prevrtljivosti i narcisoidnosti. Svo vrijeme bavljenja politikom Sanaderu je stalo jedino do vlastita probitka i užitka. Bahat i goropadan, vladao je autokratski, strahom. Nakon kukavičkog bijega, većina njegovih suradnika i poklonika prestala ga je cijeniti, a oni koji su ga se plašili, prestali su mu služiti. A zašto se vratio? Evo što kaže Radmir Čačić: „Sanaderov je povratak dokaz da se obruč steže, a nervoza nakon HPB-a, Protege, HAC-a... postaje sve veća. Političkim angažmanom pokušava zaustaviti procese koji mogu završiti loše po njega.“
Evo što o razlozima povratka kaže Sanader: „Pogriješio sam što sam se povukao iz politike. Dajem potporu Vladi i premijerki, ali ne dajem potporu J. Kosor u vođenju stranke. Negativan, do sada najlošiji, Hebrangov rezultat HDZ-a na nacionalnoj razini slika je nesnalaženja u vođenju stranke.“ Uz to što kuje planove kako preuzeti stranku, Sanader se kani vratiti i u Sabor. A što o tome kažu koalicijski partneri?
Josip Friščić replicira Sanaderu ovako: „Loši rezultati HDZ-a i Sanaderovih su ruku djelo. Sanader je predložio Hebranga ne konzultirajući se s koalicijskim partnerima oko zajedničkog predsjedničkog kandidata. Dakle, i Sanader je odgovoran što politički desni centar nema svoga kandidata u drugome krugu. J. Kosor uhvatila se u koštac sa svim problemima koje joj je ostavio Sanader i uspješno vodi i HDZ, i Vladu, i uspješno koordinira koalicijom.“
HSLS-ovac Darinko Kosor još je oštriji: „Postoje demokratska Hrvatska i Hrvatska koju predstavljaju Sanader i Bandić. Tražim od Z. Milanovića da podrži Jadranku Kosor kao premijerku i predsjednicu HDZ-a, a od J. Kosor tražim da podrži Josipovića kako bi Hrvatska dobila demokratskog predsjednika.“
U nedjelju je Sanader napokon pojasnio zbog čega je kukavički pobjegao od premijerske odgovornosti: „Nisam bio spreman prodavati hrvatski teritorij za članstvo u EU!“ Htio je, tvrdi demagoški, izazvati šok. A izazvao je, na vlastitu nesreću, olakšanje. Olakšanje gotovo svih svojih suradnika koji J. Kosor, kao i cjelokupna javnost, smatraju boljim šefom od Sanadera. Nije Sanader otišao jer mu je na srcu Hrvatska. Otišao je jer je morao otići. Zbog čega? Zbog svih ovih afera za koje je on – ako ne kriv – a onda kao šef Vlade barem odgovoran. Svijet je sve te afere „nanjušio“ i prije nego što je za njih saznala hrvatska javnost. Sanader je otišao jer ne može ni s čim opravdati bajoslovno bogatstvo.
I nije šokirao svojim odlaskom, već svojim povratkom. Većina građana dijeli mišljenje Zagrepčanke koja je pred kamerama rekla: „Da ima karakter, ne bi se vratio.“ Nije, naravno, riječ samo o pomanjkanju karaktera, već i o višku straha. Ovaj put – Sanaderovog. Od obruča o kojemu govori Čačić. Pa i strani mediji pišu da se Sanader vratio kako bi ugrozio Vladu Jadranke Kosor koja – istina – nije napravila niti jedan odlučan potez u suzbijanju korupcije. Zasluga J. Kosor u razotkrivanju korupcijskog vrha sante leda je nesprečavanje istraga. I upravo je Kosoričino nemiješanje u rad istražnih organa te Kosoričino odbijanje uloge pijuna razljutilo Sanadera. Sanader želi utjecaj kako bi HDZ vratio u „predistražno“ vrijeme. A ako ga vrati, uistinu će ga spustiti na 12 posto. U pravu je Friščić. Sanader je poput suverena odredio Hebranga za predsjedničkog kandidata. Zašto? Zato što je znao da Hebrang nema šanse na izborima. A s potporom HDZ-a Vidošević je mogao i pobijediti. Sanader je učinio sve da fronta Hebrangovih protukandidata bude što veća i snažnija. Hebrang je bio daleko utjecajniji prije pet godina, ali je tada Sanader za predsjedničku kandidatkinju odredio J. Kosor. Kada sam u to vrijeme na Novoj TV izrekao da je to učinio samo zato da ne ojača Hebrangov položaj, pitao me ironično: „Zar je to toliko očito?“ A zašto je za Mesićevu protukandidatkinju izabrao baš Kosoricu? Zato što je znao da ona nema šanse protiv Mesića. Je li to bio komplot s Mesićem? Nije. Sanader nije htio kraj sebe nikoga koga bi u stranci respektirali. Želio je biti apsolutni gazda. Zbog toga HDZ u vrijeme Sanaderove vladavine nije imao niti jakog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika. Bilo mu se lakše dogovoriti s istomišljenikom Bandićem, nego podnositi HDZ-ovca koji bi obnašao po jačini drugu izvršnu funkciju u državi. Dakle, Sanader se nije vratio iz plemenitih, već uskogrudnih obzira. Da su Sanaderove namjere nečasne dovoljno govori i ultimatum koji je dao Kosorici: „Predsjedništvo mora odrediti iza kojeg će predsjedničkog kandidata HDZ stati!“ Koga bi to Sanader htio podržati? Sasvim sigurno ne Josipovića. No, Sanaderova podrška Bandiću donijet će Josipoviću više koristi nego štete. Zašto? Zato što će se napokon dokazati sprega o kojoj govori i Darinko Kosor.
I što sad? Na to pitanje odgovor mora dati J. Kosor. Želi li dobro HDZ-u, državi i – konačno – sebi, Sanadera mora zbog pučističkog povratka (sazvao je presicu bez znanja predsjednice, okupio je oko sebe istomišljenike, javno je osporio kompetentnost Kosorice da vodi stranku te priprijetio raskolom ako njega više ne bude...) odmah isključiti iz stranke. Nakon toga mora sazvati Sabor i na njemu potvrditi svoju poziciju neosporne predsjednice, odnosno, premijerke. Učini li to, HDZ će, uz koalicijske partnere, 2011. bez ikakve dvojbe pobijediti na parlamentarnim izborima. Budu li Kosor i poprilično jaka skupina oko nje – neodlučni, HDZ se može oprostiti od uloge najjače stranke. A Kosor od međunarodne potpore i, u konačnici, premijerske fotelje.
Kosor treba spasiti i nas i sebe od Sanadera.
I na samome kraju o jednoj papagajski ponavljanoj gluposti koja glasi: „Sanader se želi vratiti jer vapi za imunitetom.“ Od kaznenih djela nikoga, pa ni predsjednika države, imunitet ne štiti. Prije bi se Sanader želio vratiti te na Pantovčaku imati priležnog suradnika kako bi zajedno kontrolirali tajne službe. Preko njih i sve ostale koji su započeli istrage o aferama.