Podigla se četa mala...

Premda je Drugi svjetski rat, ne računajući pripreme od kojih su neke njegove „predigre“ već imale karakter pravih ratnih operacija, formalno i stvarno počeo dobrih godinu i pol ranije, Međimurje je u svoje krvavo kolo uhvatio u proljeće 1941. i nemilosrdno ga „vrtio“ do proljeća 1945. Gledajući tako, tisuću devetsto četrdeset treća godina može se ovdje smatrati sredinom ratnoga razdoblja u vremenskom smislu, ali, što je još važnije i ozbiljnije, ona je bila velika prekretnica i u općim ratnim zbivanjima. Dok su dotad snage tzv. „Osovine“ ili „Trojnoga pakta“ i u Europi i na Dalekom istoku uglavnom samo nezaustavljivo, ponegdje „munjevito“ napredovale, te su godine bile zaustavljene. Simbol toga bila je bitka kod Staljingrada (danas Volgograda) u kojoj njemačka VI. armija za punih šest mjeseci ne samo da nije uspjela zauzeti grad, nego je u njemu do 2. veljače 1943. bila potpuno uništena.
Premda ratna, kao i svaka druga, sreća zna biti varljiva i nepredvidiva, u ovom je slučaju bila dosljedna: kraj napredovanja agresora bio je ujedno i početak njegova povlačenja – najprije tobože iz „taktičkih“ razloga, navodno, na „pogodnije“ položaje, kako su govorili oni koji su na to bili prisiljeni, ali vrlo brzo postalo je jasno da je rat za njegova pokretača izgubljen te da je u pitanju još samo vrijeme kad će to priznati i oni koji su ga započeli. (Slamku spasa vidjeli su u „novom oružju“, u atomskoj bombi koju oni nisu uspjeli ostvariti.)
Sve to, razumije se, nije moglo prolaziti mimo Međimurja. U njemu je u travnju 1941. bila uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska – prije nego u Zagrebu! – a deset dana potom zaposjela ga je mađarska vojska; onda je u njemu 9. srpnja bila objavljena vojna uprava, da bi na kraju, 16. prosinca, parlament u Budimpešti proglasio njegovu „aneksiju“ i učinio ga sastavnim dijelom Mađarske pod „guvernerom“ admiralom Miklósom Horthyjem. Iako već okružena njemačkim „satelitima“, ta je država formalno još bila samostalna i neovisna o Berlinu, ali je slušala Hitlerove naloge i njeni su „dobrovoljci“ vrlo brzo bili na „Keleti csatatér“ jednako kao i oni iz NDH na „Istočnom bojištu“, a možda i u Staljingradu. Pošto je Međimurje očistila od ljudi koji nisu niti htjeli niti mogli prihvatiti postavljene im uvjete, nova vlast iz svojih je asimilatorskih i namjera nastojala pokazati se dobrohotnom i naklonom prema autohtonim Međimurcima, što je obuhvaćalo neke stvarne, a neke samo obećavane olakšice i povlastice kojih drugi u unutrašnjosti Mađarske nisu imali.
Ipak je sve to vrlo brzo „ishlapilo“ i nezadovoljstvo naroda počelo je rasti do lake uočljivosti. To su iskoristili i poticali, nazovimo ih tako, i hrvatski nacionalisti i „crveno obojeni“ antifašisti pa mnoge pojedince, pogotovo one kojima je prijetila mobilizacija ili kakav postupak vlasti protiv njih, relativno lako pridobivali za odlazak u Hrvatsku. S obzirom na dobro čuvanu granicu, pojačanu rijekom Dravom, to nije bilo nimalo lako, no, odlučnima za to uspijevalo je uspostaviti koliko-toliko sigurne „kanale“ za „prebacivanje“ ljudi u oba smjera, pa su relativno mnogi uistinu „odišli prek, na Horvatsko“.
Ne malo takvih otišlo je ili „preko veze“ bilo odvedeno izravno na područje šumovitoga Kalnika gna kojem je već od 1942. godine bio stacioniran. Kalnički partizanski odred (KPO), istaknuta jedinica organiziranoga otpora fašizmu i okupaciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nije bez značenja činjenica da je u njemu prvi politički komesar – osoba i funkcija u mnogim stvarima i iznad „komandanta“ – bio Međimurac iz Kotoribe, inače književnik Joža Horvat. Ne treba, naime, sumnjati da je i on pridonio tomu da veze i kanali preko Drave „štimaju“ i funkcioniraju.
Kad se broj Međimuraca na Kalniku pokazao dovoljnim, na inicijativu Okružnoga komiteta KPH Varaždin i vodstva KPO-a, svakako ne bez pristanka viših političkih foruma i vojnih vlasti, u listopadu 1943., što znači prije sedamdeset godina, u selu Ribnjaku, ispod Kalnika bila je formirana Međimurska četa. Bila je to samostalna postrojba od četrdesetak boraca kojoj su na čelu bili zapovjednik Janko Cigrovski i zamjenik mu Ivo Kanižaj, komesar Ernest Mezga i obavještajni oficir Josip Šlibar. Obično se spominje da je to bilo „potkraj listopada 1943“, no, budući da službeni izvještaji pisani 17. i 23. toga mjeseca već spominju da je Četa „izvršila nekoliko prepada na teritoriju Međimurja“, datum njezina osnivanja treba pomaknuti naprijed. Ona je, očito,odmah otišla „na zadatak“: danju je boravila u podravskim selima, a na „akcije“ preko Drave, uglavnom diverzantske, odlazila je samo noću, tako da su se borci do jutra mogli vratiti u „bazu“. Ipak je bilo i „krupnijih“ događaja: najprije napad na postaju granične žandarmerije u Donjem Mihaljevcu i za nekoliko dana u Donjoj Dubravi, posebno na posadu od pedesetak „honvéda“ u Podbrestu kojoj je neočekivano pridošlo još stotinjak mađarskih vojnika, a Međimurci su, kao po nepisanom pravilu, iz njih izlazili kao pobjednici. Sve je to itekako utjecalo na daljnji razvoj događaja: neprijatelji na objema obalama Drave bili su primorani pojačati svoje snage, a i druge okolnosti utjecale su na odluku da Međimurci budu uključeni u druge partizanske postrojbe, pa se od početka 1944. godine „njihova“ četa više ne spominje kao samostalna.